Davor Dragičević i Zoran Radanović: Ovu borbu dugujemo Davidu (VIDEO)

Zoran Radanović je čovjek koji se nije eksponirao u medijima. Sve mjesece agonije nakon Davidovog ubistva on je tu, uz suprugu Suzanu, ali i njenog bivšeg muža Davora, kao tiha i bezrezervna podrška i oslonac. Upoznao je i zavolio Davida odmah i borbu za pravdu smatra svojim dugom prema njemu. Koliki je Zoran oslonac Davoru Dragičeviću možda najbolje svjedoče Davorove riječi da svojoj kćeri Teodori nikada nije rekao da Zorana zove očuhom, već drugim ocem. I jednako kako Zoran razumije Davorovu bol, tako je i Davor svjestan koliko se Zoranov život promijenio nakon tragedije. „Možete misliti kako je tom čovjeku? Ni kriv ni dužan u tome. I šta je sad s njegovim životom?“, pita se Davor Dragičević kojem je Zoran prijatelj i ogromna podrška.

piše: Maja Bjelajac

Borbi za pravdu koju vode Suzana Radanović i Davor Dragičević, roditelji ubijenog Davida Dragičevića, ne nazire se kraj. Istraga se konstantno sistemski opstruiše. Istovremeno, Davor Dragičević je primoran živjeti van zemlje, a Suzana Radanović suočava se s policijskim saslušanjima zbog „sprečavanja rada službenika i nepostupanja po naredbi“. Tragedija koju su doživjeli, ali i pritisci kojima su mjesecima izloženi, takvi su da bi razorili i najčvršće međuljudske odnose. U svemu tome, Suzana i Davor čine se jačim nego ikada. Pomažu jedno drugome, a bezuslovnu podršku daje im Suzanin sadašnji suprug Zoran Radanović. I on proživljava agoniju porodice već godinu i po, brinući se o svom petogodišnjem sinu kojeg ima sa Suzanom, ali i o Teodori, Davorovoj kćeri koja živi u njihovom domu u Austriji.

Davor i Zoran su dobri prijatelji a, kako obojica kažu, zbližila ih je Davidova tragedija. Sa Zoranom, tihim i mirnim čovjekom, Davor Dragičević kaže da se složio „na prvu“. Često razmišlja o situaciji u kojoj se Zoran našao.

„Možete misliti kako je tom čovjeku? Ni kriv ni dužan u tome. I šta je sad s njegovim životom? Pokušavam shvatiti i možda je u nekom smislu i u goroj situaciji nego Suzana i ja“, kaže Davor.

Zoran: Svim srcem za Davida

Zoran Radanović je čovjek koji se nije eksponirao u medijima. Sve mjesece agonije nakon Davidovog ubistva on je tu, uz suprugu, ali i Davora, kao tiha i bezrezervna podrška i oslonac. Za naš portal prvi put je progovorio o svojim pobudama, teretu koji nosi cijela porodica i ljubavi koju je imao prema Davidu.

„U svoj toj nesreći imao sam sreću da upoznam Davida i u kratkom roku smo se sprijateljili. I zavolio sam ga jako, jako brzo. Podsjetio me je, jako sličan karakter ima, na moga sestrića. Lijepo smo se družili. I imao sam taj neki dug prvo prema njemu. Znači, da ih podržim, kako god, koliko god i u kojem god smislu mogu. Naravno, Suzana mi je žena, kako kažu – i u dobru i u zlu. Znači, svim srcem“, objašnjava Zoran.

Zoran kaže da je slab na djecu i Suzaninu takođe smatra svojom. Davorova i Suzanina kći Teodora živi s majkom i očuhom u Austriji. Ogromno je to olakšanje i ocu Davoru, kako sam priznaje.

