Sonja Lokar je slovenska feministkinja i sociologinja, bila je predsjednica Europskog ženskog lobija, trenutno je izvršna direktorica ljubljanskog uredaCEE Mreže za rodnu jednakost. Poznata je političarka još iz doba bivše države; bila je članica radnog predsjedništva na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu u siječnju 1990.
Piše: Ankica Čakardić
KAKO TUMAČITE PROCES TRANZICIJE NA KAPITALISTIČKI NAČIN PROIZVODNJE NAKON SLOMA JUGOSLAVIJE? ŠTO SE ZBIVA S DRŽAVAMA NASTALIMA IZ SFRJ NAKON 90-IH I NJIHOVIM ULOGAMA U ONOME ŠTO PREMA MARXU NAZIVAMO TZV. PRVOBITNOM AKUMULACIJOM KAPITALA? ŠTO SE DOGAĐA S DRUŠTVENIM, JAVNIM DOBRIMA I NJIHOVIM UPRAVLJANJEM? NIJE RIJETKOST DANAS SUSRESTI MIŠLJENJE TZV. ANALITIČARA/KI KOJI/E TVRDE DA NA PROSTORIMA BIVŠE DRŽAVE NEMA NEOLIBERALIZMA, ILI, JOŠ NOTORNIJE, DA NEMA 'DOVOLJNO' KAPITALIZMA. O ČEMU SE ZAPRAVO RADI?
I na ovim prostorima, kao i u drugim bivšim komunističkim i socijalističkim zemljama, zapravo se radi o prijenosu vlasništva sredstava za proizvodnju, prirodnih resursa i vrhunskog znanja (koje je kapital mogao dobro upotrijebiti) s proizvodnih i teritorijalnih socijalističkih samoupravnih zajednica – kako smo zvali vlasnike tih dobara u našoj zajedničkoj zemlji koja je imala koncept društvenog, a ne državnog vlasništva – a u drugim socijalističkim državama sa socijalističke države na privatne vlasnike, tj. domaće tajkune (na našim prostorima), oligarhe (Rusija, Ukrajina) ili rasprodajom – već u prvom koraku – stranim međunarodnim korporacijama (Mađarska, Estonija). U drugom koraku, naročito nakon izbijanja velike financijske krize i druge krize dugova iz 2008., vlasništvo tih dobara sve više, i opet rasprodajom, prelazi u ruke međunarodnih korporacija. Međunarodne korporacije pak ili zatvaraju poduzeća ili smanjuju broj zaposlenih, dokidajući prava radnika i radnica, držeći realne plaće na minimumu. Deindustrijalizacija na jednoj strani, a odljev mozgova na drugoj. Rezultati tog procesa su upravo sada vidljivi u Sloveniji gdje trenutno rasprodajemo 'očišćene' banke, visoko rentabilne štedionice i strateški važna poduzeća kao što su Aerodrom, Telekom, a sutra već možda i energetske sisteme. Baš sada svjedočimo situaciji u kojoj slovenski ministar financija kuka kako ga brine što smo ponovo krenuli u rast, pa se pribojava da će se odmah 'pohlepni' zaposlenici pomamiti i tražiti veće plaće.
Paradoksalno, u tom procesu tranzicije nacionalne države, njihove parlamente i vlade pritiskali su MMF, Svjetska banka ili Europske komisija, političko oruđe toga prijenosa. Ideološka forma u kojoj su se te velike promjene desile bila je neoliberalna tranzicija. Ona je, kao i uvijek kada se odvija, građankama i građanima, uz slavljenje parlamentarne demokracije, ljudskih prava i slobode medija, prodala standardne dogme slobodne tržišne ekonomije: privatizacija, deregulacija, uravnotežen budžet, smanjivanje troškova radne snage i troškova društvenih servisa koji su, da naglasim, garantirali veliku društvenu jednakost i visok stepen stvarne ravnopravnosti muškaraca i žena u socijalističkim državama. Društveni servisi, zdravstvo, školstvo, dječja i socijalna zaštita su poluprivatizirani, sve rjeđi brojem i pala im je kvaliteta, dostupnost im je znatno manja.
