Sve više radnika i radnica su prekarni. Tu ljudi često ni nemaju radnih ugovora, i za njih nije nadležno zakonodavstvo o radnim odnosima nego je regulirano civilno-pravnim odnosima
Andrej Kurnik politički je aktivist, politolog i profesor na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani. Znanstveni interesi su mu biopolitika, genealogije državljanstva, globalni društveni pokreti i politička filozofija. Autor je knjiga Biopolitika (objavljene 2005) i Hegemonija i moć: Gramsci i Foucault (objavljene 2000) u koautorstvu sa Igorom Lukšičem.
Darko Vujica, Prometej.ba: Prije nekoliko godina Sloveniju je zahvatio val protesta koji su počeli u Mariboru zbog koruptivnih radnji bivšeg gradonačelnika Maribora Franca Kanglera. Budući da ste i sami bili dio tih protesta, možete li nam detaljnije reći, čega su bili simptom ti protesti, koja su to pitanja tada otvorena te koja su od njih još uvijek aktualna?
Andrej Kurnik: Ljudi su počeli sa protestima zbog toga što je gradonačelnik Maribora htio uspostaviti mrežu radara u javno-privatnom partnerstvu. Novce od kazni bi na kraju, zahvaljujući tom partnerstvu, privatni investitor dobivao na svoj račun. Tu imamo jedan vrlo zanimljiv fenomen – javno-privatna partnerstva koja imaju neku „društvenu svrhu“, ali je jasno da takvi dealovi odgovaraju jedino kapitalistima. U isto vrijeme, to je bio simptom jedne nove ekonomske strukture koja postoji već duže vremena. Mnogi će kazati, kako rekoh, da je razlog za protest bio banalan, ali ja mislim da je to odličan primjer kako danas funkcionira kapitalizam – suprotno od onih stajališta koja govore kako su ljudi u Mariboru malo „primitivni“ pa su počeli protestirati.
Ako pogledate određenu literaturu koja govori o razvoju kapitalizma danas, u njoj se govori o tome da postoje indirektni načini ekstrakcije viška vrijednosti – da je grad postao mjestom produkcije kapitala i da imamo neke nove mehanizme ekstrakcije (viška) vrijednosti, a ta ekstrakcija se danas odvija u više slučajeva preko rente, nego preko profita. Na tome tragu, ja mislim da su ljudi u Mariboru otvorili dobro pitanje.
Ukoliko danas pogledate određene statistike i tržište rada u Sloveniji, ono što je bio kanon rada više ne postoji. Danas samo polovina radnika i radnica uživa puna prava iz rada i socijalne garancije. Sve više radnika i radnica su prekarni. Tu ljudi često ni nemaju radnih ugovora, i za njih nije nadležno zakonodavstvo o radnim odnosima nego je regulirano civilno-pravnim odnosima. U tom smislu, mislim da su ljudi polako počeli da razumijevaju još jedan sistemski način na kojih se od njihovog rada izvlači novac, koji sami teško zarađuju.
Tako se je uspostavila nova situacija na tržištu rada, sa velikom razinom segmentacije i dubokih hijerarhija između različitih segmenta tržišta rada. Ali treba i spomenuti, da kanon rada, koji se je uspostavio u vrijeme socijalne države pa i socijalističke države, nikad nije bio univerzalan. I u Sloveniji su već u osamdesetim, dakle – za vrijeme socijalizma, govorili o sekundarnom tržištu rada, to je bilo tržište migrantskih radnika iz drugih jugoslavenskih republika. Ovo razlikovanje je bilo značajno za vrijeme definiranja državljanstva nove države kao baza za masovnu diskriminaciju i isključenje desetine hiljada radnika i radnica. S tim u vezi treba postaviti pitanje kakav je ulog tog rada u društvu – rada koji nije slobodan i koji nije zaštićen. Nekada je postojalo uvjerenje kako su neslobodni oblici rada, kao što je robovlasništvo dio prošlosti i da će ih razvijeni kapitalizam nadići, ali mi danas vidimo da to nije istina. Pogotovo ako pogledamo položaj migranata u Europi. Ukoliko to detaljnije analiziramo, vidjet ćemo da europsko kapitalističko tržište rada, ne samo europsko, ne može postojati bez takvih oblika rada – koji su krajnje neslobodni i nezaštićeni.
