Napokon početi misliti
Malo je ljudi koji sadašnjost i budućnost žive u prošlosti kao mi. Da bi novi ljudi imali šansu, ali novi ljudi koji će stvarati drugačije novo vrijeme, moramo resetovati cjelokupno društvo, podići nivo svijesti, osloboditi usta puna apsolutne vlasti i autoritarizma, shvatiti da demokratija nije pokoravanje opozicije i kritičara vlasti, izaći iz provincijalne i ksenofobične učmalosti, stresti prošlost sa nas i zakoračiti naprijed.
piše: Tanja Topić
Ili slijediti primjer susjedne Hrvatske, u kojoj su šansu na netom završenim izborima dobili ljudi bez ikakve infrastrukture, pretjeranog oglašavanja, javnih resursa, koji su sišli među građane i zatalasali neku novu ljevicu, kažnjavajući one koji su upakovani u ljevicu. U Bosni i Hercegovini ljevica postoji uglavnom samo na papiru, a posebno u ovo nedoba gladan sitom ne vjeruje.
Ako postoji imalo volje da se ovo društvo uljudi, onda bi napokon njegovi članovi morali početi da misle. Imaju li hrabrosti za to? U društvu u kojem su patriotizam i oportunizam dominantni, u kojem su glavu prepustili u ruke vođama, to je veliki izazov.
Na lokalnim izborima ne biramo nacionalnog vođu, već nastojimo prozrijeti ko bi nam mogao obezbijediti infuziju u bolnicama, dovoljno mjesta za djecu u vrtićima, upristojiti nam svakodnevni život izgradnjom kanalizacije, vodovoda, ko bi nam pokrpio rupe na izbušenim cestama. Ko će nas cijeniti kao poreskog obveznika i neće preko naših leđa sebi priuštiti luksuz o kojem oni koji plaćaju poreze mogu samo sanjati. I ko neće tobože brinuti o našoj budućnosti, skrbeći prevenstveno za svoju - glasati na izborima u susjednim državama, šaljući nam poruku da ne brinu o podanicima, građanima, već misle na svoje „rezervne“ položaje.
Stare snage i stari novi političari nas decenijama vuku unatrag, manipulišu našom neukošću, bogate se, a mi se povijamo pod siromaštvom. Istina, uz našu prešutnu saglasnost i onu čuvenu krilaticu uz koju preživjesmo desetljeća „Ćuti, dobro je, nek se ne puca!“
Ove godine lokalne izbore čekamo u dodatnoj novoj neizvjesnosti, koja je ovog puta globalna. Ali kako se već sada nazire po dobro oprobanoj matrici, iako je riječ o lokalnim izborima, neće se izaći iz okvira zbijanja nacionalnih redova, što vidimo na primjeru Srebrenice i Mostara. Tu se brišu sve iluzije o razlikama među strankama na vlasti i onih iz opozicije – nacionalna identifikacija je jača od pristojnog i uljudnog života u zajednici dostojnog čovjeka. A zapravo, suština je upravo u tome da su dobro društvo i pristojan život najjači nacionalni interes, zalog budućnosti, koju su prokockale upravo lažne patriote.
Postoje li u BiH novi ljudi? Ima li u ovoj zemlji kritična masa novih snaga? I koliko oni vrijede u starom okoštalom sistemu nepotizma, klijentelizma, mediokritetstva, kupljenih diploma, nepismenih saopštenja uglednih članova društva i familija. Postojeće političke snage su izgradile okoštale strukture kojima suvereno vladaju, oko polovine građana ne izlazi na izbore – jedan dio je razočaran, smatra politiku prljavim zanatom, gade im se političari i ne žele sudjelovati u farsi koju zovemo izborima. Namjerno kažem farsa, jer su izborni rezultati godinama i ciklusima prekrajanje izborne volje onih koji još uvijek žive u iluziji da se glasanjem na izborima u ovom društvu nešto može promijeniti. Glasovima armije birokrata i administracije, partijske pješadije koji glasanjem čuvaju sopstvena radna mjesta, dodaju se kupljeni, potkupljeni i pokradeni. I to je javna tajna, koju smo saglasno prešutno šutnjom učinili stilom političkog življenja. Drugi dio građana se odavno pomirio sa sudbinom da ne mogu ništa promijeniti, ni na šta uticati, stavili su znak jednakosti među svim političarima i političkim strankama, što otežava proboj na političkoj sceni novim ljudima, novim snagama. Njih je teško prepoznati i izdvojiti u masi vječitih i nezamjenjivih. Dio tobože novih snaga se izvukao ispod šinjela starih političkih stuktura, napustili su autoritarno vođene partije, ali koliko mogu uraditi i pokrenuti bez novaca, medijskog prostora i vidljivosti u javnosti, otvoreno je pitanje. Čini mi se ne mnogo u ovakvom stanju duha. Pogotovo u vrijeme kada rijeke mladih ljudi čekaju rasplet sa pandemijom COVID 19, kako bi se otisnuli izvan ovih prostora.
