Danas ćemo govoriti nešto više o liječenju ovisnosti o kocki, vrlo čestoj. To je zanemareni oblik ovisnosti. Ovisnost najčešće podrazumijeva alkohol i narkotike. Kako se pojavio veliki broj kladionica u našoj okolini, ali i drugih igara na sreću, može se reći da je to u ovako siromašnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, jedan od načina provođenja slobodnog vremena.
Razgovarao Husein Oručević, AbrašMEDIA
Mi ćemo danas porazgovarati sa psihologom, gospodinom Markom Romićem, koji je organizirao Klub liječenih ovisnika o kocki u Mostaru. Marko, da li možemo porediti ovisnost o kocki sa drugim oblicima ovisnosti, kakvi su alkoholizam i narkotici? Ljude koji odlaze igrati bingo ili odlaze u kladionicu obično ne smatramo ovisnicima. Ne prepoznajemo taj oblik ovisnosti. Zašto je to tako?
Većina ljudi na ovom prostoru još uvijek zapravo nije svjesna koliko je kocka ozbiljna bolest. Koliko je kocka ovisnost, u nekim svojim elementima možda i gora od ovisnosti o alkoholu ili narkoticima. U čemu je bitna razlika? Kada govorimo o alkoholizmu i narkomaniji, tu imamo unos neke tvari, znači unos alkohola ili nekog narkotika u tijelo, a kod kocke ne unosimo ništa na fizički način. Međutim, ono što vidimo kao posljedicu ovisnosti o kocki u mnogo čemu je slično onome što vidimo kod alkoholičara i narkomana, a to je sveopće propadanje na svakom planu. Na osobnom, na ekonomskom, na socijalnom. To je vrlo često gubitak svega što je bitno. Od gubitka školske godine ili škole ili fakulteta do gubitka poslovanja. Takvi ljudi jako kratko ostaju na poslovima. Gube ih često radi toga što imaju problem manjka novca, onda, gdje god rade padnu u iskušenje da novac, koji im je tamo eventualno dostupan, uzmu. Radi se vrlo često o gubitku obitelji, u najgorim slučajevima i o samoubojstvu ili gubitku života. Nažalost imamo i takvih slučajeva. Ljudima koji nemaju direktan kontakt sa patološkim kockarom, koji ne osjećaju posljedice patološkog kockanja, čini se da sve to skupa i nije nekakav problem. Oni koji imaju nesreću da imaju patološkog kockara u svojoj blizini, bilo da se radi o sinu ili kćeri, ili ocu ili majci, samo oni znaju šta to znači, koliko je zapravo veliki taj problem patološkog kockanja. Ja, nažalost, znam jako puno onih koji su potonuli na dno i još gore od toga, ljudi koji su, na primjer, izrazito obrazovani, ili jako situirani, imali su ili vodili dobre poslove, a danas ne znaju šta će od sebe, jedva sastavljaju kraj s krajem. Često su to slučajevi gdje je obitelj raspadnuta, gdje je, naravno, sva materijalna imovina i sve što je bilo vrijedno izgubljeno, i ne samo to, nego su zaduženi toliko da te dugove, da žive pet ili šest života, nisu u stanju vratiti, i to je ono što ljude tjera da razmišljaju o samoubojstvu i poneki od njih naprave takve stvari. Oni koji imaju sreću da nemaju patološkog kockara u svojoj blizini, oni zapravo nisu dovoljno svjesni problema, i zahvaljujućima medijima, kao što je vaš, mi koji se bavimo time nastojimo nekako ukazati ljudima da je problem puno veći nego što se to općenito misli i da je on puno bliži nego što to prosječan čovjek misli. Nekako smo naviknuti da su sve nevolje negdje daleko, sve katastrofe su negdje daleko, međutim, moram reći da je ova katastrofa tu s nama, i to odavno, i da nas odavno guta i to intenzivno.
Vratimo se malo na kladionice kojih je tako puno u Mostaru. Može se reći da mladi ljudi, i ne samo oni, jako puno igraju igre na sreću, pokušavajući se brzo obogatiti, kako kladionice to i govore. Usput, to je povezano i sa sportom pa se čini da je to i jedan oblik stila života. Kladionica plus sport. Da li možemo govoriti o kladionicama kao mogućem početku ovisnosti o kockanju?
