Dok se Lokalni izbori 2020. dovode u pitanje, koje odgovore javnost treba da traži?

Izborni proces, tačnije raspisivanje Lokalnih izbora 2020. godine, još jedan je u nizu takvih koje je BiH dočekala, a da nagomilani problemi koji se odnose na njenu ustavnu i izbornu legislativu nisu riješeni.

piše: Denis Čarkadžić

Naprotiv, kako stvari stoje, tendencija je da se oni nastavljaju usložnjavati, dosežući do sada nezabilježen nivo gdje je ovoga puta i samo održavanje izbora na teritoriji čitave države ozbiljno dovedeno pod znak pitanja. 

Presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, “Sejdić i Finci protiv BiH“, zatim “Pilav protiv BiH“, “Zornić protiv BiH“ kao i presuda “Šlaka protiv BiH” i dalje kupe prašinu u ladicama nadležnih institucija u našoj zemlji, jednako kao i niz odluka Ustavnog suda BiH koje se odnose na izbornu stečevinu.

Pored toga, i preporuke OSCE-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) iz 2014. 2016. i 2018. godine, preporuke Venecijanske komisije, te na kraju i Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu za članstvo BiH i prateći Analitički izvještaj i dalje nisu dovoljan stimulans za pokretanje ozbiljnih aktivnosti u pravcu unaprjeđenja izbornog procesa, kao ni i otklanjanja diskriminatorskih odredbi iz Ustava i Izbornog zakona BiH.

Ono što se, uslovno, predstavlja kao korak naprijed je Sporazum u vezi održavanja lokalnih izbora u Mostaru koji je 17. 6. 2020. godine potpisan između SDA i HDZ-a BiH, a uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice.

U dijelovima Sporazuma pod nazivom Politički sporazum za Grad Mostar, Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH-Grad Mostar-MODEL B i Statut Grada Mostara usaglašen je način izbora vijećnika i broj vijećnika koji se bira po gradskim područjima, kao i izmjene samog Statuta.

Kako su se strane obavezale, Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH koji se odnosi na izbore u Mostaru a kojim sa provodi presuda Ustavnog suda BiH od 26.11.2010. godine, trebao bi se pred Parlamentarnom skupštinom BiH naći u narednih 15 dana. 

Sve su prilike tako da je presuda koju je Evropski sud za ljudska prva u Strazburu po tužbi koju je, zbog neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru, protiv svoje zemlje u junu 2018. godine podnijela građanka Mostara, Irma Baralija, pritjerala u ćošak SDA i HDZ-a BiH, te su ove dvije političke partije uz medijaciju međunarode zajednice ipak odlučile da navedenim sporazumom preduprijede djelovanje Ustvanog suda BiH.

Naime, u odluci Suda u Strazburu zaključeno je da tužena država mora izmijeniti Izborni zakon najkasnije u roku od šest mjeseci od kada presuda postane konačna, a da bi omogućila održavanje lokalnih izbora u Mostaru, te da ukoliko se to ne desi, Ustavni sud ima ovlaštenje da sam uspostavi privremeno rješenje.

No, više je razloga što je i pored potpisivanja navedenog Sporazuma pitanje održavanja lokalnih izbora u Mostaru, ali ne samo u Mostaru, i dalje pod velikim upitnikom. 

Prije svega, radi se o sporazumu samo dvije stranke. Za izmjene Izbornog zakona BiH u tom pravcu biće potrebna opšta i entitetska većina u oba doma PS BiH. Obzirom da je Milorad Dodik već izrazio nezadovoljstvo Sporazumom jer su, kako je između ostalog rekao, iz njega isključeni srpski predstavnici, ostaje da se vidi da će dio sporazuma koji se odnosi na izbore u Mostaru dobiti potrebnu podršku u najvećem zakonodavnom tijelu naše zemlje. 

Što se tiče dijela dogovora koji se odnosi na Statut Grada Mostara, tek je to račun bez krčmara jer će se o eventualnim izmjenama Statuta, za koje je potrebna dvotrećinska većina u gradskom vijeću, nakon izbora u Mostaru sasvim sigurno pitati i još neki politički subjekti obzirom da SDA i HDZ-a BiH nikada u gradskom vijeću nisu imale dvotrećinsku podršku. 