Tamo, gdje je ta ista tranzicija tekla u formi ratova, profitirali su profesionalni borci za 'velike' nacionalne države, tamo, gdje je tekla u vidu 'pitke' reforme korak po korak, tek se poslije 2008. pokazalo da je proces potpuno isti, samo malo sporiji i bolje prikriven bukom nekakvih nepremostivih političkih podjela koje se proizvode po bilo kakvoj osnovi. Gdje je dimna zavjesa mržnje među narodima mogla poslužiti, poslužila je odlično. Gdje to nije bilo moguće, našao se drugi razlog za nepomirljive političke borbe – podjela u Albaniji je najbolji primjer, ili u Sloveniji gdje se i danas najviše politika spori, tko je zapravo pobijedio u Drugom svjetskom ratu. I dok se na toj temi lome koplja i razbijaju politički nosevi, Slovenija je već tiho i neprimjetno prodala strancima 75% svojih vodnih resursa.
NA KOJI NAČIN SU TE PROMJENE (PROMJENE U TEHNIKAMA UPRAVLJANJA, PRIVATIZACIJA, DEINDUSTRIJALIZACIJA, PROGRAMI STRUKTURNE PRILAGODBE, MJERE ŠTEDNJE, REFORME RADNOG, SOCIJALNOG I MIROVINSKOG ZAKONODAVSTVA) UTJECALE NA MATERIJALNI I SOCIJALNI STATUS ŽENA, ALI I RADNIŠTVA UOPĆE? MOŽEMO LI GOVORITI O SROZAVANJU ILI, JOŠ NAGLAŠENIJE, GUBITKU ŽENSKIH I RADNIČKIH PRAVA IZBORENIH TIJEKOM JUGOSLAVIJE?
Berlinski zid se svakako srušio na žene i na industrijsku radničku klasu. Žene su radi seljenja industrije tamo gdje je radna snaga bila najjeftinija (u Kinu, Indiju, čak Rumunjsku ili Makedoniju) izgubile na hiljade radnih mjesta u tipičnim feminiziranim industrijama – tekstilnoj, obućarskoj, metalo-prerađivačkoj. Sve to radi drastične štednje na njihovim plaćama u administraciji, školstvu, zdravstvu, dječjoj zaštiti, socijalnoj zaštiti, izgubile su jer im više nisu bile dostupne usluge nekada svima dostupnih javnih servisa, pa je to zato opet postao neplaćeni rad 'iz ljubavi'. Povećala se i razlika između prosječne muške i ženske plaće za rad iste vrijednosti. Uz to, pojavio se i val nacionalizma koji je ideologiju rodne jednakosti zamijenio ideologijom 'žene, kraljice doma i majke naroda' što je povratno udaljio žene s tržišta rada.
Industrijska radnička klasa se stanjila, sindikati se nisu snašli pa su razmrvili sami sebe umjesto da se okrupnjuju za velike klasne borbe, vodili su rascjepkane unaprijed izgubljene industrijske sukobe. I gubili članstvo, i gubili zube. Primjerice, postotak sindikaliziranih radnika i radnica u Sloveniji je spao s više od 70% koliko je iznosio krajem socijalizma na današnjih 21%. Prekarnih radnika i radnica je sve više, kao i rada na crno. Mobing i seksualno uznemiravanje na radnome mjestu su svakidašnja muka mnogih ali se o tim iskustvima ne progovara iz straha da se ne ostane bez posla. Nisu svi podjednako izgubili u tom procesu, malobrojni su i profitirali. Liječnici koji su postali koncesionari, ali ne i sestre, menadžeri, ali ne i njihovi radnici, advokati i tužitelji, ali ne i službenice u sudstvu i državnoj upravi, stečajni upravitelji ali ne i oni koje su trebali zbrinuti.