„Pa, Zoran otkad je Teodora prešla u Austriju hrani moje dijete. U zajednici koja je zdrava. I David je bio dva, tri puta kod njih. Daj bože da je ostao. Možete misliti mog olakšanja kada znam da je moje dijete s majkom i u porodici koja funkcioniše. Meni je to olakšanje, isto kao da je kod mene“, priča Davor.

Na pitanje kako je podnio Davidovu tragediju, Zoran Radanović kaže da je bilo veoma teško, posebno u prvo vrijeme nakon ubistva. Priznaje da se divi Suzani i Davoru: „Jer, poznajući sebe, mislim da bih ja u kratkom roku završio u nekoj ludnici. Prije toga smo prošli problem s Andrejom, to je sitnica i neuporedivo. Pri porođaju je bilo nekih komplikacija i završio je u inkubatoru. Ja sam tih deset dana bio u bunilu. Ali to je neuporedivo. I naravno da moram da razumijem njenu bol.“

Zoran priča da je Davidova sudbina učvrstila odnose između Suzane, njega i Davora: „Rekao sam im da sam s njima do kraja, kako god bude. To dugujem sebi, Davidu i njima. Davora sam upoznao u svom tom bolu, našli smo zajedničku riječ. Okolnosti su kakve su bile, ali brzo smo se sprijateljili u svoj toj muci. I drago mi je da je tako. Ako ima onaj drugi svijet, mislim da je Davidu drago zbog toga, jer je uvijek htio da se slažemo.“

„Nisam znao koliko je Suzana jaka“

Osim u stavu da će u borbi za pravdu ići do kraja i uzajamno se podržavati, Zoran Radanović i Davor Dragičević slažu se i u mišljenju da je Suzana, kao majka i žena, pokazala nevjerovatnu snagu.

„Divim se Suzani. Ona je ipak žensko, majka. Ja sam iskreno mislio da će ona klonuti duhom. Posebno nakon prvih 20 dana. Jednostavno vidio sam, to nije bila ta osoba... Pokušavao sam doprijeti do nje, pričati, bilo je vrlo teško. Imali smo taj jedan razgovor koji je možda čak i bio preloman. Mislim da je napisala jednu objavu na Fejzbuku na koju sam ja strašno reagovao. ’Molim da mi ubice vrate dijete.’ ... Ja sam joj rekao, niko ti dijete neće vratiti. Moliti ubice... to nemoj očekivati od njih. I ono što mene i dan-danas drži, a vidim i da nju drži je – huja. Želja za pravdom, želja, na kraju krajeva, za osvetom za svoje dijete“, kaže Davor. Misli da je od svih ljudi njemu bliskih Suzana pokazala najveću hrabrost: „Posebno 25.12. kad su mene uhapsili, to možda ne bih ni ja uradio. Jer ipak, drugačiji je moj i Suzanin život. Ona sad ima porodicu, brine se i o Teodori i o Andreju.“

I nije samo ubistvo djeteta opteretilo porodice Dragičević i Radanović. Politički i institucionalni pritisci nad njima ne prestaju ni danas, godinu i po kasnije. Uz sve to, valja podizati djecu, sačuvati porodicu od pritisaka i stresova koliko je moguće u takvim okolnostima, a sačuvati i sebe. Zoran kaže da Suzanu sva ta iskušenja nisu promijenila: „Da su je ojačala – vjerovatno jesu. Ali da je toliko jaka, to nisam znao. Divim joj se, jednostavno. Jer vjerujem da ja ne bih ni približno izdržao kao što su ona i Davor.“

Prisjećajući se intervjua u kojem je tadašnji predsjednik RS Milorad Dodik cijelu porodicu nazvao disfunkcionalnom i javno osudio Suzanu kao majku, Davor Dragičević je ogorčen.