Kažete da europsko tržište rada ne može funkcionirati bez neslobodnog i nezaštićenog rada. Možete li detaljnije govoriti o tome?
Nedavno smo imali jednu akciju u Gorici gdje smo vidjeli migrante koji spavaju u jednom tunelu. Gradonačelnik Gorice je nedugo nakon toga zatvorio tunel i riješio problem na način da će se u buduće takvim problemima baviti karitativne organizacije – dakle, Crkva. Događaji oko tunela Bombi u Gorici su ponovo razotkrili na koji način je takozvana migrantska i izbjeglička kriza u biti rezultat režima eksploatacije na kapitalističkom tržištu rada. Migranti, koji žive u katastrofalnim humanitarnim okolnostima u Gorici, su u najvećem broju došli iz Njemačke, gdje su odbili njihove molbe za azil. U Italiji ponovo zamole za azil a onda često pokušaju regulirati status, dobiti papire tako da pronađu sebi posao i na osnovu toga dobiju privremenu boravišnu vizu. Dakle, da pokušaju doći do papira kroz legalno tržište rada, iz kojega je moguće brzo ispasti a relativno lako ući. Kad ispadneš, postaneš ilegalac, bez boravišne vize i bilo kakvih prava, onda se nekako probijaš kao ilegalac, dok ponovo ne dobiješ posao, kojeg možeš legalizirati i time legalizirati svoj boravak. Neko vrijeme smo radili aktivističku istragu u centru za strance kod Postojne u Sloveniji i pričali sa ljudima koji su imali riješen status – recimo na godinu dana – ali su tri godine bili bez ičega i bili su ilegalci. To su ljudi koji spavaju po željezničkim stanicama i pokušavaju nekako preživjeti na crnom tržištu. To je eklatantan primjer gdje se vidi da današnji kapitalizam ne može funkcionirati bez takvog rada. Suvremeno evropsko tržište rada zavisi od radne snage migranata i rasističke kampanje protiv migranata samo služe tome, da migrantski radnici budu trajno podčinjeni.
Jedan francuski teoretičar, čije je ime Yann Moilier-Boutang napisao je knjigu o historiji najamnog rada. U toj knjizi on jasno dokazuje da je za postojanje kapitalističkog tržišta rada uvijek potrebno postojanje neslobodnih oblika rada. Vezano na migracije, pogledajmo fenomen gastarbajterstva u Europi. Nigdje, ni u Njemačkoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama migranti nisu imali ista prava kao državljani Njemačke. Tako da možemo reći, da je ideal socijalne države kao prava i garancija iz rada uvijek bio realnost samo za građane u europskim zemljama – za građane koji su bijelci. Etnicizirano tržište rada se brzo razvija već u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog vijeka, i bez njega sistem kao takav ne bi mogao funkcionirati.
Danas na ljevici pričaju kako radnička klasa se sve više obraća desničarskim strankama. Ali zašto se to događa? Zato jer je socijalna država koja se izgradila u Europi djelomično rasistička. Najprije zbog toga što na jednoj strani nije došlo do smanjenja socijalnih tenzija sa redistribucijom bogatstva već sa izvozom socijalnih problema u druge dijelove svijeta. Drugim riječima, to što su lokalni radnici dobivali, nije značilo da su kapitalisti gubili. Nadalje, sva prava koja proizlaze iz te socijalne države uvijek su bila rezervirana samo za ljude koji su imali državljanstva (tih država) i koji su zapravo bili bijelci. I danas, kada imamo kroz diktate štednje pritiske na socijalnu državu, određen dio stanovništva Europske unije na migrante gleda kao na ljude zbog kojih će oni imati manje.
U intervjuu za Mladinu, prije nekoliko godina kazali ste kako je potrebno iznaći novu paradigmu revolucije budući da klasične revolucije više nisu moguće. Dobar niz godina ste aktivist koji se zalaže za promjenu društvenih odnosa „odozdo“. Sumnjičavi ste spram toga da je sa preuzimanjem državne vlasti moguće razgraditi kapitalističke društvene odnose?