U našem podneblju kladionice i jesu mjesta na kojima zlo počinje. Budući da se ovim bavim zadnjih nekoliko godina, nastojao sam malo sustavnije ući u tu problematiku, a to znači približiti se djeci na razinama škola. Bio sam u većini osnovnih i srednjih škola u Mostaru i radio istraživanja i ta istraživanja jasno pokazuju da problemi sa kockanjem kod muške djece počinju već u sedmom i osmom razredu, na način da onu marku, dvije koje dobiju od roditelja za sendviče oni ostave u kladionici. Kod djevojčica nešto kasnije, ali u zadnje vrijeme vrlo intenzivno se javlja taj problem ovisnosti o kockanju. One ne idu u kladionicu, idu na mjesta gdje mogu piti kavu i igrati bingo, i to je sve masovnija pojava. Već u srednjoj školi imamo prave patološke kockare. Mogu navesti primjer iz našeg kluba. Najmlađi patološki kockar, i to teški patološki kockar, koga su roditelji doveli u naš klub, je dečko koji je bio u drugom razredu srednje škole. Znači to je 16, 17 godina. Nažalost, takvih primjera je u ovom gradu i u ovoj zemlji jako, jako puno. Međutim, iz različitih razloga još nema dovoljno klubova, niti ima dovoljno stručnih ljudi koji se time bave, a s druge strane imamo jednu vrlo agresivnu kampanju kladionica i tih lutrijskih lobija koji, budući da imaju novac, mogu praviti reklame svakodnevno. Ne znam jeste li čuli, ja jesam, na području Mostara na nekim radio postajama vrte se reklame iz kojih bi čovjek zaključio da su kladionice nekakve općekorisne društvene organizacije, maltene korisnije od Merhameta ili Caritasa. Oni tobože zapošljavaju ne znam koliko tisuća ljudi, bolje reći žena ili djevojaka, oni kao uplaćuju državi, sve je to istina, međutim, ja kažem da se šteta koju pravi patološko kockanje ne može materijalno izraziti, a kad bi se izrazila, ona bi bila puno više milijardi od one milijarde i trista miliona koju obrnu kladionice u Bosni i Hercegovini u godini dana. Ali o tome neću reći da niko ne vodi računa, oni koji vode, nažalost, na takvim su pozicijama da se ništa ne pitaju, ili rade volonterski kao što ja radim. Mi smo kap u moru. Da nas ima stotinu puta više opet ne bi bili dovoljno jaki da se borimo protiv toga.
Ogromni su problemi koje nosi ovisnost o kockanju. Kao što si rekao, tu ne postoji tableta, tu ne postoji bilo kakav narkotik, ne postoji alkohol, a ipak ovisnost je izuzetno visoka, i problemi u društvu koje takva ovisnost nosi su značajne. Kako prepoznati jednog takvog ovisnika? Ko je prvi u kontaktu sa ovisnikom? Kako izgleda njegov psihološki profil?
Najčešće i najlakše patološkog kockara prepoznaju članovi njegove najuže obitelji. Ako se radi o mlađim momcima ili curama to su najčešće njihove majke koje primjećuju da onaj koji ima problem sa kockanjem, a ide u školu, zapostavlja tu školu, tako da uopće ne ide u školu, ili da su ocjene sve gore i gore, ko ide na fakultet isto tako. Na primjer, bio je jedan dečko koji je došao tu iz jedne općine u blizini Mostara, roditelje je zamajavao da je peta godina fakulteta, a on nije uradio ništa ni na prvoj. Znam nekoliko takvih slučajeva sa kojima sam ja radio. Ponekad, eto, čak ni roditelji to ne prepoznaju, ali u slučajevima u kojima se nama jave, načešće je to majka ili supruga. Mene često pitaju kakav je opis patološkog kockara. Danas imamo patološke kockare od 16 godina, a evo kod mene sada u klubu najstariji ima 66 godina. Ima ih svih uzrasta, ima ih svih spolova i različitih obrazovnih stupnjeva, različitih tradicija, različitih mjesta iz kojih dolaze, u smislu jesu li to urbana ili seoska. Patološko kockanje jednostavno je takvo zlo da ne bira žrtvu i jednostavno nema pravilo. Ipak, ja mogu reću da, barem na temelju mog iskustva, tipičan patološki kockar koji dolazi kod nas je osoba srednjih godina, između 30 i 45, muška, koja je obično u braku 10 do 15 godina, najčešće dvoje djece i supruga je ta koja je zapravo inicirala njegovo liječenje, odnosno uvjetovala opstanak braka liječenjem, zadnji pokušaj da se spasi što se spasiti može. Najčešće su te supruge već nekoliko puta odlazile svojim roditeljima ili nekuda drugo, vraćale se i tako dalje... Taj dolazak na klub, odnosno na liječenje, je njihov zadnji pokušaj da nešto urade.
Patološko kockanje je posebno težak problem mnogih pojedinaca, a evo kao što smo čuli i obitelji, ali moram priznati, i zajednice u cjelini. Vaš Klub liječenih ovisnika o kocki je oblik izvanbolničkog liječenja ovisnosti o kockanju. Kako to činite? Kako ovisnici dolaze u vaš klub?
Proces obično teče na način da supruga ili majka ili član obitelji dođe raspitati se o mogućnosti liječenja. Ja objasnim da je jako važno da uvjetuju tog patološkog kockara, da mu postave jasne uvjete da mora doći na liječenje ili će one poduzeti određene korake ili najdrastičnije od tih koraka, izbacivanje iz kuće ili razvod braka. Kad se dogodi da dođe i on, onda ja napravim razgovor sa njim, napravim potrebne psihološke testove i pozovem ih da dođu na sljedeći grupni sastanak, odnosno sastanak kluba. Naravno da patološki kockar najčešće odbija uopće da prizna problem, umanjuje ga. Neki od njih pristanu na liječenje, ja sada na klubu imam 16 patoloških kockara. To je kap u moru od onih koji su u stvari u problemu, koji bi se trebali liječiti. Kad dođu prvi put oni izgledaju jako izgubljeno, nervozno, poneki put i onako dosta ljutito, znaju često reći da neće više nikada doći, međutim, već drugi, treći put to izgleda drukčije, a četvrti, peti i dalje, počinju se mijenjati. Obično imamo slučaj da poslije dva, tri mjeseca oni sami počnu davati komentare tipa „zašto se sastajemo samo jednom sedmično, zašto ne bi dva puta“. Klub im postane nekako važno mjesto, važno utočište, puno toga ili gotovo sve podrede klubu. Taj petak kad mi imamo sastanak postane im jako važan. Zapravo sam ponosan na puno slučajeva u kojima je brak spašen zahvaljujući dolasku na klub i liječenju, to otvoreno govore i patološki kockari i njihove supruge. Mi smo u ovih sedam godina djelovanja imali, i sada imamo, puno primjera gdje je brak već bio raspadnut, u smislu da su se već razišli, ali su se zahvaljujući liječenju ponovo spojili kao obitelj, i imamo apstinencije koje traju tri, četiri ili pet godina, ovisno kad se ko uključio. Kad se razgovara sa njima oni to nekako stavljaju u prvi plan i zahvaljuju sreći što su je imali da uopće dođu na klub. Iako smo mi relativno često prisutni u medijima, ipak stječe se dojam da to nije dovoljno, i evo čak i u Mostaru, gdje mi djelujemo, ogroman broj ljudi ili ogroman broj onih koji bi trebali znati za postojanje kluba ne znaju za njega iz raznih razloga.
Klub liječenja ovisnika o kocki, koji je u Mostaru, je prvi takav klub u Bosni i Hercegovini. U nekim drugim gradovima također pokušavate otvoriti slične klubove, koji će izvanbolnički liječiti ovisnike o kockanju. Takav pokušaj je uspio u Sarajevu. Možda da kažete nešto o tome, i da nam kažete kako vas kontaktirati, kako doći kod vas, ukoliko uočimo da se u našoj porodici, našoj okolini, nalazi takva osoba kojoj je potrebno liječenje ovisnosti o kocki?
Budući da ovdje u Mostar dolazi i dolazilo je dosta ljudi iz udaljenijih mjesta, na primjer iz Sarajeva, vrlo često mi imamo pozive iz Banja Luke, iz Republike Srpske, iz raznih mjesta, recimo sada dolaze ljudi od Neuma pa gore do Tomislavgrada ili Livna. Znači to je prilično daleko. Ono bi bilo idealno da svaki grad ima namanje jedan klub. Za sada ih nema i jedino što smo uspjeli je da pokrenemo jedan klub u Sarajevu, klub od ljudi koji su dolazili ovdje, njih je bilo sedmero, osmoro, koji su dolazili više mjeseci, dvoje, troje dolazilo je više od godinu i pol dana. Imali smo sreće i razumijevanja od ljudi koji rade u Centru za ovisnost, gore u Sarajevu, na Koševu, i oni su odvojili svoje vrijeme i stručnu osobu, kolegicu psihologinju koja vodi sada jedan klub. Mene često zovu ljudi iz Sarajeva ili okoline Sarajeva, ne znajući da postoji takav klub u Sarajevu. Ja ih naravno usmjeravam gore. Nažalost, za sada smo samo mi u ovdje Mostaru i taj novi klub u Sarajevu i nadam se da će u budućnosti tih klubova biti više, zapravo bilo bi dobro da ih ima više, jer je pošast kojom se bavimo takva da jednostavno zahtijeva formiranje takvih klubova. Nadam se da će biti dovoljno stručnih ljudi koji će se htjeti baviti ovim, i da će ljudi u tim sredinama prepoznavati potrebu da se liječe. Bez aktivnih kampanja, kao što je ovo što sada radimo, ljudi će i dalje ostajati po strani i opći društveni problem, a da ne govorim osobni, će samo narastati. Imamo facebook stranicu koja se zove Klub liječenih ovisnika o kockanju „KLOK“ Mostar, tu stranicu ja administriram i vodim. Imamo web stranicu zajednice udruga liječenih ovisnika o kocki i alkoholu „Dr. Vladimir Hudolin“, ona je www.zkla-mostar.info. Mogu dati i telefon, 063 355 561 i neka se slobodno jave na bilo koji način.
