Kako nas lažu – dezinformacije u službi režima

Mislite, ne vjerujte svemu što vam serviraju, što ne znate, pitajte nekoga ko zna. Nije sramota. Vaše učešće na političkoj sceni ne svodi se samo na dan izbora, tada počinje i njihov i vaš posao. Njihov da izvršavaju data obećanja, vaš da ih kontrolišete, pa i da ih mijenjate ako ne rade kako treba. Tako funkcionišu demokratska društva. I Milorad Dodik je došao na vlast prije izbora, tako što je srušio vladu Pere Bukejlovića, ali ne i instituciju Vlade Republike Srpske. Na njeno čelo je zasjeo u februaru 2006.

piše: Mirjana Tešanović

Dezinformacija je po definiciji namjerno širenje lažnih ili obmanjujućih informacija, tako da ona predstavlja manipulaciju javnog mnjenja ili određenih grupa. Dezinformacija može biti laž, suptilno prikrivanje provjerenih objektivnih činjenica, ometanje ili zataškavanje istine, te impliciranje krivih zaključaka. Posebno prikladni za dezinformisanje javnosti su mediji, pogotovo danas.

Kako nastaju dezinformacije, ko ih plasira i sa kakvim ciljem, kakva je uloga medija u kreiranju javnog mnjenja dezinformacijama, kako ih prepoznati? Odgovore na ova i mnoga druga pitanja vezana za demokratizaciju i tranziciju ovog društva pokušaćemo vam dati u narednim tekstovima.

Jedan neočekivan i tragičan događaj izbacio je na površinu neke dezinformacije kojima se vlast koristi već duže vrijeme, ali su one bile rezervisane za pripadnike drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i manje grupe građana, uglavnom aktivista i novinara. U pitanju je smrt mladića, Banjalučanina Davida Dragičevića, koji je prema tvrdnji njegove porodice i velikog broja građana ubijen u martu ove godine.

Svakodnevna okupljanja građana koja traju preko 110 dana inicirale su upravo dezinformacije, tačnije laži, koje su predstavnici MUP RS i direktor Zavoda za sudsku medicinu RS Željko Karan iznijeli na press-konferenciji 26. marta, nakon pronalaska tijela Davida Dragičevića. Nezavisni stručnjaci su kasnije potvrdili da se radilo o lažima, pogotovo kada je u pitanju prisustvo alkohola i narkotika u krvi i mokraći stradalog Dragičevića.

I pored niza drugih dokaza koji potvrđuju da je verzija smrti mladića koju je građanima iznio MUP RS čista dezinformacija, ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač se i dalje drži te verzije i dodaje joj neke nove okolnosti. U međuvremenu traje pravi „rat dezinformacijama“.

Građanin kao pojam koji nameću političke partije iz Sarajeva koje žele unitarnu BiH

Ova floskula zvuči prilično zastrašujuće, jer već više od 20 godina građane Republike Srpske „straše“ nečim što im se iz političkog Sarajeva želi nametnuti, ali je u biti čista dezinformacija.

Dakako da postoje pojednici i grupe koji bi zaista željeli da Bosna i Hercegovina funkcioniše na drugačiji način i te su želje sasvim legitimne kao politički ciljevi, sve dok ne uključuju prisilu. Ustavnopravni poredak dozvoljava svakom političkom subjektu da ima svoju viziju unutrašnjeg uređenja BiH, ali istovremeno i jasno definisana pravila kojima je jedino moguće realizovati te vizije. Bilo kakva promjena ustavnopravnog poretka u BiH zahtijeva saglasnost oba entiteta i sva tri konstitutivna naroda. Bez toga nije moguće promijeniti niti jedno slovo u Ustavu BiH.

Ništa političko Sarajevo ne može nametnuti, ako za to ne dobije saglasnost i Srba i Republike Srpske.

Pojam građanin ima nekoliko značenja, ali ovdje se ne misli na ono koje određuje ljude koji žive u urbanim sredinama, odnosno gradovima. Misli se na pravni i politički pojam građanina.

Zašto je pojam građanin tako opasan i zašto nam govore da ćemo ako postanemo građani prestati biti Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pravoslavci, katolici i muslimani? Pravno, pojam građanin određuje prava pojedinaca i grupa, kao što su pravo na rad, obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, pravo na pravično suđenje i sl. Politički, građanin je određen pravom da bira i bude biran na izborima, da slobodno misli i svoje mišljenje slobodno javno iskazuje, da se udružuje sa drugim građanima u neformalne ili formalne grupe radi ostvarivanja određenih zajedničkih interesa i ciljeva. Pojam građanin nam garantuje i pripadnost određenoj etničkoj, rasnoj i vjerskoj grupi i slobodno ispoljavanje te pripadnosti, njegovanje tradicije, kulture, običaja, ali prije svega pojam građanin nam garantuje pravo na život, sigurnost i bezbjedost.

Znači, opasan je upravo zbog svega što pojam građanin znači. Ljudi koji traže „Pravdu za Davida“ su građani, ali zbog toga nisu prestali biti Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pravoslavci, katolici i muslimani, to jednostavno nema veze sa njihovim zahtjevima koji se sastoje samo od dvije riječi „istina i pravda“. U tome su im se pridružili i građani, a sada to možemo odgovorno reći, iz cijelog svijeta i zbog toga nisu prestali biti crni ili bijeli, Austrijanci ili Šveđani.

Ako svome nacionalnom i vjerskom identitetu dodamo i identitet građanina, mi ćemo da se udružimo i da tražimo nešto od političkih oligarhija, a to znači da ćemo početi da mislimo, a ako počnemo da mislimo onda su oni u velikim problemima.

Ko je veći katolik od pape

Tokom i nakon rata u ovoj zemlji stvorile su se etnički gotovo čiste teritorije. Bez obzira kako to ko od nas emotivno doživljavao, to je činjenica sa kojom nam dalje valja živjeti. Ta činjenica u okviru katastrofalnih ekonomskih uslova u kojima živimo sa preko 50% nezaposlenih, stalnim odlaskom ljudi iz zemlje, korupcijom, nepotizmom, nesigurnosti, poprima neki drugačiji značaj. Ljudi su sve manje osjetljivi na „strašenja naših od njihovih“, pa su već neko vrijeme na sceni podjele u okviru etničkih grupa na „prave i krive“ Srbe, Hrvate i Bošnjake. Tako za HDZ Dragana Čovića, Hrvat iz Sarajeva nije pravi Hrvat, nego su pravi Hrvati oni Hrvati koji žive u dijelu BiH gdje su Hrvati u većini. Ali ni to ih ne čini baš „najpravijim Hrvatima“ ukoliko nisu članovi HDZ i katolici po Čovićevoj mjeri.

Slična situacija dešava se i u Republici Srpskoj. Srbi, ono malo što ih živi u Federaciji BiH, nisu pravi Srbi, ali više to nisu ni ovi u Republici Srpskoj, koji sebi dozvoljavaju da kritikuju vlast. Zapravo je samo pravi Srbin Milorad Dodik, koji jedini može da sačuva Republiku Srpsku. Tako bar on tvrdi. Ali sada je u problemu od koga, političkog Sarajeva ili domaćih izdajnika koji su strani plaćenici. Izlišno je objašnjavati kako su sve ovo dezinformacije i to prilično uvredljive, jer svako od nas je ono što osjeća da jeste i ne bismo se smjeli uplesti u zamku dokazivanja da smo i mi dobri Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pravoslavci, katolici i muslimani.

Mile brani Srpsku

Strani plaćenici koji ruše Republiku Srpsku do sada su bili aktivisti nekih nevladinih organizacija, pojedini novinari i intelektualci, ukratko „šaka ljudi“ na koje se upiralo prstom i stavljala meta na čelo uvijek kada je to vlastima bilo potrebno. Za to su se koristili razni mediji pod kontrolom vlasti, ali je ovo prvi put od vremena rata i perioda odmah nakon rata, da javni servis RTRS na osnovu „dokumentacije“ koju posjeduje proziva organizacije i pojedince kao strane špijune sa zadatkom.
I ljudi koji se okupljaju svakodnevno na trgu tražeći „Pravdu za Davida“ označeni su kao rušitelji institucija Republike Srpske. Iako to pokazuje da je vlast u velikoj panici, ove dezinformacije nisu nimalo bezazlene jer stvaraju atmosferu straha, a ni prijetnje i hapšenja nisu izostali.

Dvije stvari je bitno razjasniti. Naravno da postoje organizacije koje se finansiraju iz stranih fondova i to nije nikakva tajna. U većini slučajeva je to finansiranje transparentno, a informacije dostupne svim građanima. Drugo, naravno da se ne finansiraju kako bi rušile Republiku Srpsku, jer ako nisu bile sposobne da to učine tolike godine, da li vam se čini logičnim da ih za to i dalje neko plaća? U konačnici, kakav bi to interes imao bilo ko da finansira rušenje Republike Srpske kada je BiH još uvijek pod kontrolom međunarodne zajednice koja preko svojih predstavnika, koje masno plaća, može da mijenja unutrašnje odnose u državi, ako to hoće.