Ja sam uvijek bio više na autonomističkim linijama i mislim da treba ići van institucija buržoaske demokracije, budući da je svaki pokušaj reformacije buržoaskih država propao. To znači da bi na nivou političkog angažmana trebali graditi zajedničke prostore borbe, a ne graditi prostore gdje se može artikulirati nekakva hegemonija, kao što se može učiniti kroz partiju. Ipak, ni tu nema konačnog odgovora na probleme koji nas se tiču. Stvar je jako kompleksna. Ljudi u određenim pokretima u Južnoj Americi su imali hipotezu da je moguće reformirati državu i promijeniti je; da država ne bude baština kolonijalizma, da tu ne budu odnosi koji su se uspostavili za vrijeme španjolske konkviste. Za sada, kako se čini, to nije moguće. Ukoliko mi netko pokaže na nekom konkretnom primjeru da preuzimanje državne vlasti vodi do razgradnje kapitalističkih društvenih odnosa – možda razmislim o promjeni mišljenja.
Ono što je najvažnije danas jeste to da je definitivno došao kraj zapadne hegemonije (u svakom smislu). I robovlasništvo i eksploatacija pa i emancipacija su došli sa Zapada. Danas to više nije tako. Danas imamo mnoge pokrete koji traže odgovore koji su bazirani na njihovim specifičnim genealogijama borbe i tradicijama koje nisu statičke i apstraktne – nego nešto što je direktno proizvedeno kroz te borbe. I ja mislim da je to veoma važna stvar.
Jedan od najvećih problema koji imamo, po mome sudu je postojanje suverenih nacionalnih država. To je nešto što se stvorilo u Europi, na Zapadu i to je nešto što izražava konflikt između apsolutnih nedjeljivih autoriteta. I to je nešto što je veoma homogeno i nešto što se pokušalo nametnuti čitavom svijetu kroz kolonijalizaciju i imperijalizam. To je najveći problem koji imamo, i zbog toga sam ja više na autonomističkim i transnacionalnim linijama.
Tu sam ja lenjinist – u smislu da podržavam odumiranje države, što znači odumiranje buržoaske države. To ne znači više neće biti institucija i društvenih struktura nego da te institucije trebaju biti drugačije organizirane – institucije aktivnog konsenzusa.
Imamo dvije tradicije razumijevanja institucija. Jedna je ova koja proizlazi iz ideje društvenih ugovora – kada ljudi imaju društveni ugovor, više nema konflikta i oni prenose moć i pravo na suverenitet. Druga tradicija, koja proizlazi iz Machiavellija i Spinoze u kojoj su institucije bazirane na konfliktu i konflikt se može artikulirati i politički organizirati u samoj toj instituciji. Na tome tragu, ja mislim da je problem komunističkih partija bio demokratski centralizam – on je podupirao ostanak buržoaske ideje države.
Kako komentirate izjavu slovenskog premijera Mire Cerara koji je jednom prilikom kazao kako su kulturne razlike između izbjeglica i Europljana izrazito velike te da Europa treba značajno ograničiti broj izbjeglica zbog, kako on kaže, „teške integracije izbjeglica koji dolaze u Europu“.
Kada to kaže premijer Slovenije, ja se osjećam ugrožen, jer mislim da takvo nešto kao što je homogena, monolitna kultura ne postoji. Budući da ne postoje razlike između kultura nego unutar kulture. Na takvu izjavu Cerara, mislim da bi svaki pošteni antifašist trebao reći, „hej, pa ovo je opasno!“ Ali to je nešto što je baština buržoaske ideje društva i politike. A to znači postojanje neke esencijalne, homogene zajednice kulture i određenih normi. Ukoliko odete u šumu, vi ćete vidjeti da tamo nema normi. Šuma je čista pluralnost. Šta je problem nacionalizma? Problem je upravo u tome da on na neki način definira kanon pripadnosti nekoj kulturi, jer posvuda postoji neka policija koja gleda tko je devijantan.
