Predizborna obećanja: Mit, stvarnost ili urbana legenda

foto: SB

Predizborna obećanja su fenomen demokratskog društva, instrument predstavljanja političkih partija u predizbornim kampanjama, sredstvo kojim se glasači često dovode u zabludu, način za pridobijanje simpatizera i članova. One uspijevaju svake izborne godine, uvijek s jednom namjerom, obećanjima do pobjede.

Piše: Ratko Pilipović

Obećanje znači da će se data riječ nekoj osobi ili osobama ispuniti i usko je vezano s očekivanjima, ali i potrebama. Svaki onaj ko obeća, trebalo bi da govori istinu da će nešto i ispuniti, a svaki onaj kome se obeća to će i očekivati.

Nastankom demokratije nastaje biračko pravo i ono nije bilo jednako za sve. U početku, ograničavalo se imovinskim cenzusom i cenzusom obrazovanja. Kasnije, ovo se pravo ograničavalo u odnosu na pol, dob ili broj stanovnika jedne lokalne zajednice. Tek u prvoj polovini prošlog stoljeća ovo pravo počelo se izjednačavati i smatrati jednim od osnovnih političkih prava svakog punoljetnog građanina, državljanina jedne zemlje. Danas, biračko pravo propisuju dokumenti koje primjenjuju skoro sve države svijeta, pa tako Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima spominje u svojim odredbama da svaki građanin treba da ima pravo da bira i da bude biran izražavanjem volje birača. Na sličan način ovo pravo regulisali su i ustavi Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine koji su propisali da svaki građanin koji je punoljetan ima pravo da bude biran i da bira, dok Ustav Bosne i Hercegvine ne poznaje ovo pravo.

Zakoni niti bilo koji drugi propisi ne stavljaju predizborne aktivnosti partija u pravne okvire, pa tako npr. političkim partijama čak nije ni potrebna dozvola za održavanje javnog skupa u vrijeme predizborne kampanje. I upravo u to vrijeme nastaju obećanja za čije neispunjenje zakon ne poznaje sankcije, već se ostavlja na volju punoljetnom građaninu da svojim glasom nagradi davanjem ili kazni oduzimanjem političke partije koje su iznevjerile njegova očekivanja. Međutim, to se ne dešava, jer danas je demokratija u Bosni i Hercegovini izgubila smisao, a svijest naroda nije na onom nivou na kojem se očekivalo da će biti kada je biračko pravo i uvedeno. Sama činjenica da u Bosni i Hercegovini ne izlazi na izbore veliki broj glasača i to preko 40 %, ukazuje da svijest ovih glasača ne postoji ili da su ti glasači, od silne političke propadande i jednoumlja, jednostavno odlučili da više nemaju kome dati svoj glas.

A neizlazak na izbore u Bosni i Hercegovini oslikava situaciju društva u kome već godinama vladaju iste političke partije, zahvaljujući najviše onima koji ne konzumiraju svoje pravo glasa, kao i onima koji su „vjerni“ glasači. Građani su uglavnom dovedeni u stanje apatije, gušeći tako u sebi svaku pomisao da svojim glasom mogu nešto da promijene. Odavno se izgubio odnos povjerenja između svih građana i političkih partija koji bi trebalo da bude građen na slušanju i ispunjenju potreba ulica, naselja, kvartova, mjesnih zajednica i njihovih stanovnika.

Danas su predizborni skupovi postali negledljivi i neslušljivi za većinu glasača, a oni koji na njima borave, uglavnom na kraju priželjkuju da će malo i nešto zameziti. Tako u svijetu psihologije neispunjena predizborna obećanja postaju sredstvo manipulacije ljudskim potrebama gdje ne postoji izgrađeno povjerenje između glasača i partije. Ukoliko predizborna obećanja ostanu neispunjena, ona se mogu definisati kao sredstvo manipulacije glasačkim tijelom. Predizbornim kampanjama se stvara emocionalni odnos između lidera i glasača gdje lideri putem obećanja narodu da će se pobrinuti za njihove potrebe šalju poruku da brinu o njima i da im je narod važan. Ako se predizborna obećanja ne ispune, gubi se povjerenje, stvar su razočarenja i ostalih emocionalnih reakcija. Nakon neispunjenih obećanja, razočarenja i poljuljanog povjerenja bilo bi za očekivanje da glasači poklone povjerenje nekom drugom ili se povuku i ne glasaju. Međutim, evidentno je da se „vjerni“ glasači uvijek vraćaju na staro, što se može objasniti ljudskim strahom od neizvjesnosti i promjena, a da se glasačko tijelo koje ne izlazi na izbore, povećava.