Povećala se i osobna zaduženost. Istjerivanje i gubljenje doma zbog nemogućnosti otplaćivanja dugova postali su nešto svakidašnje. A socijalni stanovi se zapravo i ne grade. Gladna djeca i djeca kojoj treba liječenje za koje javno zdravstvo nema para više i nisu neka vijest, a to da se za njih brinu dobrotvori umjesto socijalne države postaje posve uvriježena praksa. Slovenija, koja je u socijalizmu imala 3% ljudi ispod granice siromaštva, danas ih ima skoro 15%.
'Rad ljubavi' (Adela Jušić i Andreja Duganžić) / Foto: Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014
SOCIJALDEMOKRACIJA IMA VEOMA BURNU I SKOKOVITU POVIJEST. ROSA LUXEMBURG JE MEĐU PRVIMA OŠTRO, BESKOMPROMISNO I BRITKO DETEKTIRALA PROBLEME SOCIJALDEMOKRACIJE (SD) UOČI PRVOG SVJETSKOG RATA, BOREĆI SE DO ZADNJEG DAHA PROTIV OPORTUNIZMA U POLITICI, A ZA IZVORNU PROGRESIVNOST SOCIJALDEMOKRATSKE IDEJE. SVJEDOČIMO VEOMA NEZGODNIM I NEPOVOLJNIM VREMENIMA ZA SOCIJALNO OSJETLJIVE POLITIKE I SILNOM DEFICITU DEMOKRACIJE. ŠTO SE DANAS DOGAĐA SA SOCIJALDEMOKRACIJOM NA OVIM PROSTORIMA I ŠIRE?
Kritičari socijaldemokracije netom pred prvi svjetski rat, oni iz svojih vlastitih redova, dobro su ukazali u čemu je bio problem sa socijaldemokracijom njihovog vremena: popuštanje pred nacionalizmom i militarizmom vlastitih nacionalnih država. Jezgru tog prigovora sačinjavala je kritika ideje da je važno pod svaku cijenu održati klasni mir i zalagati se za interese nacionalnih buržoazija ponašajući se kao da su to istovremeno i radnički interesi. Kritika se odnosila i na zagovor reformizma unutar kapitalizma, na ideju da sredstva demokratske političke i sindikalne borbe pomjeraju granice kapitalizma u pravcu socijalizma. Ljevica u SD-u prerasla je u revolucionarne komuniste, a sve ostalo je nimalo jednostavna historija.
Današnja SD ima vrlo slične probleme kao SD prije prvog svjetskog rata, iako su se okolnosti uvelike promijenile. Razlike u bogatstvu unutar najrazvijenijih država svijeta, kako je dobro pokazaoThomas Piketty, podigle su se na razinu koja je bila aktualna pred prvi svjetski rat. Globalni financijski kapital nemilosrdno vlada svjetskom i europskom politikom, kako smo vidjeli na primjeru 'rješavanja' grčke krize. Nastaju potpuno novi omjeri snaga u svjetskom kapitalizmu. Treći put Tonyja Blaira i Shroederove reforme, današnje Hollandove reforme radničkog zakonodavstva, sve neoliberalne politike koje su provodile i sve SD partije na našim prostorima jer nisu imale nijednu bolju alternativu, pokazuje gdje je problem SD-a danas: u vrijeme kada su trebali zaoštriti, oni su otupili klasnu borbu – i stigao je račun. Najprije je poražena ljevica unutar SD-a, da bi desnicu SD-a porazio desni centar, a nazire se – ako se ljevica ne pribere i ne reorganizira – kako će već sutra desni centar poraziti radikalni antidemokratski nacionalizam i populizam.
Sve što se događa u našim zemljama, događa se i diljem Europe. I svugdje niče nova ljevica, ali sa svim dječjim bolestima dogmatizma, međusobne isključivosti zbog malih razlika i strašne netrpeljivosti prema SD-u, koji vidi kao goreg neprijatelja od desnice i radikalne desnice. To uvelike podsjeća na situaciju na ljevici netom pred drugi svjetski rat koja je radi takvog ponašanja i prekasnog formiranja politike narodnog fronta morala položiti strahovite žrtve, da bi se poslije drugog svjetskog rata ipak osovila na noge i stvorila socijaldemokratsku i socijalističku Europu, koja sve brže nestaje, pod udarom neoliberalizma naročito nakon pada Berlinskoga zida.
