Možda vam se dogodilo nešto slično: otišli ste na putovanje u Lisabon, recimo. Topla je rujanska večer, našli ste stol na terasi restorana u povijesnoj četvrti Bairro Alto, pogledom hvatate more preko krovova, ispijate rubinski porto čekajući večeru, umjesto da ga pijete na kraju, uz desert, ali baš vam se tako hoće, a vaš je godišnji i vi birate što ćete i kako raditi. Dovoljno ste se naradili da biste makar tjedan dana mogli činiti što želite. Vaši novci, vaši gušti.
Konobar vam donese hranu, divno miriše ta svinjetina sa školjkama prema kojoj ste bili skeptični, i baš dok kujete planove u čemu ćete sutra uživati u tom lijepom gradu, dođe dijete do vas. Dječak, možda ima sedam, osam godina, tamniji kako Portugalci već jesu, pruži ruku, dlan mu je prljav, pogleda vas u oči, taman ste usisali meso školjke, i onda mu vidite lice.Dječaku je gornja usnica po sredini razrezana, sve do nosa i dva kraja usnica mu vise, kao zastori. Progutate zalogaj, uzimate torbu, u dlan mu spuštate novac i kada produži dalje, odmičete tanjur od sebe. Ne jede vam se više.
Znate da je usnica mogla zarasti kako treba da se za dječakanetko pobrinuo i da je takva, raskidana možda baš zato što muje namijenjena uloga prošnje i izazivanja sažaljenja, ali to vas nimalo ne umiruje. Možda vas još čini tjeskobnijom. Svjesni ste i da nemate u toj situaciji što puno više napraviti nego dati novac i nadati se da će od toga makar jesti, ali vas to ipak grize. Ne možete skrbiti za to dijete, a i da možete, nailaziti ćete na drugu takvu djecu, uvijek će ih biti više nego onih koji će ih „spašavati“. U stranom gradu ne znate ni kome se možete obratiti, koja služba bi trebala voditi računa o zanemarivanoj djeci, a i da možete alarmirati socijalnu skrb, niste sigurni je li to ispravno, je li djeci bolje u domovima ili uz roditelje? I tako sjedite za svojom jedva taknutom večerom, razmišljajući što bi se dalo napraviti ne nalazeći nikakvu utješnu misao.
Vrtite se u mislima o tome kako je svijet napučen nepravednošću i nejednakošću i kako bi se nešto moralo napraviti. Osjećaj grižnje savjesti se širi u vama, nerviraju vas i one nove cipele koje vam stoje u vrećici pod stolom, nije da su vam baš trebale i najradije biste ih dali prvom prosjaku na kojeg naiđete, ali znate da je to samo impuls i da ćete možda sutra, kada vas osjećaj prođe, kupiti nove i što ste onda dobili, samo ste bacili novce koje ste u startu mogli pametnije utrošiti… Ne možete suspregnuti osjećaj da ste licemjerni, kao neka miss svijeta koja je uložila silne novce u svoj izgled i stoji na glamuroznoj, skupocjenoj bini kako bi poručila da će se zalagati da nema više siromaštva u svijetu. No, ipak, trebalo bi nešto napraviti. No tko? Vi? A što?
Često se ponavlja teza da pojedinac ne može ni na što utjecati i da je potrebna sistemska promjena kako bi se zaista osjetila.Isto se tako često ismijavaju mali, pojedinačni koraci poput nepuštanja vode da dugo teče, recikliranja kućnog otpada ili prikupljanja odjeće za siromašne jer je to, kao, samo umirivanje savjesti dok zapravo ne mijenja ništa. Koliko je to utemeljeno, a koliko zapravo služi kao alibi da ne poduzimamo ništa, i što možemo efikasnije napraviti od tih sitnih koraka, pitali smo Gordanu Dragičević, permakulturnu dizajnericu, aktivnu u udruzi Parkticipacija. No prvo bismo trebali objasniti čime se to Gordana Dragičević bavi.
Permakultura se u najširoj javnosti najčešće vezuje uz uzgoj hrane u urbanim vrtovima, čime se bavi udruga Parkticipacija, koja je bila vrlo uspješna u ostvarivanju javnih vrtova u Zagrebu. No permakultura je šira od toga i teži integralnoj održivosti – osmišljavanju prostora u kojem živimo i načina na koji koristimo raspoložive resurse tako da zadovoljavamo naše potrebe, a da pravedno raspoređujemo viškove i ne uništavamo planet. Permakulturno se može dizajnirati prostor u kojem živimo, ali i čitav grad. Permakultura ima sve više poklonika i u Hrvatskoj, jer ljudi u njoj nalaze adekvatan odgovor na ekonomsku krizu i klimatske promjene te na vlastitu želju za pravednijim i solidarnijim društvom. Jer, permakultura uključuje zajedništvo, međusobno pomaganje i suradnju.
