U Veneciji smo pokazali kako se arhitektura može uključiti u društvene procese na njihovom samom početku, ne čekajući završen projektni zadatak, kako bi bila stvarni akter promjena u društvu
Piše: Davor Konjikušić
Arhitekt Dinko Peračić zajedno s Mirandom Veljačić, Slavenom Toljom i Eminom Višnić predstavlja Hrvatsku na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu arhitekture radom ‘we need it – we do it’ (‘to trebamo – to radimo’). Riječ je o idejnim projektima rekonstrukcije gradskih prostora koje koristi nezavisna kultura: bivše tvornice Jedinstvo u Zagrebu, Doma mladih u Splitu i H-zgrade u riječkom kompleksu Rikard Benčić. Njima pokazuju kako kroz arhitektonsku intervenciju koristiti objekte koji nisu bili do kraja realizirani ili su izgubili svoju prvobitnu funkciju.
Koliko ste se u pripremi svoga rada bavili istraživanjem načina funkcioniranja kulturnih domova iz vremena socijalizma? Mogu li se neke pozitivne prakse iz tog perioda primijeniti i danas?
Proučavali smo te modele, međutim oni su nastajali na drugim osnovama, odnosno to su bili planirani centri koji su imali svoju društvenu ulogu. Zadatak im je bio da zadovolje kulturne potrebe među širim masama u kvartovima, malim zajednicama, što su prepoznale tadašnje vladajuće strukture. Ta kultura obuhvaćala je sve od amaterskih druženja i rekreacije do nekih ozbiljnijih i profesionalnijih izvedbi i to jednim dijelom nalikuje na ovo što smo mi radili. Sličnost je ta da se radi o mjestima koja okupljaju više aktera, s bitnom razlikom da u njima organizacije samostalno traže svoj prostor, bez pomoći ministarstva ili neke druge institucije. U tim prostorima žele uspostaviti suradnju i dijalog s publikom. Specifičnost ovih mjesta je da se radi o kulturi koja je okrenuta prema drugima, koja je društveno osviještena i koja je politički svjesna, ali ne u smislu stranačkih politika, već u odnosu prema društvu.
Država je nekada znatno više financirala kulturu, koja je ulazila u zajednicu putem različitih vidova umjetničkih centara i sadržaja. Čini se da smo zbog radikalnog reza s takvom politikom sada prisiljeni sami i bez institucionalne podrške pronalaziti načine da kultura ostvari svoju javnu funkciju.
Slažem se. Ulogu distribucije kulture među šire mase velikim su dijelom preuzele nezavisne organizacije. I dalje postoje društveni kulturni centri, no oni nemaju snažnu društvenu ulogu i na neki način ne otvaraju nove horizonte. Ne bave se aktualnim i važnim stvarima, dok nezavisni akteri pokušavaju istinski otvoriti te nove horizonte. Izložbom u Veneciji pokušavamo pokazati da nezavisna kultura postoji, da je jaka i da ima smisla. Ona obuhvaća širok dijapazon ljudi, sve od Ataka pa do Kožarića iliDžamonje i svih onih umjetnika koji ponekad rade društveno osjetljive radove. Nije riječ o subkulturi, nego o cijelom jednom spektru ukupne kulturne produkcije.
Riječ je o idejnim projektima, ali koju bi praktičnu korist lokalne zajednice imale njihovom realizacijom? Kakve bi razlike nastale u odnosu na dosadašnju praksu?