U JEDNOM INTERVJU IZ 2012. STE ISTAKNULI KAKO 'VREMENA ZA FAŠIZAM NIKADA NISU BILA BOLJA.' NAŽALOST, IMALI STE DOBAR NOS I TOČNO STE PREDVIDJELI POLITIČKO-EKONOMSKI RAZVOJ DOGAĐAJA. NA SNAZI JE SVEPRISUTNIJI HISTORIJSKI REVIZIONIZAM, NA HRVATSKIM PROSTORIMA SVJEDOČIMO SVE JAČOJ USTAŠIZACIJI DRUŠTVA, KONZERVATIVNA KONTRAREVOLUCIJA JE SVE PRISUTNIJA. KAKO TUMAČITE SVOJU REČENICU ČETIRI GODINE POSLIJE?
Ja sam sociologinja i mnogo sam čitala o nastajanju fašizma i nacizma. Kada je stradala radnička klasa u plavim kombinezonima i žene na rutinskim poslovima, i topila se ekonomska snaga naših državica, u društvu – u kojem je ljevica odavno postala prije svega predstavnik onoga što je marksizam imenovao 'radničkom aristokracijom', a građanska sociologija 'srednjom klasom' – socijalni mir još uvijek nije bio ozbiljno poljuljan. Bijedu i jad radničke klase nitko nije iznosio na svjetlost dana, a pobuna u vidu štrajkova je uvijek dolazila prekasno i preraštrkana, kada su bolesna, loše vođena ili pokradena poduzeća već bila na samrti, pa ih ni bog više ne bi mogao spasiti.
Ali kada se uzdrmala socijalna sigurnost i kada su se suzile perspektive radničke aristokracije i njihove djece, a socijalna se demokracija pokazala nesposobnom da jasno izrazi i stvarno zaštiti njihove interese koji su usko povezani s ekonomskim zdravljem svakog društva, tada su počele u širokim društvenim slojevima dobivati na snazi antidemokratske ideje. One su gurale tendencije u smjeru stava da je potrebno izabrati odlučne lidere čvrste ruke, srušiti sve demokratske institucije, okrutno kazniti krivce, pa neka se oni zovu ljudi pogrešne nacije, Židovi, korumpirani tajkuni i bankari, migranti, islamski teroristi ili pederi, komunisti ili feministkinje. Ili svi oni zajedno u različitom redoslijedu, kako to možemo primjerice vidjeti danas u Mađarskoj, da ne pokažem prstom na koju od država nastalih iz SFRJ, a mogla bih i na svaku od njih.
U OKVIRU TRENUTNE SVE PRISUTNIJE KONZERVATIVNE KONTRAREVOLUCIJE POJAVLJUJE SE I VELIKI BROJ GRUPA I NEVLADINIH UDRUGA KOJE SU U STANJU MOBILIZIRATI ČITAVO MORE KONZERVATIVNIH PRISTAŠA, BILO DA JE RIJEČ O BORBI PROTIV ABORTUSA, HOMOFOBNIM AKCIJAMA 'U IME OBITELJI' ILI NOTORNIM 'ANTIKOMUNISTIČKIM' LUSTRACIJAMA I INICIJATIVAMA KOJE SE BAVE ZABRANOM KOMUNISTIČKIH SIMBOLA POPUT PETOKRAKE. PITALA BIH VAS DA PRIJE SVEGA PROKOMENTIRATE TAKVE TENDENCIJE, A POTOM I ULOGU ŽENA U TOM TIPU ORGANIZACIJA. NAIME, KONZERVATIVNIH AKTIVISTKINJA IMA JAKO MNOGO, GLASNE SU I VEOMA PRISUTNE U SPOMENUTIM INICIJATIVAMA, NAPOSE KADA JE RIJEČ O ANTI-ABORTUS STAVOVIMA I OBRANI TRADICIONALNE HETERENORMATIVNE OBITELJI.