“Točno je da sitni koraci nisu dovoljni i da ako činimo isključivo takve male ustupke štednji i dijeljenju, na neki načinsamo ‘peremo svoju savjest’ dok istovremeno činimo više štete svakodnevnom vožnjom automobila, kupovinom trendy proizvoda za jednu sezonu, kupovinom prehrambenih proizvoda u supermarketima, godišnjim odmorima na koje putujemo avionom itd. Ali, s druge strane, jedina stvarna promjene mora doći od nas samih – ako bi se nekim čudom promijenili zakoni i počeli nas prisiljavati da trošimo manje i dijelimo više, a mi nismo na to spremni, ne bi bilo koristi.
Istina je da pojedinac sam ne može promijeniti društvo u kojem živimo i, nažalost, vlastiti primjer nije dovoljan da potakne kritičnu masu drugih, ali možemo puno napraviti ako se udružimo. Ako sami probate organizirati neki javni događaj ili kampanju razboljet ćete se, u dvoje će ići teško i vjerojatno to nećete htjeti ponoviti, ali već troje ljudi može napraviti jako puno. Zanimljivo je da su najučinkovitije grupe manje od 10 ljudi – ako je grupa puno veća, teže se dogovoriti – tako da naszapravo niti ne treba tako puno, barem za nekakvu lokalnu promjenu.
Primjerice, uspješnu kampanju za gradske vrtove u Zagrebu je iznijelo sedmero, osmero upornih aktivista. Nedavni sajam razmjene i lokalne hrane u Velikoj Gorici je organiziralo samo troje ljudi. Štoviše, sve to se radi s budžetima od približno nula kuna. Sigurna sam da u svakoj zajednici ima sličnih primjera koji dokazuju da nema mjesta apatiji“, kaže Gordana Dragičević.
Kultura u kojoj živimo je potrošačka, a mnoge su studije pokazale da potrošačka društva imaju ozbiljne poteškoće: ljudi manje vjeruju jedni drugima, više rade, više troše i manje štede, povećava se nejednakost, a s njom i anksioznost, ovisnosti i razni psihički poremećaji. I bez obzira što sve znamo, ili su nam barem informacije dostupne, ne usporavamo niti mijenjamo način života i kao jedino rješenje ekonomske krize nam se prezentira ekonomski rast iako bismo trebali još nekoliko planeta koji bi podnijeli taj rast, jer Zemlja ne može.
No, ne zagovaramo povratak u predmoderne zajednice, i u ovakvom društvu su mogući pomaci. Čak i ako niste tome sasvim posvećeni, možete i dalje živjeti odgovorno, i prema društvu i prema okolišu. Aktivisti često kažu da ako budemo čekali da vlasti iniciraju promjene, to će biti prekasno, a vjerojatno i premalo. Ako pak djelujemo samo kao pojedinci, opet će biti premalo. Da bi promjene bile učinkovite i pravovremene, trebali bismo djelovati kao zajednica.
„Očit korak naprijed je aktivizam u zajednici. Ne nužno aktivizam protiv štetnih projekata i zakona, iako je i to izuzetno potrebno, nego pokretanje zanimljivih i korisnih projekata u zajednici u kojoj živimo, u svojem kvartu. Možda vas zanima pokrenuti zajednički vrt, možda grupu za pletenje, a možda vam je to bez veze, ali možete podijeliti savjete o tome kako uštedjeti energiju u kućanstvu ili kako nagovoriti djecu da jedu zeleno povrće ili organizirati buvljak razmjene neželjenih poklona. Dobrobiti su višestruke, jer time ne samo da radimo nešto što je dobro za okoliš, radimo i nešto što je dobro za nas same, a k tome i štedimo novce kojih ionako nemamo previše.
Najčešći argument da se ne možemo aktivirati je da nemamo vremena. Ali ako imamo vremena za gledanje televizije, za šoping, za sjedenje na kavi, imamo vremena i za ovo o čemu pričam, što je vrlo često zanimljivije i puno nas više ispunjava. I neka istraživanja pokazuju da ono što najviše motivira ljude na takve aktivnosti nije niti ušteda energije niti novca, niti društvena ili okolišna odgovornost, nego prilika da se druže i povezuju sa svojom zajednicom“, objašnjava Gordana Dragičević, a uspješnih primjera toga o čemu govori ima bezbroj.
Od banke vremena koja se širi Hrvatskom (banka vremena je princip po kojem svatko ulaže svoje vrijeme i neko znanje ili vještinu, a za uzvrat može dobiti jednaku količinu vremena i pomoći nekog drugog – vi nekome očistite stan, a taj netko vam djetetu održi instrukcije iz matematike), sve češćeorganiziranih direktnih razmjena među ljudima – netko od vas uzme knjigu, a vi od njega šal – uzgoja hrane u gradovima ili kupovine direktno od proizvođača.