S tim u vezi, postoji jedan vrlo zanimljiv fenomen o kojemu je govorio Louis Adamič, američki književnik, koji je bio migrant iz Grosuplja u današnjoj Sloveniji. On je pisao o problemima melting pota u SAD-u i zaključio je kako je to vrlo problematičan koncept. On je opažao drugu generaciju migranata u Americi te uvidio da je dio tih migranata sklon fašizmu. Na koji način? Na način da upravo ti migranti trebaju pokazati da su oni „pravi“ Amerikanci. Ako u nacionalnoj zajednici posvuda postoji policija koja sankcionira devijantnost onda oni, koji su više odaljeni od kanona pravog Amerikanca (ili Slovenca...) ili su marginalizirani ili dokazuju, da su unatoč odaljenosti pravi pripadnici nacije.
Kako kao politolog gledate na političku situaciju u Bosni i Hercegovini gdje je nacionalna paradigma dvadeset i dvije godine nakon rata još uvijek dominantna paradigma političkog promišljanja i političke aktivnosti?
O tome problemu pričate jer imate nametnutu nacionalnu formu na teritoriji koja nije bila sasvim prestrukturirana u skladu sa klasičnom nacionalnom formom. BiH je zbog svoje multietničnosti i multikulturnosti nemoguća nacionalna zajednica. Moguća postane samo sa etničkim čišćenjem i podjelom teritorija na homogenizirane etno-nacionalne grupe. Ali kada nije bila nacionalna zajednica, što se već događalo u povijesti, tada postane moguća alternativa nacionalnoj kapitalističkoj državi. Ja mislim, da je ovdje priča još uvijek otvorena i da ljudi mogu pronaći neki okvir za promišljanje koji ne bi bio nacionalni. Kao što su već našli – SFRJ ne bi bila ono što je bila bez BiH. Mnogi misle da će BiH moći krenuti dalje kada se ona konstituira kao „prava“ nacionalna država. Ja mislim da je takvo stajalište problematično. Recimo to da je Slovenija početkom devedesetih postala djelujuća nacionalna država. A ljudi osim kao pasivni potrošači nisu napredovali. Ako je cilj dobre političke zajednice emancipacija i samodeterminacija onda možemo ustanoviti, da se u Sloveniji od osamostaljenja prava i mogućnost samodeterminacije radnika, žena, različitih manjina samo smanjuju. Postali su veliki Slovenci a izgubili sve, na putu od društvenog vlasništva do oligarhije privatnog vlasništva. Problemi se ne mogu rješavati na način da se ponovno postavljaju neki apstraktni nacionalni identiteti.
Ono što je mene Latinska Amerika naučila je to da je proces politizacije bitno vezan za proces pisanja historije „odozdo“; kroz neke političke artikulacije koje idu iz nekih konkretnih lokalnih situacija. Ja sam oduševljen nekim političkim inovacijama koje su postojale ovdje u socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji. I uvjeren sam, da ih ne bi bilo bez nekompatibilnosti multikulturnih i multietničkih zajednica sa paradigmom nacionalne države. Tu historiju bi trebali ponovo osvojiti. Nade i suvremene emancipatorne politike u Latninskoj Americi ne bi bilo, da nije bilo pisanja historijo odozdo. I mislim, da je historija odozdo preduslov za repolitizaciju tih prostora.
Spominjete Latinsku Ameriku u kojoj ste bili kao istraživač i aktivist. Šta je sa političkim borbama u Venezueli, Boliviji i Ekvadoru? Kakva je trenutno politička situacija u zemljama Latinske Amerike? I na kraju, šta je sa emancipatorskim političkim pokretima i snagama u Latinskoj Americi?
Ja mislim da sigurno postoji intervencija izvana, sigurno postoji neka kontrarevolucija od strane oligarhije, ali u isto vrijeme postoje unutrašnje kontradikcije, postoji neka baština pa i staljinizma u slučaju Venezuele koja je prouzrokovala krizu i antagonizme – centralizacija vlasti i sl. Jedan od problema u Venezueli je taj što nije uspjela diverzificirati proizvodnju. Tu je također i pitanje nafte – što je historija Latinske Amerike, većina zarade iz tih država dolazi iz rawmaterials, sirovine koje se plasiraju na svjetsko tržište koje ima fluktuacije. To se njima događa od početka kolonizacije, sada je to slučaj sa naftom, prije je bio kaučuk ili banane. Tako da oni to nisu uspjeli razgraditi. Problem je u tome što postoji hegemonija nekih političkih sila koje misle da je rješenje neka mobilizacija društva po nekakvom kapitalističkom obrascu – a ne da je rješenje u pluralizmu – ekonomskom, socijalnom itd.