Civilno društvo nije samo rasadnik naprednih ideja i inovativnih socijalnih inicijativa, ono je isto tako rasadnik najgorih, najnehumanijih ideja i inicijativa. U ovom momentu imamo priliku promatrati kako nastaju iznova i jedne i druge inicijative. U Beogradu je prije nekoliko dana na protest protiv izgradnje nekakvog grada na vodi kojega su se vlasti latile, dakako bez suglasnosti građanki i građana, a pozivom koji se proširio društvenim mrežama, izašlo 15.000 ljudi, na makedonskoj granici je nekoliko mjeseci kompletno zbrinjavanje hiljada izbjeglica odradilo nekoliko udruga civilnoga društva umjesto države koja je u suštini 'failed state', u Hrvatskoj je jedna posve novonastala grupa građanki i građana koja je u međuvremenu prerasla u NVO uspostavila dnevno obavještavanje izbjeglica o stanju stvari na balkanskom putu od Sirije do Stockholma, u Sloveniji je na stotine, naročito žena, volontiralo i pomagalo izbjeglicama kada su u hiljadama stizale na naše granice, a naše države nisu bile sposobne organizirati logistiku kakvu su sposobne odraditi za svaku veću međunarodnu nogometnu utakmicu, kako se slikovito izrazio naš najbolji slobodni novinar,Ervin Milharčić Hladnik.
Ali je isto tako radikalna, klerikalno-desna civilnodruštvena inicijativa, primjerice u Sloveniji, uspjela na referendumima oduzeti samačkim ženama pravo na umjetnu oplodnju, srušiti napredan porodični zakon radi prava istospolnih zajednica na usvajanje djece, srušiti i zakon koji je istospolnim partnerima omogućavao pravo na jednak brak, upravo onako kako važi i za heteroseksualne parove. U istoj kategoriji se nalaze i pojave poput 'Hoda za život' koji se održao prije desetak dana Zagrebu, ali i protest u znak podršci prava žena na vlastito tijelo i na izbor, koji se istovremeno održavao na Strossmayerovom trgu. Iz radikalno-klerikalnih desnih pokreta upravo nastaje nova radikalno desna stranka u Sloveniji.
Ono što je novo u svemu, to je da su u devedesetima stizale podrške sa svih strana za jačanje naprednih ženskih snaga u civilnome društvu, a danas je podrška usmjerena na jačanje najdesnijih inicijativa. Tu se posebno, dakle kao podrška, i bez ikakvog ustručavanja u vidu sponzorstva pojavljuju vjerske organizacije, katolička i pravoslavna crkva kod nas, a u muslimanskim zemljama njihovi vjerski vođe i organizacije. Ima i pomoći stranih privatnih financijera, ali se to ne uočava na prvi pogled. Hegemonija naprednih snaga, koja je uspostavljena na temelju svjetskog konsenzusa o nedjeljivim ljudskim pravima u devedesetima prošlog stoljeća, uzmiče pred udarom desnih snaga koje se oslanjaju na strah od drugoga, na vraćanje konzervativnim vrijednostima tradicionalne obitelji, nacionalističke države i karizmatičnog, autokratskog lidera. Bitka još uvijek nije završena ali je očito da bez podrške mainstream politike koja uzmiče pod tim naletom, može vrlo ubrzo biti izgubljena. Žene su tu vidljivo prisutne ali ne samo na desnoj strani, one se ističu i najhrabrije bore i na lijevoj strani. To je rezultat više desetljeća feminističkih borbi za stvarnu rodnu jednakost u društvu i u politici. Razlika je u tome što je desnica naučila od feminizma da ne može pobijediti bez žena, a ljevica nije. Zato desnica ističe žene u prve redove, a ljevica svoj ženski potencijal gura u stranu. Pogubna greška u taktici!