Recimo, Dom mladih u Splitu sedamdesetih je godina zamišljen kao veliki društveno-kulturni centar socijalističke omladine i centralno mjesto za teatarski i koncertni prostor, što je podrazumijevalo da ima velike ansamble, ogroman broj zaposlenih i masovnu publiku koja dolazi na događanja. Ono što smo mi napravili jest da smo slijedili logiku aktualne splitske kulture. To mjesto je fragmentirano u dvadesetak malih i izdvojenih prostora koji mogu više ili manje autonomno funkcionirati. Riječ je o specijaliziranim prostorima u kojima publika istovremeno može biti i korisnik i stvaratelj samog sadržaja. Našim projektom ti prostori mogu efikasno kontrolirati svoje troškove, a za arhitektonsko-građevinsku komponentu važno je da se mogu uređivati postupno. Ne trebamo čekati velik novac da se zgrada konačno uredi, nego se može odmah početi koristiti. Slično je i s ostala dva primjera.
Trenutno je najizglednija rekonstrukcija i prenamjena riječkog tvorničkog kompleksa Rikard Benčić u Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Iako je prvobitno bilo planirano da se izgradi novi muzej, prije deset godina odustalo se od tog projekta s nadom da će se sredstva nabaviti iz EU fondova. Je li se situacija u međuvremenu promijenila, s obzirom na to da će Rijeka biti europska prijestolnica kulture?
Postoje, naravno, velike ambicije, ali još uvijek nema ozbiljnih garancija da će se nabaviti značajan novac za realizaciju muzeja u njegovom punom obujmu. Zbog toga smo napravili projekt prema kojem se muzej jednim značajnijim dijelom može useliti u H-zgradu, a kako novac bude pristizao, postupno će se osvajati i uređivati dodatni prostori. Riječ je o taktici koju koriste u zagrebačkom Pogonu i to je strategija koja omogućuje da prostor živi i da se istovremeno unapređuje. Govorimo o drugačijoj logici korištenja prostora, koji organski raste zajedno sa svojim sadržajem.
Postoji li u Hrvatskoj arhitektura koja nije u službi stvaranja potrošačkih obrazaca ponašanja i koja može ponuditi odgovore na sve veće socijalne probleme?
Arhitektura uvijek prati kapital. Za izgradnju zgrada uvijek su potrebna značajna financijska sredstva, a danas kapitalom sve manje upravlja država u javnom interesu. Sve je više usmjeren prema privatnim interesima. Ako arhitektura prati takav slijed, onda gubi svoju društvenu relevantnost, pogotovo zato što je došla u poziciju da daje odgovore na već postavljena pitanja. Ne uključuje se u javnu debatu oko važnih tema. U Veneciji smo zapravo pokazali odgovor na pitanje kako se arhitektura može uključiti u društvene procese na njihovom samom početku, ne čekajući završen projektni zadatak, kako bi bila stvarni akter promjena u društvu.
Treba znati da smo tek nedavno izašli iz procesa legalizacije, koji je struku gurnuo u smjeru lupanja pečata na nacrte nekih već izgrađenih zgrada, dakle u neku administrativnu ulogu. Arhitekti su se velikim dijelom bavili legalizacijama zbog pukog preživljavanja. Time je jako degradirana struka, jer se u tom procesu nije razgovaralo kako stvarno možemo doprinijeti poboljšanju stanja u prostoru, a ne samo na papiru. Tek treba otvoriti teme u kojima će arhitektura ozbiljnije zauzeti svoje mjesto.
Svjetski poznata arhitektica Zaha Hadid svojevremeno je izjavila da ne može biti odgovorna za smrt migrantskih radnika na gradilištima u Kataru, gdje je život izgubilo njih preko 800 radeći, između ostalog, i na njezinom projektu stadiona Al-Vakrah. Što bi prema vašem mišljenju bila odgovornost arhitekta danas?
Osobna odgovornost za vođenje gradilišta realno nije na arhitektici, ali je svakako velika odgovornost za značenje i funkcioniranje nekog projekta. Mislim da arhitekti mogu usmjeriti procese u prostoru tako da oni doprinose jednakosti. Njihova rješenja, autoritet i utjecaj mogu doprinijeti tome da budu socijalno odgovorni prema prostoru u kojem rade i utoliko ih ništa ne amnestira od odgovornosti prema takvim situacijama.