Ukoliko u Google-pretraživač ukucate pojmove predizborna obećanja, pojaviće se linkovi koji uglavnom vode na neispunjena predizborna obećanja. Pa čak i kucanje samog pojma obećanja daje skoro identičnu sliku linkova, s malim odstupanjima ka nekim drugim stranicama.

Analizu predizbornih obećanja prati portal ISTINOMJER, pa tako prema njihovim podacima pobjednici lokalnih izbora 2012. realizovali su svoja obećanja data u predizbornim kampanjama, i to u Banjoj Luci 42%, Bihaću 31%, Bijeljini 56%, Centru Sarajevo 80%, Istočnom Novom Sarajevu 52%, Novom Gradu Sarajevo 59%, Novom Sarajevu 64%, Prijedoru 63%, Širokom Brijegu 72%, Starom Gradu Sarajevo 63%, Trebinju 39% i u Tuzli 76%.

Stav nosilaca vlasti prema obećanjima nije se promijenio ni poslije lokalnih izbora 2016. godine, pa su ona ispunjena u skoro istom ili sličnom procentu. Tako su u mandatu 2016-2020. godine, prema podacima s Istinomjera, obećanja u Banjoj Luci ispunjena u procentu od 56%, Bihaću 26%, Bijeljini 40%, Centru Sarajevo 49%, Istočnom Novom Sarajevu 50%, Novom Gradu Sarajevo 60%, Novom Sarajevu 46%, Prijedoru 19%, Širokom Brijegu 42%, Starom Gradu Sarajevo 69%, Trebinju 40% i u Tuzli 29% predizbornih obećanja.

Iz onog što je Istinomjer ponudio, može se zaključiti da postotak ispunjenih predizbornih obećanja zavisi svakako od broja obećanja koje su partije davale tokom predizborne kampanje. Sasvim je jasno da su se neke političke partije „zaletjele“ u svojim obećanjima koja i nisu bile u stanju da ispune, uglavnom radi nestručnih kadrova ili nedovoljnog kapaciteta, a da ispunjena obećanja svakako nisu dovoljna da bi se opravdalo četvorogodišnje vladanje u lokalnim zajednicama. S druge strane, vidljivo je da je u pojedinim gradovima kao što su Bijeljina ili Prijedor došlo do drastičnog pada ispunjenja predizbornih obećanja, a što je posljedica političkih previranja između vladajuće partije u Republici Srpskoj, njenih koalicionih parnera i opozicije, a to uglavnom osjete samo građani kroz nedovoljno ulaganje u lokalnu zajednicu.

Kako bismo potvrdili ili negirali podatke prenijete sa portala Istinomjer, uputili smo aktuelnim nosiocima vlasti u gradovima Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru dopis s pitanjem: „Da li se i u kom procentu plan predizborne kampanje podudara s realizacijom aktivnosti Vašeg kabineta?“, a višegodišnjim vladarima u Bosni i Hercegovini /SNSD, SDA i HDZ/ pitanje „Kako i na koji način ova stranka planira predizbornu kampanju na lokalnom nivou, odnosno kako i na koji način identifikuje probleme u određenoj lokalnoj zajednici čije rješavanje prezentuje u toku predizborne kampanje?“. Ni nakon 15 dana niti jedan odgovor nije stigao, pa se pitamo da li su postavljena pitanja nevažna u cilju objektivnog informisanja ili su partije previše zauzete kreiranjem kampanja za brzodolazeće izbore 2020.

Na kraju svega, pitanja traže odgovore:

Zasto se na predizbornim skupovima daju obećanja koja se ne ispunjavaju?

Da li se partija zanese, pa obeća više nego što može?

Da li partije svjesno prenapucavaju svoja obećanja kako bi pridobile njihove simpatije i glas, a kad pobijede, šta bude, biće?

Da li partije imaju uopšte kapacitete da ispune svoja obećanja?

Da li partije realno kreiraju svoje predizborne programe u lokalnim zajednicama ili oni zavise isključivo od potreba „donatora“ partija?

Da li je uopšte bitno šta se obećava?

“Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas.” Voltaire

Autor: Impuls