Razgovaramo s ukrajinskim umjetnikom Romanom Mininom, autorom čiji je rad neraskidivo povezan s rudarskim identitetom tranzicijom opustošenog Donbasa, iza sebe ima niz samostalnih i grupnih izložbi u gradovima Ukrajine, Rusije i brojnih drugih europskih zemalja, kao i SAD-a
Krugovi s označenim stranama svijeta, među kojima je po dva puta ispisano ХАРКОВ i KHARKOV, kao obod polucilindra omeđuju prikaz Staroga svijeta čiji se istočni i južni rubovi gube pod zemljom. Na preostalom parčetu globusa utisnut je natpis Северный полюс, te imena gradova: Москва 656 км, Иерусалим 2022 км, Рим 2028 км, Париж 2433 км, Дубай 3202 км i Дели 4180 км. Središnji je to dio Spomenika pedesetoj paraleli (sjever), metalne trake koja se od jeseni 2010. nenametljivo pruža Parkom Tarasa Ševčenka u centru Harkiva.
Na njegovom sjevernom rubu izlazimo na Trg slobode, jedan od najvećih na svijetu. Proteže se od Palače industrije (monumentalnog remek-djela konstruktivističke arhitekture izgrađenog dvadesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme dok je grad pulsirao kao izvorna prijestolnica sovjetske Ukrajine) i dviju zgrada Sveučilišta (s gubitkom tog statusa u korist Kijeva njihovo je dovršenje potrajalo do pedestih godina) na zapadu, do nešto manje od kilometra udaljene mjesne Rade na istoku. U čast Čeličnom Feliksu, prvom organizatoru Čeke, u sovjetsko je doba nosio ime Dzeržinski.
Harkiv (odnosno Harkov, obzirom na to da se kao i u većini važnijih urbanih središta na području Ukrajine pretežito koristi ruski jezik) drugi je najveći ukrajinski grad, kulturno, obrazovno i industrijsko središte zemlje. Smješten svega nekoliko desetaka kilometara od granice s Rusijom, početkom 21. stoljeća u suradnji s Belgorodom formirao je najistočniju euroregiju, nazvanu Slobožanščina prema tradicionalnom nazivu danas transgraničnog područja, čime su intenzivne kulturne i ekonomske veze dobile i krhko institucionalno uporište.
Val proturječne energije Euromajdana u Harkivu izazvao je snažnu kontrareakciju, potpomognutu s druge strane granice, no pokušaj uspostave "narodne republike" na početku rata za Donbas ovdje nije zaživio. Nakon uspjeha (?) Euromajdana godinu je dana kružila fraza: Amerika se s Rusijom bori do posljednjeg Ukrajinca, da bi se od proljeća prošle godine, novim žrtvama unatoč, moglo govoriti o još jednom "zamrznutom sukobu" unutar uznemirujuće zbunjenih granica Europe, čije se razrješenje zasad niti ne nazire.
Poslušavši savjet Avigdora Pawsnera, uputili smo se prema Ermilov Centru, smještenom u relativno skromnom prostoru u prizemlju zgrade Karazinova sveučilišta. Od otvorenja 2012. djeluje kao svojevrstan muzej suvremene umjetnosti, jedan od rijetkih na ukrajinskom području. U vrijeme našeg posjeta trajala je ljetna pauza, pa su se mogli vidjeti samo dijelovi prošle izložbe – puške različitih modela poljoprivrednim alatima prigušenih cijevi... Izložbeni je prostor privremeno bio pretvoren u atelje. Roman Minin (1981.) s nekoliko je suradnika užurbano pripremao Transformatku.
Autor, čiji je rad neraskidivo povezan s rudarskim identitetom tranzicijom opustošenog Donbasa, iza sebe ima niz samostalnih i grupnih izložbi u gradovima Ukrajine, Rusije i brojnih drugih europskih zemalja, kao i SAD-a. S obzirom na okolnosti, možemo izdvojiti Snove o ratu, priređene u proljeće 2010. godine u Harkivu. O tome više možete pročitati u nastavku, gdje donosimo dijelove razgovora vođenog početkom kolovoza 2015. u prostorijama Ermilov Centra na engleskom jeziku. Sugovornik je naknadno e-mailom autorizirao ukrajinsku verziju sadržaja.
Upoznavajući Vaš rad, primjetili smo svojevrstan lajtmotiv... odakle fascinacija rudarima?