OVO ŠTO GOVORITE ME VODI U SMJERU SLJEDEĆEG PITANJA. SVJEDOČIMO NEOLIBERALIZACIJI FEMINIZMA, VEOMA OPASNOJ APROPRIJACIJI PROGRESIVNOG NASLJEĐA FEMINIZMA U SVRHU AKUMULACIJE KAPITALA (PRIMJERICE ŽENSKO PODUZETNIŠTVO I SLIČNE INDIVIDUALISTIČKE 'LEAN IN' STRATEGIJE) ALI I INSTRUMENTALIZACIJI FEMINIZMA U KONZERVATIVNE SVRHE. NEKE OD PRIMJERA SAM NAVELA U GORNJEM PITANJU ALI DA NAGLASIM, KAKO JE MOGUĆE DA SE JEDNA MARGARET THATCHER, HILARY CLINTON ILI KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ TUMAČE U FEMINISTIČKOM KLJUČU KAD JE RIJEČ O ŽENAMA KOJE EVIDENTNO AKTIVNO RADE (ILI SU RADILE) NA DOKIDANJU ŽENSKIH PRAVA?
U stoljeću u kojem žene postaju znatan dio školovane populacije u okviru svih razvijenijih, pa i polu razvijenih država svijeta, nijedna politika koja želi preuzeti vlast ne može a da ne proklamira jednakost spolova i da ženama ne da priliku da se pokažu na javnoj sceni. Taktika desnice, kada gura u stranu napredniju politiku demokratskim sredstvima, jest uvijek ovakva: usiši i preokreni u suprotnost. Zato se osuđivanje žena na smrt radi ilegalnog abortusa zove 'Hod za život', a kršenje prava istospolnih partnerstva 'briga' za dječicu. Zato se borba za paritet u EU suzi na borbu za kvotu od 40% za žene u upravljačkim tijelima najvećih kompanija. Sva etablirana politika, dok mi žene u njoj još uvijek predstavljamo manje od 30% formalnog broja u njenim tijelima odlučivanja, a gdje zapravo ima i mnogo manje stvarne moći, bira žene na visoke funkcije po svojem vlastitom liku i vrijednostima. Te žene izvršavaju politiku svojih partija mnogo dosljednije od muškaraca, i njihov je feminizam točno onoliki, koliko ga ima, i on je onakav kakvim se u nekom trenutku pojavljuje u njihovim partijama. Ako prekrše taj kod, ne traju – zasvijetle kao novogodišnje rakete i sagore baš kao rakete.
NA KOJI NAČIN SU SE SOCIJALISTKINJE I FEMINISTKINJE BORILE ZA ŽENSKA PRAVA U JUGOSLAVIJI, A O KOJIM METODAMA U OKVIRU EU GOVORIMO DANAS? IMATE VEOMA BOGATO ISKUSTVO RADA U STRANAČKOJ POLITICI, ALI I AKTIVISTIČKO U RADU S RAZLIČITIM GRUPAMA IZ CIVILNOG SEKTORA. KOLIKO SE RAZLIKUJE FEMINISTIČKO DJELOVANJE U OKVIRU FORMALNE POLITIKE OD RADA U NEVLADINOM SEKTORU? ZAŠTO JE VAŽNO IMATI 'SVOJE' ŽENE, DAKLE, FEMINISTKINJE U REDOVIMA POLITIČKIH PARTIJA? I, S DRUGE STRANE, ZAŠTO ŽENE ZABORAVE NA FEMINIZAM KADA UĐU U STRANAČKU POLITIKU?
