Najveći problem i to će trajati još dosta godina, to ne mogu prognozirati, na ovim našim prostorima je – ODSUSTVO NADE. To je nešto o čemu se gotovo ne govori. Zato nam ljudi i odlaze, ne odlaze zato što su ekonomski ugroženi i tako dalje, nego odlaze zbog odsustva nade. To čak nema veze ni sa demografijom, nego sa odlaskom već profiliranih ljudi, oblikovanih. I mi više nemamo taj socijalni kapital.
Besjedili smo sa profesorom doktorom filozofije Miodragom Živanovićem, profesorom na Univerzitetu u Banjoj Luci, koji je ovom prilikom, na moj zahtjev, nešto više rekao najprije o kulturi (u toku je realizacija programa Inicijative građana Kultura kulturi); šta nam može reći o samoj filozofiji; i na kraju, šta nam to može reći o našem smislenom, odnosno besmislenom životu.
Autor: Ana Galić
Sa Žiletom o...
...Kulturi
Kada je riječ o fenomenu kulture, uopšte, pa i u našim uslovima, treba, po mom sudu, posebno naglasiti, da je kultura ovdje stavljena – nemam bolju riječ – u zapećak. Ona jednostavno ne postoji, a kultura bi trebala biti stil života. Međutim, to jednostavno ovdje nije moguće. Otuda dolazi do tih brojnih redukcija življenja bez te kulturne ili kulturološke potke, bez te osnove.
Šta uraditi? Ja ne znam odgovor na to pitanje, ili barem ne znam jednoznačni odgovor, ali u svakom slučaju bi trebalo graditi novi stil življenja i to je zapravo kultura.
...Filozofiji
Što se tiče položaja filozofije, dakle, i u našem društvu i uopšte, filozofija je potisnuta takođe, na te margine i to iz više reazloga. To je velika tema, to može biti dugačka priča, ali ono najkraće što ja mogu reći – radi se zapravo o sljedećem:
Svi instrumenti našeg življenja, pravila, regule po kojima živimo, kako bi rekli u politici aktuelni zakoni i propisi prave od filozofije i drugih disciplina na univerzitetima, naravno i u srednjim školama, ali i na univerzitetima, prave jedan model koji eliminiše kako filozofiju tako i sve druge fundamentalne discipline. Riječ je o onom famoznom da na studijima i uopšte u naučnom radu treba da ostanu samo one discipline koje su tržišno profitabilne. To je PROPAST svega onoga što bi i trebalo da prestavlja kulturu jednog naroda, upravo, taj stil života o kojem sam govorio i to je jednostavno nešto što je netačno. I onda se pojavljuju problemi u onome što nazivamo smisao ili besmisao života.
Smislu...
Najveći problem i to će trajati još dosta godina, to ne mogu prognozirati, na ovim našim prostorima je – ODSUSTVO NADE. To je nešto o čemu se gotovo ne govori. Zato nam ljudi i odlaze, ne odlaze zato što su ekonomski ugroženi i tako dalje, nego odlaze zbog odsustva nade. To čak nema veze ni sa demografijom, nego sa odlaskom već profiliranih ljudi, oblikovanih. I mi više nemamo taj socijalni kapital.
Socijalni kapital je apsolutno destruiran, razoren, nemamo s kim da radimo.
Postoje prognoze ekonomista i to kada je riječ o Balkanu da će sve te državice nastale raspadom Jugoslavije jednostavno morati da prođu onu fazu nacionalnog ili etničkog samoosvješćenja i kada to završe onda će vidjedi da – NEMA LJUDI; da su ljudi otišli.
Prva državica koja je završila proces nacionalnog samoosvješćenja, nije bitno kako i na koje načine, je Republika Hrvatska. Srbiji treba još desetak godina da i ona iznutra napravi to nacionalno samoosvješćenje, da bi mogla bilo šta drugo raditi, ali neće biti ljudi. Bosna i Hercegovina to takođe treba da uradi u nekom kratkom periodu ali kod nas je sve puta tri – tako da je tu riječ o nekih tridesetak, četrdeset godina; da bismo počeli razmišljati kao ljudi, a ne kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci.
Zato se taj smisao življenja ovdje ne može u dogledno vrijeme realizovati.
Ja ovom prilikom mogu dati samo jedno upozorenje – da će nakon i samosvješćenja ovih naroda doći do toga da će te državice postati multietničke, ali one neće biti multietničke po tome da li u nima žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci itd, nego će tu živjeti ljudi iz sjeverne Afrike, ljudi iz islamskih zemalja, ljudi sa Bliskog ili Dalekog Istoka – oni će tu doći i imaćemo multietnička društva. ALI BEZ NAŠIH LJUDI. To je problem i ostaće dugoročni problem. Taj proces je već otpočeo. Na primjer, u dijelovima BiH koji su nekada imali identitet sada se dešava to da dolaze ljudi iz tih zemalja koje sam spominjao; i dobićemo multietnički život, ali to neće biti više na život.
Da li je to ta vizija življenja ili nešto drugo? Uostalom, pokazalo se – ja ću iskoristiti rečenicu Akademika Dubravka Lovrenovića, na žalost, on je nedavno preminuo, koju je on izrekao na jednom naučnom skupu:
-Budućnost Bosne i Hercegovine se ne može riješiti na liniji Srbin-Hrvat-Bošnjak, nego na nekoj drugoj liniji.
Ja mislim da to treba respektovati, ne samo takve izjave, nego takav odnos prema životu. Onda možemo imati neke šanse, onda možemo imati neki smisao. Ako obezbjedimo ponovno vraćanje nade. Bez toga nema ništa.
Izvor: anagalicblog