- Potječem iz Donjecka, rudarske regije na istoku Ukrajine; moja obitelj generacijama se bavi rudarstvom – djed je bio rudar, kao i otac, braća... Mnogo znam o njihovom životu i sudbini, zbog čega moja umjetnost i govori o smislu rudarskog života i rada. Motiv rudara nije pretjerano popularan u Ukrajini. Rijetki govore o teškoj situaciji u kojoj se istok Ukrajine našao nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Oskudica preživljavanja
Nešto drukčija situacija bila je na zapadu zemlje, no pre/živjeti na području Donjecka bilo je izrazito teško. U industrijskom gradiću Dimitrovu gdje sam živio ljudi su uglavnom radili u rudnicima, i do tada nisu obrađivali zemlju ni uzgajali životinje. U tom razdoblju njihova je egzistencija doslovno bila ugrožena. Da bi preživjeli uzgajali su životinje na balkonima nebodera, na osmim, devetim katovima, kako bi imali što za jesti. Bili smo bez plina, bez struje, bez vode... Koristili smo plinske lampe za kuhanje. Živjeli smo kao u ratu – samo bez rata, bez vojnika i tenkova. Na zapadu zemlje, čak i u Harkivu, bili su slabo upoznati s našom svakodnevnicom. Prije Interneta informacije su putovale mnogo sporije, a ljudi si nisu mogli priuštiti putovanja. Većina ljudi je samo pokušavala preživjeti. Međutim, ja sam sve ovo vidio i svega se sjećam i sjećam se da na TV-u nikad nisu pričali o ovome, o našoj, lokalnoj situaciji. Nikad. Zbog toga osjećam kako je ova vlast lažna. Bila je lažna devedesetih, lažna je i danas. Postoji tradicija izigravanja povjerenja, iz tih razloga ljudi u Donjecku ne vjeruju vladi u Kijevu. Različita situacija na istoku i zapadu zemlje uvjetovala je različit način gledanja na stvari danas, pa tako i na rat koji traje. Zato stvari o kojima govorim ovdje nisu popularne i to nije dobro za mene. Ponovo imamo vladu koja jako rijetko spominje razloge današnje atmosfere ovdje. Uvjeren sam da je ovakva situacija bila stvorena u glavama arhitekata globalne politike. Može se prepoznati proces koji je krenuo devedesetih, možda 1992.–1993. koji je doveo do rata i koji još traje. Trebali su dvadeset godina da odgoje generaciju rođenu u samostalnoj Ukrajini, koja je u školi učila o našoj slavnoj neovisnosti i sada je spremna ići u rat, uzeti puške i ubijati za ove ideje, europske ideje i ideje neovisnosti. Ali potrebno je pogledati unatrag kako bismo razumjeli današnju situaciju.
Oprostite, htio sam govoriti o svom umjetničkom radu, a pričam o povijesti i politici. Međutim, smatram da su to nerazdvojivi dijelovi moga života. Kada sam počeo slikati slike Donjecka i misliti o tome, tražio sam razlike između istočnog i zapadnog dijela zemlje. Nisam mogao shvatiti zašto naša vlada nije napravila ništa po tom pitanju, zašto se nije više učinilo na upoznavanju i povezivanju istoka i zapada. Kada sam radio na seriji slika Coalminers Folk, smatrao sam da je iznimno važno izložiti ih i na zapadu zemlje. Jednako tako, mene zanima umjetnost Lavova, odnosno općenito umjetnost zapada. Moramo razmjenjivati umjetnička iskustva, moramo komunicirati, graditi odnos jer situacija postaje sve gora.
Ako pogledate moje radove iz ranijeg razdoblja možete vidjeti slike rata. Spominjao sam ga, znao sam da nas čeka puno prije nego je zbilja i počeo. Danas me teško pogađa, osjećam ovu mentalnu zamku, veliku crnu rupu koja se otvorila u mojoj zemlji. Ljudi su trenutno nemoćni, dijele crno-bijele vizije svijeta. "Prokleti Putin" vs. "Sveta Europa" – ili obrnuto – ne postoji uravnotežena, realistička struja. Ja pokušavam biti između. Samo želim mir, vidim mnogo razloga za mir i mislim, vjerujem da on može biti ostvaren. Ako pokušamo živjeti zajedno, u miru, ubrzo ćemo zaboraviti... Ne svi, dakako, naravno da će se ljudi sjećati ako je netko iz njihove obitelji stradao u ratu, ali ako sada krenemo živjeti u miru, rane će brže zacijeliti.
Nadrealnost
Koliko dugo živite u Harkivu?
- Doselio sam 1998., ovdje sam pohađao srednju umjetničku školu, zatim i studirao na Umjetničkoj akademiji. Dakle dvanaest godina umjetničke izobrazbe u Harkivu.
Možete li nam nešto reći o idejama koje prožimaju cjelinu Vašeg rada?