U državi, u kojoj je vlast preuzela i skoro pola vijeka držala kao svoj monopol komunistička partija, bilo je presudno što su žene mogle učiniti za svoja prava u razvijanju vrijednosti, programu i praksi te partije. Što se toga tiče, komunistkinje su bile izuzetno sposobne i partiji su već prije drugog svjetskog rata nametnule jednakost spolova kao vrijednost, zauzele se za jednakost žena pred zakonom, za pravo glasa, za legalan abortus, za jednake plaće, a kao jedan od prioriteta postavile su rad sa ženama, radnicama, seljankama, radnicama u domaćinstvu i službenicama. Sve što je tada partija 1940., pa i više od toga, stavila u svoj program, one su uspjele i realizirati. Za vrijeme rata taj su program provodile kroz masovnu organizaciju AFŽ-a, a poslije njenog raspuštanja u pedesetima, kroz različite oblike političkoga rada u svim masovnim organizacijama – omladini, sindikatima, socijalističkom savezu, ali i u radničkim savjetima, skupštinama i izvršnim vijećima, kroz sistem školstva i zdravstva, mirovinskog, socijalnog osiguranja, čak i kroz stambenu politiku ali i stvaranjem institucija koje su ženski neplaćeni rad pretvarale u kvalificirani plaćeni rad – od javnih kuhinja, do vrtića i domova za stare i invalide, do instituta za unaprjeđivanje domaćinstva i instituta za planiranje porodice. Oformile su i ženske časopise koji se nisu bavili samo modom, receptima i ogovaranjima, već ozbiljnim temama koje su ženama pomagale da se oslobađaju svoje podređenosti, predrasuda i stereotipa. Ustvari, komunističke aktivistkinje su žene u Jugoslaviji oslobodile od privatnog patrijarhata, ali ne i od patrijarhata komunističke partije i njene države. Zato su strogo zabranjivale da se žene samoorganiziraju čak i u samoj partiji.
Kada je osvanula višepartijska demokracija, osvanula je kao sakata demokracija jer su žene izletjele sa svih mjesta u koja se uselila stvarna moć: iz samog vrha partija (gdje nas ni u komunizmu nije bilo baš u velikom broju) – oko 8% u izvršnim organima partije na nacionalnoj i federalnoj razini, iz parlamenata (s prosjeka od oko 20 % spale smo na prosjek ispod 7%), iz vlada (s prosjeka od 12%, spale smo skoro na 0%). Trebalo nam je 20 godina da se uz nevjerojatne napore i strategije vratimo približno na brojeve kakve smo imale tijekom socijalizma. Ali se promijenio kontekst: klasni pristup pitanju rodne ravnopravnosti zamijenio je pristup univerzalnih i nedjeljivih ženskih ljudskih prava, koji se ustvari sveo na smanjivanje socijalnih i ekonomskih, pa i ličnih prava žena stečenih u socijalizmu.
Partije su najveća prepreka napretku ženskih ljudskih prava danas, presudni bastioni patrijarhalne političke moći. I dok žene ne postanu stvarne akterice u njima, ništa se ne može suštinski promijeniti. Prave ženske nevladine organizacije imaju specijalna znanja i mogu predlagati politike koje bi trebale preuzimati partije, ali im prodor preko jedne partije, čak preko više partija, nije dovoljan. Borba za ženska ljudska prava je borba za promjenu civilizacijske paradigme i kulturnog koda, i ona ne može uspjeti ako se žene vrlo strateški ne udružuju u široke, ciljane koalicije i ne pridobivaju za te koalicije i moćne utjecajne muškarce. Graditi konsenzus u politici koja je u jednom trenutku podijeljena do te točke da samo što se ne počne pucati, veoma je teško. Ali svaki uspjeh na tom putu vrijedi zlata i postaje oslonac mira, demokracije, slobode i blagostanja za sve. Naučiti kako graditi takav konsenzus najveći je izazov za žene u partijama i za žene u civilnom društvu. Treba pobijediti vlastite sujete, vlastite uskogrudnosti, vlastiti osjećaj da samo ja imam pravo i da me se treba 100% uvažiti. Istina je, mnoge žene koje uđu u stranačku politiku zaborave na feminizam. Mnoge ne zaborave jer o njemu nisu ništa ni znale i ne žele znati, jer nisu ušle u partiju da bi se borile za ženska ljudska prava već iz nekih drugih razloga. Baviti se feminizmom u partijama je smrtno opasno, a žene nisu glupe, pa se miču od vatre. Ali su zato one, koje u takvim uvjetima preživljavaju i traju, najdragocjenije što imamo u ženskom pokretu, jer njihov uspeh i odlučnost da pomognu i drugim ženama da uspiju fantastično pospješuje napredak u sferi ženskih ljudskih prava.