Takozvanim običnim ljudima vrlo se često dileme postavljaju upravo pri potrošnji: ako se relativno jeftina odjeća u modnim svjetskim lancima proizvodi u zemljama Trećeg svijeta u groznim radnim uvjetima, ako jedemo meso krave koja se rodila i umrijet će na istom mjestu, kako možemo uopće svoje novce ostavljati u “pravim rukama”? Bismo li morali biti dobro obaviješteni o tome gdje odlaze naši novci? I jesu li “prave ruke”, kako nam se prezentira, u pravilu i preskupe – razni bio i eko dućani za koje nemamo novaca ili domaći dizajneri koje si rijetki mogu priuštiti?
Gordana Dragičević smatra da se problem konzumerizma ne može rješavati samo drugim načinom masovne potrošnje: „Dobro je podržavati male neovisne proizvođače i distributere, ali nije u redu da se šalje poruka da je jedina etička opcija ona koja nas košta više i koju si mogu priuštiti jedino oni koji su već prilično dobrostojeći.
Prvi korak je osvještavanje problema. Moramo težiti tome da ostanemo u okviru neutralnog individualnog ekološkog otiska i da barem ne potičemo društvenu nepravdu ako je već ne možemo suzbiti, a to redovno ide u smjeru smanjenja potrošnje.
Drugi korak je zadovoljenje naših potreba direktnom kupnjom ili još bolje razmjenom od proizvođača, bez posrednika. Obično se treba potruditi da nađemo kreativne načine kako to napraviti, ali na kraju nas rijetko košta više nego da kupujemo preko posredničkih korporacija. To znači da ne kupujemo jednake količine odjeće, ali od organskog pamuka, nego da kupujemo manje odjeće, ili polovnu ili, još bolje, da se povežemo s nekim tko nam može povoljno sašiti ono što zamislimo. To znači da kupujemo onoliko hrane koliko nam treba i to direktno od onoga tko ju je uzgojio. Odličan način da se odviknemo od kupovanja viška i bacanja hrane je da nešto probamo sami uzgojiti. Kad čovjek vidi koliko truda i pažnje treba da naraste hrana, nauči se više cijeniti ono što dobiva na tanjuru.“
Da se vratimo na početak, u Lisabon. Što da radimo s grižnjom savjesti zbog nejednake raspodjele vrijednosti? Kako je konstruktivno umiriti, a ne ušutkati? Jer, udijeliti novčanicu u dječji dlan zasigurno nije dovoljno.
„Humanitarne geste poput doniranja dijela naših primanja, iako su u nekoj mjeri dobra navika, zapravo nisu rješenje jer često krpaju rupe za koje bi trebala biti odgovorna država, a k tome nam omogućuju da jednostavno namirimo svoju savjest. Također, time podržavamo podjelu ‘mi’ i ‘oni’ – oni koji imaju i oni koji nemaju, velikodušna srednja klasa u svojem getu, siromašni i gladni u svojem… Svaka kvalitetna inicijativa u zajednici mora biti u potpunosti inkluzivna.
Na prvi pogled to se može činiti kao paradoks: zašto dijeliti besplatnu hranu i odjeću svima, a ne samo siromašnima; zašto omogućiti urbano vrtlarenje svima podjednako, a ne samo ‘socijalnim slučajevima’, zašto organizirati radionice razmjene vještina i za one koji ne mogu ništa platiti i za one koji mogu i drugdje plaćaju? Zato što je to jedini način da se svi povežemo.Ako su ‘siromašni’ uvijek na jednoj strani, a ‘bogati’ na drugoj, siromašni nikad svoje usluge ne mogu podijeliti s nekim tko bi za njih mogao nešto platiti, niti bogati ne dobivaju ideju da bi svoje potrebe mogli namiriti u zajednici, odnosno na bilo koji drugi način osim u trgovini. Jedini način da se svi povežemo je da radimo nešto zajedno“, kaže nam naša sugovornica.
Dakle, ako nam se savjest već probudila, držat ćemo je mirnom ako znamo da ne zadovoljavamo umjetno proizvedenu potrošačku glad u sebi, da pazimo gdje i na što ide naš novac, da razmjenjujemo s drugima znanja, da razmišljamo o sebi kao o dijelu društva koje zajedno može napraviti puno, a ne kao o jedinki koja ne može ništa. Sigurno je da nećemo maknuti svu djecu s ulica, ali neke roditelje, naše susjede možda, možemo učiniti dijelom tog društva.