Drugi dio novih snaga, za koje pretpostavljamo da su progresivni, otjerali su politika, neizvjesnost, siromaštvo, stalna tenzija držanja u strahu, vlastiti roditelji u pečalbu. Roditelji su ostali da glasaju za stare okoštale strukture kao dobri podanici koje sistematski vlastodršci godinama ugnjetavaju i ponižavaju. Patriotski ponosni a duhovno i moralno poniženi i zapušteni najvjerniji su taoci etnonacionalnih politika i oni koji zaklapaju oči pred pljačkom, kriminalom i korupcijom. U ime nekih viših ciljeva. I naposlijetku ostao je dio novih snaga, mladih ljudi, koji se bore protiv nepravde i brojnih izama u društvu. Oni su snažni u virtuelnom prostoru, na društvenim mrežama, njihova snaga u realnom svijetu za sada je velika nepoznanica. Onima kojima pođe za rukom da na birališta izvuku pratioce na društvenim mrežama, samim tim dio uspjeha je zagarantovan.
Imamo li nove snage koje će se usuditi glasno izreći ovo? I ko će ih pustiti da budu glasni u javnom prostoru sa tim „nastranim“ idejama. Imamo li dovoljno građana birača da podrže nove snage i suprotstave se političkoj bahatosti. Godinama ponavljam da je izlaznost ta koja određuje pobjednika. I koja određuje duh, pravac ovog društva. I kao takva može otvoriti prostor za promjene i iznjedriti neka nova lica, sa novim političkim stilom i licem. Na lokalnim izborima se biraju osobe sa imenom i prezimenom, ne nacionalne vođe, ne prodavači magle. No, nikako se ne smije potcijeniti činjenica da su ljudi ovdje umorni, jedva hodaju pod teretom politike, straha i siromaštva.
Umor ipak ne smije biti opravdanje i izgovor.. Ko ostane kod kuće, ko je digao ruke od sopstvene i društvene budućnosti, nema prava da se kasnije oglašava i ispravlja „krive Drine“. Sam je oduzeo to pravo i ovjekovječio provincijalnost. Promjene u politici su nemoguće bez promjene matrice po kojoj živi svaki pojedinac u društvu. Kritična masa se stvara udruženim snagama i nije garancija da će novi birani donijeti novu svježinu i novi obrazac ponašanja. Ali vrijeme je da se napokon negdje počne, da se skupi hrabrost za promjenu stanja u kojem su mali ljudi nezadovoljni. Da se svakom novom / starom političaru pošalje poruka da ih je moguće zamijeniti i smjenjivati, sve dok ne počnu raditi za opšte dobro, za izgradnju životnog prostora u kojem ćemo pred zakonom svi biti jednaki. Teško da se mogu nadoknaditi propale godine, propuštene prilike, ali ako se nastoji izgraditi život dostojan čovjeka, ne smije se pustiti političkim hazarderima da prokockaju i ovo parče budućnosti što nam je ostalo. Novo vrijeme traži nove ljude, drugačije od onih koji su građane ovog društva zatvorili u obore, u kojima kontrolišu svaku njegovu poru, ne ostavljajući im prostora da slobodno dišu.
Autor: Impuls