I, DA ZA KRAJ MALO ZAKOMPLICIRAM STVAR I PITANJIMA KOJA S RAZLOGOM OSTAJU OTVORENA, BUDUĆI DA NA NJIHOVIM ODGOVORIMA TEK RADIMO. RECITE NAM KAKO VIDITE MOGUĆNOST ORGANIZIRANJA OTPORA PROTIV NEOLIBERALIZMA? KOJE ZAHTJEVE BI LJEVICA, PREMA VAŠEM MIŠLJENJU, TREBALA ISTICATI KAO KLJUČNE? O KOJIM SE FEMINISTIČKIM ZAHTJEVIMA RADI KAD JE RIJEČ O BORBI PROTIV KAPITALISTIČKOG NAČINA PROIZVODNJE? I KONAČNO, KOJI POLITIČKI SUBJEKT BI TREBAO BITI NOSITELJ PROGRESIVNIH PROMJENA, NA KOJI NAČIN DANAS ORGANIZIRATI MASOVNIJI OTPOR I NA KOJE ALIJANSE RAČUNATI U BORBAMA ZA LIJEVIM ZAHTJEVIMA?
Svako od ovih pitanja je pitanje za milijun dolara. Kada bih ja stvarno znala odgovore, ne bih sada s vama o tome pričala, već bih to pokušala i ostvariti. Ali šalu na stranu. Teorijski, stvari su veoma jasne i jednostavne: treba mijenjati kapitalističku, neoliberalnu paradigmu društvenog razvoja jer je čovječanstvo i planet kao prirodni entitet dovela do samog ruba ponora. Znamo i čime tu paradigmu nadomjestiti: zelenom, održivom ekonomijom, odustajanjem od potrošačkog ludila, proizvodnjom u kojoj znanje i slobodna inicijativa radnika i radnica, građanki i građana stvara slobodu, blagostanje i kulturno bogatstvo za sve. Ljudsko znanje, tehnologija, potrebe onih 99% o kojima danas često slušamo u stanju su nam to omogućiti. Prvi koraci k takvome svijetu čak su zapisani u strategiji UN-a koja se zove Agenda 2030, a prihvatili su je oni koji jesu ili rade za onih 1%. Ali, zašto uvijek taj ali! Taj 1% to ne misli ozbiljno, oni se samo pretvaraju jer znaju da to od njih traži onih 99%. A tih 99% nije stasalo u političke subjektivne snage i ne može nametnuti političku volju koja bi ostvarila tu agendu. Naprotiv, sve ide točno u suprotnom smjeru.
U situaciji koja vapi za mirnom socijalističkom revolucijom – a kao jedino stvarno rješenje problema i krize nudi se militarizacija i ukidanje sloboda da bi se zaštitili od terorizma i imperijalističkih ratova – a dok su snage otpora nezrele i raštrkane, treba se prije svega organizirati stvaranje što šire nacionalne, regionalne i globalne obrambene inicijative i ciljane koalicije. To su žene, ali ne i isključivo žene, do sada i radile. Tako smo branile i obranile pravo na abortus, primjerice u Sloveniji, ali i ozakonile kvote, kao i što smo izborile zakone protiv nasilja prema ženama u cijeloj regiji. Najnužnije je sada pokrenuti veliki, globalni, novi pokret za mir, da se zaustave svi ratovi, da se smanje ulaganja u naoružanje i tako 'osvojena' sredstva ulože u prestrukturiranje industrija iz zagađivača u zelene, održive industrije. Treba nam globalni narodni front!
Sada se treba prije svega boriti za preraspodjelu društvenog bogatstva unutar svake nacionalne države, unutar EU i globalno. A potom i za usmjeravanje tako oslobođenih sredstava za ulaganje u nova radna mjesta i u ljude, u njihovo obrazovanje, školovanje, zdravlje, inovativnost, slobodu, ali i u njihove sposobnosti da surađuju i grade solidarna rješenja, umjesto da gubimo energiju u sebičnom individualizmu, konkurenciji i isključivanju. Treba nam što širi pokret za preraspodjelu stečenog bogatstva! I treba nam globalni pokret za ukidanje besplatnog rada iz ljubavi!