Problemi u Boliviji, za razliku od Venezuele su malo manji. Bolivija ima fantastičan ustav, kojeg su usvojili poslije demokratske revolucije i inauguracije prvog indijanskog predsjednika Moralesa. U ustav su uneseni koncepti, koji su se razvili u historiji društvenih pokreta, naročito starosjedilačkih. To su plurinacionalna država, interkulturno društvo, priroda kao subjekt prava, dobar život shvaćen kao harmonija društvenih odnosa i odnosa sa prirodom kao svrha javnih politika. Ali problem je, da su te političke inovacije često samo mrtvo slovo na papiru. Rasizam, koji je baština kolonijalizma i moderne postkolonijalne nacionalne države još uvijek postoji i sprječava realizaciju samodeterminacije starosjedioca što bi prouzrokovalo postojanje pravne, socijalne, ekonomske, vlasničke pluralnosti. Tako starosjediocima nije dopušteno da imaju u potpunosti svoj sistem pravde, što im garantira ustav. U isto vrijeme se ne poštuju kulturna prava, kao što je pravo na upotrebu više (španjolskog i starosjedilačkih) jezika u školama. U isto vrijeme, a to je paradoks Moralesove vladavine, Bolivija je danas baš zbog procesa ukidanja diskriminacije starosjedilaca još više integrirana u globalni kapitalizam, što vodi do brže asimilacije starosjedilaca u kapitalističke načine života i vrijednosti. A baš tradicije komunitarizma, koje su se razvile u povijesti borbi indijanaca protiv kolonijalizma i onda moderne nacionalne države, koja je garantirala hegemoniju bijele elite, su tradicije na kojima se tamo dizajniraju ideje i društvene institucije koje žele prekinuti sa kapitalističkim društvenim odnosima. Unatoč tim poteškoćama je situacija u Boliviji još uvijek otvorena i procesi emancipacije na različitim razinama nisu zaustavljeni.
Slična je situacija u Ekvadoru. Tamo sam došao kad je počeo novi indijanski ustanak. Razlog za ustanak je bio pored ostalog taj, da se hispanizacija u vrijeme progresivne vlade predsjednika Correine nije zaustavila nego u nekim slučajevima još zaoštrila. U ekvadorskom ustavu, koji je kao bolivijski bio usvojen u okviru ustavotvorne skupštine, koja je bila rezultat pobjede demokratske revolucije, piše da bi svugdje u zemlji trebala biti bilingvalna situacija. A to se ne poštuje, u školstvu je na primjer pritisak asimilacije još veći. To su problemi zbog kojih su nastali novi protesti. U Latinskoj Americi je zanimljivo, da je borba za kulturna prava, za samoopredjeljenje mnoštva naroda, koji se nisu konstituirali kao nacije po europskom modelu, dio antikapitalističke borbe. Socijalne strukture i institucije koje su u povijesti otpora gradili i branili starosjedioci i drugi siromašni ljudi, kao što su oslobođeni crnački robovi iz plantaža i urbane radničke klase, su strukture koje odbijaju kapitalizam i koje grade drugačije društvene odnose. Latinska Amerika je zbog toga fascinantan revolucionarni politički laboratorij u kojem komuniciraju i uzajamno se nadopunjavaju zapadne tradicije oslobođenja (kao što je marksistička i anarhistička) i indijanske genealogije oslobođenja, pa i tradicije borbe robova, koji su bili dovedeni iz Afrike.