Ovakve dezinformacije odgovaraju samo režimu, jer onda on može da raspiše referendum koji neće realizovati ili može da odbrani RS od nepostojećeg neprijatelja, a Milorad Dodik na tome može bar da pokuša da vodi svoju kampanju za člana predsjedništva BiH, od koje se na prošlim izborima namjeravao otcijepiti.

Stisnuta šaka, 5. oktobar i obojene revolucije

Znate li ko je Stjepan Filipović? Bio je komunista i tokom drugog svjetskog rata pripadnik partizanskih odreda u Srbiji gdje je i obješen 1942. Fotografija na kojoj, trenutak prije vješanja, drži u zraku obje ruke sa stisnutim šakama jedna je od najpoznatijih iz toga vremena. Partizani su se pozdravljali sa stisnutom šakom koju bi stavili na sljepoočnicu. Stisnuta šaka spojena sa krstom može se naći i kao simbol anarhista, ali su je koristili i mnogi drugi. Danas se najviše vezuje za pokret „Otpor“ koji je u Srbiji srušio Miloševićev režim.

Od kada se pojavila kao simbol okupljanja „Pravda za Davida“, režim ne prestaje da plaća razne nadrianalitičare, ustupajući im opet javni servis, koji bi trebali narod da ubijede kako ovaj simbol nedvosmisleno ukazuje na politizaciju jedne tragedije iza koje se kriju, a ko bi drugo nego strani plaćenici, s namjerom da“ruše“ institucije i „sruše“ Republiku Srpsku. Sve navedeno je niz dezinformacija.

Da je MUP RS radio svoj posao, okupljanja ne bi bilo. Ministar unutrašnih poslova je politička funkcija kao i predsjednik RS, Anketni odbor je politički organ čiji izvještaj nije usvojio drugi politički organ, Narodna skupština. Ako je neko politizirao okupljanja onda je to bila vlast, nikako građani. Naravno da i opozicija ima svoj interes da ova okupljanja okrene u svoju, političku korist. No, ruku na srce, teško da bi to mogla bez svesrdne pomoći režima.

Ni nakon 5. oktobra nije se desilo ništa što bi ugrozilo institucije Republike Srbije. Srušen je Miloševićev režim, on je završio u Hagu gdje je umro prije nego što mu je izrečena presuda i tako ostao bar pravno nevin za ono za šta ga se teretilo. Sve institucije u Srbiji su preživjele Miloševićev odlazak, neke nove predsjednike, premijere, a preživjeće i Vučića. Jedino je Srbija ostala bez Kosova, ali to nema veze ni sa simbolom niti sa oktobrom 2000. Kosovo je problem koji se vukao još od 80-ih godina prošloga vijeka, a za način na koji je sve završilo najodogovorniji je upravo Miloševićev režim.

Obojene revolucije, bar po Emilu Vlajkiju, kod nas se dešavaju svako malo i u bojama opasnosti od poplava i drugih prirodnih nepogoda, a u Makedoniji se desila samo jedna. Doduše to nije bila nikakva revolucija, samo smjena vlasti koja nije uticala na opstanak ove države niti su se zbog toga urušile njene institucije. Dalo bi se reći da je nešto i dobila, novo ime, koje se sigurno svima ne sviđa, ali se ovaj problem jednom morao riješiti.

Mi smo demokratski izabrana vlast, ako vam se ne sviđamo imate izbore

Ako uputite bilo kakvu argumentovanu kritiku na rad pojedinca koji obnaša neku političku funkciju, čućete upravo ovu floskulu. Uz to će vam obavezno dodati i kako je to napad na institucije Republike Srpske.

S druge strane, od vas se očekuje da oduševljeno prihvatite razne gluposti i dezinformacije koje vlast servira kao, recimo, da imamo jeftiniju struju 113% u odnosu na druge države, da smo produžili životni vijek građana za 4 godine, da su ljudi uvijek odlazili na rad u druge zemlje i tome sl.

Mislite, ne vjerujte svemu što vam serviraju, što ne znate, pitajte nekoga ko zna. Nije sramota. Vaše učešće na političkoj sceni ne svodi se samo na dan izbora, tada počinje i njihov i vaš posao. Njihov da izvršavaju data obećanja, vaš da ih kontrolišete, pa i da ih mijenjate ako ne rade kako treba. Tako funkcionišu demokratska društva. I Milorad Dodik je došao na vlast prije izbora, tako što je srušio vladu Pere Bukejlovića, ali ne i instituciju Vlade Republike Srpske. Na njeno čelo je zasjeo u februaru 2006.

Autor: impulsportal.net