- Ne želim stvarati idealiziranu sliku rudara koja nema uporište u stvarnosti, niti pokazivati samo tamne strane. To nije moj cilj. Nastojim pružiti neke druge dimenzije – možda stvoriti svojevrsnu nad-realnost. Više me zanima što bi moglo biti od onoga što već jest. Tu tražim svoju stvarnost. Usporedio bih to sa situacijom u kojoj ljudi koji imaju neki problem, odu psihologu, na što im on objasni koji je njihov problem, relativizirajući stvar kaže im kako nisu loši ali nisu ni dobri; tada oni više nisu sigurni u sebe, gube povjerenje u sebe i svijet, a tako i volju za promjenom. Po mom mišljenju postoji bolja pozicija koja polazi od nastojanja da se ljudima pomogne probleme nadići umjesto negirati. Upravo to pokušavam učiniti svojim radom.
Slabosti mojih nastojanja proizlaze iz činjenice da stvaram slike o rudarima, ali ne i za rudare. Napraviti nešto za njih uistinu je teško. Sjećam se prizora iz dječačke dobi. Bio sam s ocem u rudniku koji se zove Šahta Stahanova. U toj golemoj dvorani iza velikih vrata postojala je jedna instalacija – prva koju sam vidio: divovska krletka u kojoj je bilo stotinjak malenih papiga. Kada bi rudari završili svoj posao došli bi u tu prostoriju i stajali pred tom instalacijom, pušili i samo gledali. Bilo je tako tiho. Slušali smo samo ptice i tišinu. Nikad to neću zaboraviti, to je bila umjetnost za njih, i to zato jer je bila prirodna – rudari ne vjeruju ničem što djeluje umjetno. Njima je teško vjerovati čak i drugim ljudima, oni vjeruju samo prirodi.
Možda posredno za njih možete učiniti više...
- Da, nadam se da stvaram nešto zanimljivo.
Govorili ste o razlikama između zapada i istoka zemlje u postsovjetskom periodu; u tom kontekstu, kamo biste smjestili Harkiv?
- Harkiv je isto u sredini. Nije zapad, i nije istok, već je doista u središtu. Upravo zbog toga Harkiv je jako bitan u ovoj situaciji. Kako će Harkiv odgovoriti? Rusija ili Europa... Znam da je podijeljen, i to je najteže, to je znak teške budućnosti. Harkiv je goruća točka na karti. Donjeck nije toliko kompliciran, jer svi znaju da je istok. Ali ovdje je teško – istok, zapad... nitko ne može sa sigurnošću tvrditi.
Protiv zatvoreničke romantike
Kamo biste smjestili Harkiv u europskom, odnosno euroazijskom kontekstu?
- Poznajem mnogo mladih ljudi koji misle o budućnosti i vide samo europsku budućnost za Harkiv. Mislim da je to jako dobro zato što ti mladi ljudi jednostavno žele kvalitetniji život i imaju puno ideja koje namjeravaju ostvariti u ovome gradu, kako bi ga učinili zanimljivijim i boljim, ugodnijim. Oni poznaju situaciju u Rusiji i prisiljeni su birati između nje i Europe. Engleski govore mnogo bolje od moje generacije, rođene u SSSR-u. Osobno također doživljavam Harkiv europskim, ukrajinskim gradom. Mora biti. No povijest mu nije tako jednoznačna. Bio je dio Rusije, Sovjetskog Saveza i ranije Carstva. Sovjeti su izgradili Harkiv, oni su uostalom potpomogli ukrajinski koncept Ukrajine, ovakove kakva jest danas...
Želim istaknuti još nešto – ono što zaista želim vidjeti je dokaz. Što čini da u nešto vjerujem, u što zbilja vjerujem? U Donjecku ljudi vide samo tešku situaciju, oni ne vjeruju ni u što drugo. Samo teškoće. Sjećaju se devedesetih, siromaštva... Živjeli su bez novca, nisu imali mogućnosti posjetiti niti jedan drugi dio svijeta ili barem svoje zemlje. Često nikamo nisu putovali. Primjerice moji su roditelji prošle godine prvi put otputovali na Krim, a imaju 60 godina. U što bi oni trebali vjerovati? Rudari su i prije imali težak život, a sada je čitava regija u ratu. Rat je danas najuvjerljiviji dokaz. Situacija u drugim dijelovima zemlje je drugačija, imaju nešto u što mogu vjerovati, s obzirom na intenzivne veze s Europom. Ali Donjeck ne poznaje Europu. Nije im pružena prilika da je upoznaju. Moj dokaz je svijet jer sam ga imao priliku upoznati. Iskustvo Donjecka je rat, glad, težak život i rudnici. Smrt je ono što oni vide. Za što umiru? Za nevidljive stvari u koje bi trebali vjerovati? Ovdje je ključ za razumijevanje mentaliteta Donjecka. Prvi rudari bili su zatvorenici dovedeni u ovu regiju kako bi radili; preživjelo je ponešto te zatvoreničke romantike. Perpetuirano tradiranje otpadništva, sraslo s nepovjerenjem, stvorilo je tempiranu bombu. Iz tih razloga oni ubijaju jedni druge. Ali ljudi sa zapada... Oni to ne razumiju, oni lako uzmu oružje i idu braniti svoju Ukrajinu. Kada dođu u Donjeck, preplaše se – tada pomisle kako to zapravo nije njihova zemlja, jer oni s tim kontekstom nemaju dodirnih točaka. Potom samo žele otići i zaboraviti taj rat. Ali vlada kaže ne! Donjeck je Ukrajina, morate se boriti, morate nas braniti. Vlada sve zna, ali ih nije briga. Ovaj rat neće brzo završiti, jer je njima rat sada potreban.
Možemo zaključiti da su reakcije ljudi razumljive, no na vladi je (bilo) da bombu deaktivira?
- Naravno.
Koliko smo imali prilike vidjeti skloni ste urbanim intervencijama; preferirate li u odnosu na galerijske prostore i što za vas znači ta razlika?
- Ne želim stalno raditi u galeriji i prodavati to što napravim. To mi nije previše zanimljivo. Imam drugačije vizije, želim raditi monumentalnu umjetnost, kreirati umjetnost na zidovima, a ne ju prodavati. Velika mi je želja što više raditi u javnom prostoru. Naravno, potreban mi je novac. Sada imam priliku prodati neke od svojih radova i tako doći do novca koji mi omogućava eksperimentiranje. Trebam prostor, slike u prirodnoj veličini, zidove i murale. Najdraži umjetnik mi je Diego Rivera.
No, osim oslikavanja zidova koristim različite tehninike i stilove. Profesionalac sam, tako učim i napradujem, otud dolazi moja sloboda.
Umjetnik i religija
Često volontirate?
- Imam puno prakse u radu s djecom, to mi je veoma važno. Svake godine jedan ili dva tjedna volontiram. Ove sam godine mjesec dana volontirao u Anconi s djecom izbjeglicama iz Afrike. Radili smo predivne murale.
Vidjeli smo da ste izlagali u brojnim europskim držvama, Rusiji i Americi. Postoje li značajnije razlike u recepciji Vaših radova?
- Volim izlagati u Ukrajini, jer Ukrajinci najbolje razumiju moj rad. U Europi je teže, a u Amerci jako teško. Tamo nisu skloni kritičkom preispitivanju. Oni trebaju umjetnost zbog umjetnosti, ništa više. Izlagao sam u New Yorku i Miamiju, no nisam naišao na priželjkivani odaziv. Izlagao sam i u prodajnoj galeriji u SAD-u i osjećao sam se loše ondje. S nekim ljudima sam uspio razgovarati i o političkoj situaciji, od deset ljudi troje je zbilja bilo zainteresirano za ono o čemu sam govorio. U Europi ipak nešto više, dok je u Rusiji jednostavnije, sličniji smo mentalitetom, dijelimo povijest, sve znamo jedni o drugima. Ondje me razumiju kao u Ukrajini, imamo mnogo poveznica.
Vaše su nas slike podsjetile na sakralnu umjetnost; u kakvom su odnosu umjetnička i religijske sfere u 21.stoljeću, da li su u opoziciji ili povezane? Ili se nadopunjuju?
- Ponekad mi se čini da su povezane samo zato da bi jedna kritizirala drugu. Ponekad mi se čini kako uopće nisu povezane. Moje mišljenje je kako bi trebale biti povezane, i onda bi se bolje razumjele. Ljudi kojima sam okružen najčešće smatraju da su budućnost i religija gotovo nespojivi, religija djeluje kao nešto iz prošlosti, nešto sputavajuće, i sakralni motivi su u tom smislu staromodni. Mnogo ljudi vidi budućnost bez religije, samo kao jednu veliku prekrasnu tolerantnu homogenu stvarnost. Mnogo umjetnika svoj rad bazira na kritici religije. Ja to razumijem, razumijem njihovu poziciju i pravila igre, i mogu to poštovati. No, ja sam išao u crkvu, živio sam u takvom okružju, poznajem filozofsku stranu religije i vjerujem. To su moja prava, to je za moju dušu. Moja umjetnost progovara o ovakvom načinu života. Moja umjetnost jest suvremena, ali se bavi ovim temama. Neki će reći kako sakralna umjetnost izgleda staromodno, ali upravo se time želim baviti: zastupam stranu koja trenutno nema dobru prođu, o kojoj malo tko želi danas govoriti.