U pogledu prijevoda između zapadnih i indijanskih genealogija oslobođenja je možda najzanimljivija situacija u Meksiku, točnije, Chiapasu. Tu imamo zapatiste koji nikada nisu išli ka preuzimanju državne vlasti, ali su polako gradili svoju autonomiju. I to je jedan vrlo vrijedan proces koji je štaviše, čvrst. Oni pokušavaju lagano transformirati društvo koje je bilo totalno podčinjeno, koje nije uspjelo misliti samo sebe, koje je zapravo izgubilo sve i sada sve to nadoknađuje. U vidu krize takozvanog socijalizma 21. stoljeća, koja je naročito teška u Venezueli (a ni ishod krize u Boliviji i Ekvadoru ne znamo kakav će biti), zapatizam je danas u Chiapasu i Meksiku ponovno velika inspiracija za sve koji rade na antikapitalističkoj revoluciji te pravednijem i slobodnijem društvu. U čvrstost oslobodilačkog zapatističkog pokreta sam se uvjerio i sam, obzirom da sam nedavno bio u zapatističkim zajednicama u okviru takozvane zapatističke škole.
Bili ste dio projekta „Nevidljivi radnici svijeta“ kroz koji ste pomagali stranim radnicima, među kojima su bili i radnici iz Bosne i Hercegovine. Recite nam nešto o tome.
Točno, bio sam dio tog projekta. To je bio pokušaj da napravimo zajednički prostor borbe sa studentima, istraživačima i radnicima migrantima koji najviše dolaze iz BiH. Ja mislim da je taj projekt bio veoma važan. Migranti su bili smatrani od strane sindikata kao što je rekla nova predsjednica Saveza slobodnih sindikata Slovenije„kombi radnicima“ koji smanjuju cijenu za domaće radnike. Ti radnici su bili izloženi velikom rasizmu i diskriminaciji. S tim u vezi smo nastojali ne pomoći tim radnicima (dosta više tog filantropskog diskursa) nego zajedno sa migrantskim radnicima osmisliti neke nove prakse koje bi izgradile kolektivnu radničku moć, organizaciju, koja bi mogla ne samo artikulirati probleme radnika nego i intervenirati u segmentirano tržište rada i ponuditi ideje i prakse šire radničke i socijalne borbe. Kad govorimo o uspjesima spomenute inicijative, napokon se počelo se pričati o položaju migrantskih radnika u Sloveniji budući da smo pokazali da slovensko kapitalističko tržište rada, da bi funkcioniralo, zavisi od hipereksploatacije migrantskog a i šire prekarnog rada. Na kraju, kada nastane kriza, sva kriza se najprije amortizira na njima, tako da su to bili radnici koji su u krizi najviše izgubili. Oni su najviše stradali obzirom da su izgubili poslove i boravišne dozvole. Jedna grupa radnika iz Kočevja, sa kojom smo surađivali je išla na štrajk glađu. Razlog je bio taj da im je poslodavac dugovao više mjesečnih plaća, ali oni nisu imali nikakve mogućnosti da se bore za svoja prava. Izgubiti posao, ili zbog borbe za prava ili zbog stečaja firme, znači izgubiti pravo na boravak u Republici Sloveniji. I kako ćeš onda vraćen u Bosnu ganjati svoja prava? Kad smo već kod konkretnih praksi borbe tih radnika, trebam spomenuti rent strikes – štrajkove u kojima su se radnici borili na način, da nisu platili stanovanje u radničkim domovima (koji su vlasništvo poduzeća, koja im duguju plaće). Na taj način su kompenzirali to što im vlasnici nisu isplatili plaće. Na kraju su ti ljudi bili poraženi. Porazila ih je država, koja ima zakonodavstvo koje poslodavcima omogućava da riješe problem tako da radnike izbaci iz zemlje. Taj poraz je bio za radnike pa i za aktivistkinje i aktiviste Nevidljivih radnika svijeta traumatičan. Ali ja se nadam da ćemo zajedno raditi na tim projektima koji su transnacionalni. Moramo napadati granice kroz radničke borbe protiv kapitalističkog poretka koji je baziran na eksploataciji, isključivanju, diskriminaciji i rasizmu. To je nešto što je veoma važno za repolitizaciju našeg zajedničkog prostora. U tom smislu, trebamo početi nove ofanzive koje se tiču radničkih prava, naročito tamo gdje su radnici transnacionalni, kao što su radnici iz Cazinske krajine i okoline Tuzle koji rade u Sloveniji.
Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba
