I ove godine, i ovog ljeta ista priča: nadležni obznanili da je "uzorkovanjem vode na kupalištima na Vrbasu i Vrbanji radi provjere higijenske ispravnosti utvrđeno da voda na lokacijama koja se koriste kao kupališta, nije za kupanje”.
Piše: Mišo VIDOVIĆ
Pa se navode, Banjalučanima, dobro poznate plaže i na Vrbasu gdje "prema dobijenim rezultatima mikrobioloških ispitivanja i stručnog mišljenja, voda za kupanje na ovim lokacijama ne zadovoljava propise zbog fekalnog zagadjenja rijeka, te se ne preporučuje da se koristi za kupanje".
I dok nadležni i ove godine, prema tvrdnjama najrevnosnijih Vrbaslija, koriste od prije dvije godine postavljene table sa upozorenjima "Voda opasna po zdravlje ljudi-nije za kupanje", ujedno se pitaju da li je neko obavjestio radne ljude i građane, kakav je kvalitet vode u bazenima?
I po ko zna koji put tvrde da bi gradska vlast trebala "pokazati malo više inetresa da se zatvore svi oni kanalizacioni odvodi koji godinama cure u Vrbas".
Čini se da previše ne vjeruju obećanjima onih koji će u oktobru izaći na "izbornu crtu", jer "od obećanja se ne živi", ali su još jednom dokazali spremnost za provođenje šire društvene akcije "Ništa nas ne smije iznenaditi - Idemo na Vrbas".
Do sada (početak avgusta-op.aut) za svaku pohvalu je odziv na akciju. Raja se uveliko "namače" i kupa, svako prema svojim željama i potrebama, roštilja i derneči se na obalama, pa kada malo "uhvati", šta drugo nego u Vrbas…
Vrbaski dajak čamci takmiče se koji će biti ljepši, dajakaši pokazuju zavidnu vještinu u savladavanju bukova i brzaka…
Trkali se ko će biti prvi među jednakima, ali i s ponosom ističu: "Za nas je trka važnija od finala na Olimpijskim igrama, pa iako je važno učestvovati, ponekad je važno i pobjediti".
O vrbaskim plažama, zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi Banjalučana prema svom gradu i rijeci ostalo je brojnih zapisa. Jedno od svjedočenja ostavio je dugogodišnji nastavnik i direktor Osnovne škole "Kasim Hadžić", Mehmed Medo Selman, u knjizi "Banja Luka - Uspomena i stvarnost sa Mejdana":
"...U ljetne dane "Abacija" sa Hadži-Hivzinom sedrom prosto oživi, bude prepuna kupača različitog uzrasta i do kasno u noć čula se pjesma i svirka, te cika i vriska razdragane djece. U kasnim, ljetnim satima, djevojke iz komšiluka, dolazile su na "Abaciju'" u dimijama ili u dugim košuljama da se okupaju u Vrbasu. Nastala bi prava cika i vriska tih kupača. Ovu grupu, naročito u ljetnim danima, a i rane jeseni, posjećivala je grupa iz Stupnice. U večernjim satima bi se našli stariji drugovi koji su svirali uz žičane instrumente, te bi uz gitaru, svirali razne melodije, a mi bismo ih pažljivo slušali do kasno u noć. To je i pokretalo na pjesmu, a bilo je i pjesama različitog sadržaja, pa čak u to vrijeme krišom su se pjevale i pjesme koje su bile zabranjene. Pred sam Drugi svjetski rat počele su se pjevati revolucionarne pjesme koje su najavljivale dolazak rata. Kada bi "Abacija", to mjesto mladih, mogla da govori, ispričala bi mnoge priče, tajne i razgovore koji su vođeni među mladima, te razne dogodovštine koje su se dešavale na "Abaciji", od malih svađa do tuča, kao i mnogo lijepih druženja raznih uzrasta…"
Akademik i profesor Muhamed Tunjo Filipović, takođe Banjalučanin, svojevremeno zapisa kako su Banjalučani “imali više rijeka za kupanje, od kojih je u nekima voda postajala topla još u junu, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvena, naravno kad je još uvijek bila rijeka a ne gradski kanal”. Opisujući život u ljetnjim mjesecima na Vrbasu i njegovim obalama, profesor Filipović zabilježio je i ove redove:
"…Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala "Pod orasima", i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji. A kupača je bilo svih uzrasta. Od male djece koja su se brčkala u plićacima uz obalu, do onih odraslijih i hrabrijih koji su skakali u zelence i virove, pa i najopasnijih od svih virova, a to je bio vir ispod tvrđave Kastel, nazvan Švimšul, u narodu zvani Šimšur (nekada je tu bilo učilište plivanja za austrougarske vojnike), pa do onih meraklija i bolje oklopljenih masnoćom, koji su se spuštali niz valove Vrbasa, od prvog mlina kod Podgaja do Ade, a to je značilo oko 3 kilometra plivanja nizvodno Vrbasom. Ovaj način uživanja u vodi bio je olakšan činjenicom da je Vrbas brza i plahovita rijeka, da je takav čak i kad teče kroz grad, pa voda nosi i kad čovjek ne pliva nego se samo održava na njoj…".
Dugogodišnji banjalučki novinar, publicista i književnik Slavko Podgorelec, u avgustu 2006. godine, ustvrdi "ljeto je pri kraju, a ja ne mogu bez Opatije":
"…Zapravo - Abacije (talijanski naziv za Opatiju, onu na Jadranu). Ko je našoj Abaciji i kada dao ime – ne zna se, ali se zna za sedru Hadži-Hivze ("Hadž’Ivze"), Bahtijarevića političara i banjalučkog gradonačelnika u vrijeme Austrougarske. Ova sedra je upravo ispod njegovih nekadašnjih bašta, na desnoj obali Vrbasa. To je zaravnjen kameni plato koji polovi rijeku na kultnoj vrbaskoj plaži..."
Podgorelec, koji je prije svoje prerane smrti, ljeti, veliki dio vremena provodio, baš na ove dvije plaže, novinarski pokrivajući dešavanja tokom tradicionalne manifestacije "Karneval na Vrbasu", odnosno "Susreti na Vrbasu", u zagrebačkom magazinu "Arena", 1988. godine objavio je reportažu "Zelenom ždrijepcu u pohode":
"...Pridružimo se svi Vrbasu, ždrijepcu u trku, na njegovom karavanskom putu kroz naš lijepi grad Banjaluku - uzviknuo je pjesnik Joco Bojović, na 35.jubilarnim (i dosad najmasovnijim i najuspješnijim ) Susretima na Vrbasu 88... Bila je to manifestacija sporta i kulturnih ostvarenja, ali i snažne ljubavi prema rijeci koja je ovdašnje ljude oduvijek spajala i na obalama koje su izgradjivale mnoge moralne vrijednosti. A rijeka se pokazala u svoj svojoj ljepoti, porubljena đerdanima žalosnih vrba i jablana u sjeni kojih se toga dana sklonilo oko 35.000 ljudi..."
Reporter banjalučkog "Glasa" Davorin Reljić, dvije godine ranije, čitaocima prenosi impresije sa ove manifetacije:
“Manifestacija "Susreti na Vrbasu 86" još jednom je uspješno pokazala i dokazala svrhu svog postojanja – druženje na odskora zaboravljenim obalama Vrbasa. Već od ranih jutarnjih sati u nedjelju su cijele porodice počele dolaziti na plažu kod Gradskog mosta da zazumu što bolje mjesto za gledanje karnevala, ali i za sunčanje, kupanje, teferič…"
Fotografije: Mišo VIDOVIĆ