Na kraju, šta tek reći o Političkom sporazumu o načelima izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH u kojem su se, po ko zna koji put u zadnjih nekoliko godina, “stranke potpisnice opredijelile za implementaciju svih odluka Ustavnog suda BiH, kao i svih presuda Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na uklanjanje svih oblika nejednakosti i diskriminacije u izbornom procesu.”

Međutim, lokalni izbori u Mostaru, ovoga puta, nisu jedini problem kada je (ne)održavanje izbora u pitanju. I pored toga što je CIK prvobitno raspisao Lokalne izbore u BiH za 4. 10. 2010. godine, Vijeće ministara BiH nije u zakonski obavezujućem roku od 15 dana nakon dana raspisivanja obezbijedilo finansijska sredstva za izborni proces. 

Nakon što je Zastupnički dom PS BiH usvojio Odluku o izboru i stupanju na funkciju i prestanku funkcije članova Centralne izborne komisije, u kojem bi pravcu stvari mogle teći još je 23. 3. 2020. godine najavio Dragan Čović, izjavivši da će se ta odluka “morati promijeniti i neće živjeti”, te da bez njene “promjene neće biti ni proračuna.” 

Ubrzo, ovom Čovićevim stavu vjetar u leđa dao je i Dodik te je izjavivši da “vjeruje da će Sud pokazati da nije politički motivisan i da će poništiti izbor novih članova CIK-a”, dodao: “Sredstva nisu problem, mogu biti odobrena. Problem je CIK koji je nezakonito izabran a vodi proces. Tako ćete prihvatiti situaciju da izbori budu nelegitimni.“

Nakon ovih najava-ostalo je istorija. 

CIK je, pokušavajući da “kupi vrijeme” za nadležne institucije da u međuvremenu ispune svoju zakonsku obavezu i obezbijede sredstva, novom odlukom prolongirao izbore za 15. 11. 2020. godine, ali je pitanje da li će i to biti dovoljno obzirom da je Vijeće ministara BiH tek 18. 6. 2020. godine usvojilo Nacrt Zakona o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2020. godinu u kojem je za Lokalne izbore 2020. godine predviđeno tek 4. 227. 000 KM. U narednim danima Predsjedništvo BiH će razmatrati Nacrt, te ako ga usvoji, i uputiti Parlamentarnoj skupštini BiH na razmatranje i eventualno usvajanje. 

Da li su navedena sredstva dovoljna za provođenje izbornog procesa, da li će Predsjedništvo BiH usvojiti Nacrt te ako ga usvoji, da li će ga potvrditi oba doma Parlamentarne skupštine BiH, koliko bi sve skupa moglo trajati i da li će već biti kasno da omogući CIK-u da čitav izborni proces, uključujući i javne nabavke, provede do 15. 11. 2020. godine, pitanja su na koja javnosti u BiH trenutno niko sa sigurnošću ne može dati konačan odgovor.

No, bez obzira na krajnji ishod svega, upravo je postavljanje tih i takvih pitanja potpuno pogrešno, a sama činjenica da su građani BiH uopšte dovedeni u situaciju da ih postavljaju nakon što su izbori raspisani dokaz da je BiH, kada je poštivanje njenih institucija u pitanju, uvedena u zonu u kojoj čak ni ona do sada nikada nije bila.

Jer, sve skupa znači samo jedno-da se neko odvažio da, nakon što je to uradio građanima Mostara, ovoga puta dovede u pitanje i održavanje izbora na čitavoj teritoriji BiH, te da od nečije „političke“ ili bilo kakve druge „volje“ zavisi da li ćemo ove, ili ko zna koje godine biti uopšte u prilici da konzumiramo osnovno demokratsko pravo-da biramo i budemo birani.

Stoga, nakon što je još 22. 5. 2020. godine istekao Izbornim zakonom BiH propisani rok od 15 dana u okviru kojeg je Vijeće ministara moralo obezbijediti sredstva za izbore, uz insistiranje da se na njih odgovori, jedina dva pitanja koja se od tog momenta trebaju i moraju postavljati su:

Koje odgovoran što sredstva nisu na vrijeme obezbijeđena, i hoće li odgovorni odgovarati pred nadležnim institucijama ove zemlje?

Autor: Impuls