„Kao prvo, da jedan nazovimo predsjednik, muškarac, koji ima dvoje djece, unučad, da uopšte može doći u situaciju da usta njegova mogu to izgovoriti... To samo pokazuje koliko on žene i majke cijeni i doživljava. Možete zamisliti da mi prvo dolazi u kuću, izjavljuje saučešće, nudi finansijsku pomoć. To je prva rečenica koju je rekao. Naravno, glatko sam odbio. Pa dolazi na sahranu. Sve će ga to koštati. Ljudi misle da ja dajem prazna obećanja, ali ja znam do kraja kako će biti. A pitam sad sve žene, majke... poslije tih njegovih riječi, nije bitno kojoj političkoj partiji pripadaju, vjeri, naciji... na koji način gledaju tog čovjeka? Da li su one uopšte svjesne šta znači izgubiti dijete... pa nije njega auto udario? Suzana ga je šest dana tražila kao i ja. Pa ga nije spasila, jer nije ni mogla. Ona ga je dva puta sahranila, kao i ja. Svoje dijete. U Suzaninu kožu se ne možete staviti zato što je njoj dijete oteto iz naručja, nema veze što mu je bila 21 godina. Držano, silovano, maltretirano, ubijeno i bačeno u kanalizaciju. I takav jedan čovjek, ili bilo ko, da može reći to? Ne mogu vjerovati da ijedna majka, žena, poslije tih riječi uopšte može tog čovjeka više pogledati na televiziji. Ili njegove istomišljenike.“

Davor kaže da se gotovo nijedna žena ne bi uspjela izboriti sa stvarima kroz koje je Suzana prošla. Uvjeren je da će majka njegove djece izdržati u borbi za istinu i pravdu. Poštovanje i vjera u Suzanu izbijaju iz svake Davorove riječi. Ali i tuga. Ima toga, kaže Davor, što nisu ispričali jedni drugima.

„David tinja između nas“

„Najviše u ovom svemu što me boli je moj odnos sa Teodorom. Sad sam tu blizu nje, ali ne znam... Ja nju obožavam, kao i Davida, ali ima neka nit za koju se nadam da ćemo je ona i ja presjeći. Nešto tinja između nas. David tinja. A ništa nije urađeno po pitanju ubistva. Ni ja o tom još nisam spreman pričati sa Suzanom ni sa Teodorom. Nadam se da će to s vremenom doći da o tome pričamo. Nismo više isti, jednostavno. Svako se povukao u neki svoj ćošak u tim odnosima. Strašno je to sve“, priznaje Davor Dragičević. Dodaje, ipak, da je Teodora izrazito jaka, geni su to, kaže, Suzanini i njegovi.

Na kraju razgovora Davor zaključuje da ih sve kroz šta su prošli nije učinilo sebičnim ljudima. Sa Suzanom se i dalje dogovara šta je najbolje činiti u borbi koju vode, šta za Teodoru, ali i za grupu Pravda za Davida koja ih nesebično podržava.

Zoran Radanović, tiho i postojano kao i do sada, nastavlja im biti podrška. Svom sinu Andreju, kaže, o Davidu će pričati sve najljepše: „Ne zato što je David sad neki anđeo, neću praviti mit od njega. On je jednostavno bio dobro dijete. I divio sam mu se zato što, nekad kad sam razgovarao s njim, bilo me sramota jer sam smatrao da nisam na njegovom nivou. Pričao mi je neke stvari i jednostavno sam mislio ’Bože, koliko ovo dijete daleko vidi’. Najmanje sam duplo stariji od njega a nemam predstavu o tome svemu. ’Ovaj momak će daleko dogurati’ – tako sam mislio. Vjerovatno i bi daleko dogurao da se ovo nije desilo.“

Cijela porodica sada je u Austriji – Davor prognan od institucija Republike Srpske, Suzana bez želje da dolazi u grad u kojem joj je ubijen sin. U Austriji je i Davidovo posljednje počivalište. Porodice Dragičević i Radanović još uvijek su daleko od svog mira. Na okupu ih drži David, njihova uzajamna podrška i ljudi koji nisu odustali od njih.

Autor: Impuls