Primjetili smo da ste u javnim prostorima stranih gradova koristili malene diskretne naljepnice koje prikazuju Indijance na tenkovima. Ostavljali ste trag ?
- Da! U Veneciji, New Yorku, po čitavoj Europi. Tenkovi na ulicama. Markiranje prostora, nekog drugačijeg (zapadnog) prostora. Ali ne samo kao znak da sam ja bio tamo, već kao pokazivanje da su i moji problemi i moja mišljenja bila tamo. Moja stvarnost je bila tamo, i ona nije samo moja – sutra će biti i vaša. A tenkovi na mojim ulicama sutra će biti i na vašim. Vrlo jednostavno. Na tenkovima su rudari–Indijanci; naši su etno motivi eto nešto drukčiji od onih zapadne Ukrajine. Mnogi ljudi narod moga zavičaja doživljava primitivnim – otud motiv domrodaca. Nismo dio civilizacije, mi smo nešto drugačije. Mnogi nas gledaju na taj način. Ne znamo za Internet, ne razumijemo kako je to fino živjeti...
S obzirom na Vaše iskustvo, čemu bi trebala težiti umjetnost n/ovoga stoljeća?
- Na neki način koristim jezik umjetnost kao nerazumljiv da bih ukazao kako moj narod djeluje drugim ljudima. Ne želim da nas itko razumije, ako se ne potrudi. Ali neke stvari ne treba doslovno razumjeti, već ih valja prevoditi i osjećati. Možda ne znamo mnogo jedni o drugima, ali moramo osjećati neke stvari. Možda ne razumijemo što je točno ljubav, ali svi smo je nekad osjetili. Kada gledaš nekog u lice možeš osjetiti da laže. Možeš osjetiti je li netko dobar ili loš čovjek. Kada vidim našu vladu, ja osjećam da lažu, i to je za mene dosta. Ne trebam ni slušati što pričaju, vidim i sve mi je jasno.
Transmonumentalizam
Možete li nam nešto reći o Vašem transmonumentalism konceptu?
- Transmonumentalizam – to je koncept budućnosti. Monumentalna umjetnost trenutno nije zastupljena jer je kroz povijest bila nešto drugo. Na zapadu, primjerice, bila je umjetnost za groblja, a u postsovjetskom periodu to su slike velikih razmjera. To su te razlike u kodiranju okoline na različitim stranama svijeta. Volim pravila ovog žanra, veoma su tipična i za murale i za urbane intervencije i mislim da se time može oživjeti dio onoga što onoga što je ljudima bilo važno a što su u međuvremenu zaboravili ili doživljavaju samo kao dio prošlosti. Iako u ovom trenutku monumentalna umjetnost nije popularna, meni je zanimljiva. Kada ljudi stoje ispred mojih velikih slika oni možda ne razumiju sve, ali nešto osjećaju. Moji radovi se sastoje od mnogo malenih detalja i nema šanse da sve razumiju, ali možda ih može odvesti u stanje svojevrsnog transa. Koristim određenu glazbu i detalje kako bi ih doveo u posebno stanje. A kada su u "transu" vjerujem da mogu razumjeti više nego kada samo gledaju.
Time otvarate pristup dijelu bića mimo/prije razuma?
- Tako je.
Mislite li da će tajni jezik kojim se koristite biti uskoro dešifriran?
- Tajni jezik... Ljudi su danas toliko zaposleni i nemaju vremena gledati i razumjeti umjetnost, misliti o njoj, stići ju doista osjetiti. Naravno, ne svi, no oni koji žele i pokušavaju mogu dekodirati jezik umjetnosti. Što se tiče mojega tajnog jezika možda će sljedeće generacije biti uspješne u tome. Za sada to ostaje moja igra.
Za kraj - nalazimo se na Trgu slobode u Harkivu. Na nekoliko koraka od nas desetljećima se nalazio monumentalni spomenik koji je nedavno srušen – što mislite o tome?
- Kao da je u pitanju zakon karme. Mislim da je to dobro, priželjkivao sam to. Mnogo je ljudi zapelo u prošlosti. Nešto se promijenilo, nadam se na bolje. Sretan sam što je taj spomenik srušen i nadam se da ćemo doživjeti još dobrih promjena. Samo ne rat, molim vas.
Prevela Nika Šimičić.
