Znate li ko je Karlo Rojc? Karlo Rudolf Rojc rođen je u Banjaluci 16. juna 1915. godine.
Karlo Rojc, Banjaluka
Piše: Mirjana Tešanović
Bio je oficir kraljevske ratne mornarice Jugoslavije, te član partizanskog odreda na Starčevici. Učestvovao je u španskom građanskom ratu, te je bio među prvima koji su proglašeni za narodne heroje u Drugom svjetskom ratu. Poginuo je 1942. godine, a za narodnog heroja proglašen je 20. decembra 1951. godine.
Jedna ulica u naselju Rosulje nekada je nosila ime po njemu. Kasnije je preimenovana u Ulicu Kralja Petra Drugog. I Osnovna škola "Đura Jakšić" u Šargovcu od 1965. do 1993. godine nosila je ime Karla Rojca. Bista ovog heroja nalazi se u krugu fabrike "Jelšingrad", dok sadašnje Kulturno-umjetničko drušvo "Čajavec", zaljubljenici folklora pamte i pod imenom "Karlo Rojc".
Danas se u Banjaluci ništa po njemu ne zove.
Zato u Puli postoji Društveni centar Rojc.
Krenula sam negdje oko podne. Danas je lijep sunčan dan i prilično je toplo, 31 stepen. I ova ulica vodi od moje do pješačke zone.
Prvo kafica. Volim ovaj Pab, tu se uglavnom skupljaju domaći, kafa 9 kuna.
I deda je doveo unuka na sladoled.
Pješačka zona. Lijevo, bašte pune turista.
Desno Tržnica
U sredini fontana.
Par koraka i evo me na pijaci.
Voće i povrće. Prilično je skupo.
Kozji sir i Kumparička.... nemam pojma šta je to.
Ovo znam šta je, bijeli luk. Trošimo ga na kilograme. Ne raste na drvetu, samo su ga tu okačili.
Cvijeće i rasad.
Ovdje se ne može ni prići. Za mene bolje, alergična sam na pčele pa mi ne treba taj belaj. Ali je lijepo za vidjeti, sa pristojne distance.
I naravno krpice, ko i na svakoj pijaci.
Kod Pijera se jede odlično.
Da vidim šta danas nudi. Mmmm, pa mogla bi ova pašta ili maneštra.
Polako odlazim sa pijace. Jedan “dragulj” arhitekture viri iz zelenila.
I evo me u nešto novijem dijelu grada od onoga iz rimskog perioda.
Ovo mora da je nakada bila Robna kuća.
Ova me zgrada podsjeća na jednu u Sarajevu.
Elektro Istra, tamo sam sve završila još prvi dan kada sam stigla.
Gore je Vodovod. Dio sam platila ali mi nikako još nije jasno na koju foru obračunavaju vodu. I vala baš je skupa.
Uz tu ulicu, uzbrdo, bih trebala dalje. Danas neću do Vodovoda, neka malo sačekaju. Žena u Elektro Istri mi je rekla da mi je svakako ne mogu isključiti.
Penjem se polako uz ulicu. Iznad Vodovoda bih trebala lijevo...
Ili desno...
Ili još uzbrdo...
Kako je ono Lana rekla? Ni lijevo, ni desno, ni uzbrdo nema nikoga da pitam. Eh, evo dva momka. Oni sigurno znaju. Pozdravim i pitam. Ljubazno mi objasniše tako da ni ovako smotana ne mogu da fulim. Bilo je lijevo.
I evo ga, već sa nazire, nekadašnja kasarna Karlo Rojc.
Ulazim kraticom, a i kako bih drugačije.
Morala bih otići negdje dalje, na neko bolje mjesto kako bih fotkom obuhvatila cijelu zgradu.
Ogromna je.
A ne da mi se, vruće je. Mislim da se dovoljno vidi.
Parking.
Igralište.
Ulaz.
Nadam se da ćete uspjeti pročitati šta na tabli piše.
Već sam u zgradi.
Dugački hodnik.
Oslikani zid.
"Ideološki zid".
"Pametni zid".
Razne udruge.
Toalet.
Dnevni boravak.
Cure imaju sastanak. Nisam se najavila pa čekam.
Malo fotkam Dnevni boravak.
Sastanak je zvaršen. Moja sagovornica je Ana iz Dnevnog boravka, tako se predstavila uz ljubazan i simpatičan osmijeh.
Zanimalo me kako je ustvari nastao Društveni centar Rojc.
“Tokom rata”, priča Ana: “Ovdje su boravile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Mnogi su se nekako snašli i ostali u Puli kada je rat završio. Kasarna je ostala prazna. Prvo su je skvotirali, zapravo u nju provalili, bendovi. Nakon njih su došle i udruge kao Suncokret, Zelena Istra, Monteparadiso....”
“Nije to išlo lako”, nastavlja da mi objašnjava Ana: “Grad je vlasnik objekta i udruge su dugo vršile pritisak. Bio je to dug proces i velika borba dok grad nije popustio.”
Sada se u Rojcu nalazi oko 110 raznih udruga. No nije samo zgrada bila važna. Ispred nje je najveći parking u Puli i udruge su se izborile da bude besplatan.
U Rojcu je inače sve besplantno ili su cijene simbolične.
Dnevni boravak u kome radi Ana je zajedničko mjesto svih udruga.
Razgovarale smo i o politici, građanskom akrivizmu, ja o Picinom parku, ona o poluotoku Muzil.
Onda smo skupa krenule do centra. Bilo je vrijeme za ručak.
Ana je zastala u hodniku sa jednim prijateljem i njegovim Istarskim ležečim psom.
Jedna fotka ispred Rojca.
Bista Karla Rojca ispred Društvenog centra Rojc u Puli.
I još jedan pogled na ovo prekrasno i zanimljivo mjesto.
Do centra idemo drugim putem, za koji ja naravno nisam znala.
Još se pitate zašto je zovu Zelena Istra?
I već smo u centru, u Aninom omiljenom kafiću, tačnije bašti tog kafića. Nakon što je jela, pijemo kaficu i pričamo. Stiže njena prijateljica, razgovor teče kao da se znamo odavno. One pjevaju u zboru i trebale su doći na Kozaru.
Jah, svijet je mali. U toj prići o događajima na Kozari shvatismo kako imamo zajedničkog prijatelje, Dražena Crnomata iz Banjaluke. Oj Kozaro, dobar glas daleko se čuje...
Prođe još jedan ugodan dan u Puli. Ono što grad čini lijepim nisu samo građevine i zelenilo kojih u Puli ima da ih možete obilaziti godinama a ne biti sigurni da ste vidjeli baš sve što bi vas usrećilo. To su prije svega ljudi, oni kao što je nekada bio Karlo Rojc zbog koga sam upoznala Anu iz Dnevnog boravka, otvorenu, srdačnu i spontanu, kao i Tonija iz Uljanika sa kojim me spojio kafic "Kod Mate" (Parlova). Vidjet ćemo se sigurno opet na kavici.
Impulsportal
