Iskustveno govoreći, Jugoslavija je, sa svim svojim slabostima koje se mogu taksativno nabrajati (za razliku od danas patološko-pogubne klero-etničke džungle u kojoj jesmo), bila nešto neporecivo najbolje što smo, kao ljudi (i individualno i kolektivno), na ovim prostorima ikada imali. Kako u ezgistencijalnom tako i u civlizacijsko-političkom smislu. Bili smo ljudi, građani svijeta, a danas smo klero-etnički podanici dobo organizovanih krimi-interesnih grupa, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke. Još jednom ponavljam, tzv. „nacionalni interes“, u ime čije zaštite je pokrenuta krvava ratna kalvarija, razotkriva mi se kao pljačkaški interesni nacionalizam, u kome nalazim jedini smislen ključ objašnjenja naše ljudski zajedničke YU tragedije.
Razgovarao: Jovan NIKOLAIDIS, Plima
Poštovani Esade! Tvoj društveno politički angažman je poznat. Bosna i Hercegovina postoji i postojaće, uprkos silnim naporima neprijatelja njene opstojnosti da je se satre. Dakle: lijeva misao, jedna hibridna teorija o potrebi osnaženja socijaldemokratije u sjeni svih balkanskih devijacija, koje nije nemoguće transformisati u valjanije politike od dosadanjih. Težnja ka opštoj socijalnoj i svakoj drugoj pravednosti u društvu balkanskih zemalja, združenih novim pogledima na krv i med najedno. Budući da su ljevičari danas sirota djeca u grotlu neoliberalne ofanzive, dokle će trajati, usred toliko oprečnosti u tvojoj domovini, taj juriš na vjetrenjače?
Potrajaće još dugo, iako, naravno, ništa nije vječno. Ali, ovdje se, sistematski, već tridesetak godina, igra na vlastodržačku kartu sile, ucjena i laži. Neshvatljivo očiglednih laži. A lažu zato što je, zlo koje počiniše i – koje još čine – toliko golemo, krvavo, neljudsko i ružno, da još samo Laž pristaje da ga brani.
A šta je to toliko ružno u tužnoj bh. stvarnosti?
Ružno je to što u ovako očiglednoj propasti (druga smo najjadnija zemlja na planeti; najsiromašnija zemlja u Evropi, prva na barometru korupcije na svijetu, itd.itd.) – jeftino nas lažući – idejni kreatori i politički nosioci te stvarnosti, traže od nas da više vjerujemo svojim ušima, nego svojim očima. Preciznije: da više vjerujemo onome šta oni pričaju (da nam je), nego onome što sami vidimo – (kako nam je).
Čine to krajnje bestidno, kreveljeći nam se pravo u lice. E da bi, tim kreveljenjem, sakrili svu rugobu i porazne učinke vlastitog vladanja. Kad ovo govorim, imam na umu aforizam Žila Renara, koji kaže ovako:
“Bio je toliko ružan da je postajao ljepši (tek) kad bi se nakreveljio”.
A kreveljiti se, znači, pored ostalog, praviti se pametniji nego što jesi. Ili, izvrtanjem stvari prikazivati ih boljim i drugačijim nego što jesu. U našem slučaju, to se odnosi na svakodnevno vlastodržački cinično uljepašvanje nepodnošljivo nakaradne stvarnosti, koju su sami proizveli. Toliko ružne, grdne, strahobne, skaredne, odbojne i nakazne, da izgleda znatno bolja i ljepša tek kada je nakrevelje. Evo samo tri primjera, našeg tobožnjeg napredovanja, viđena kroz prizmu javnog vlastodržačkog kreveljenja, kojim se nestvarno ružna bh. stvarnost, nastoji, pozerski licemjerno uljepšati. I, uprkos neporecivo očiglednoj propasti, prikazati boljom nego što jeste.
Primjer prvi: Nemojmo se previše vraćati u prošlost i stalno ponavljati kako je nekada bilo puno bolje i kako ćemo to blagostanje iz prošlosti teško ikada više dostići. Danas se u BiH živi bolje nego prije nekoliko decenija (Bakir Izetbegović 26.11.2015.).
Primjer drugi:
Mjesec i po poslije (11.01.2016), da ne ostane dužan Izetbegoviću, Milorad Dodik, gostujući na Alternativnoj televiziji, između ostalog, izjavi kako se u manjem bh. entitetu odlično živi. Čak, kako reče, “bolje nego na Zapadu”. Ali to, po njemu, stanovnici manjeg entiteta, ne znaju najbolje da cijene. Dakle, on govori kao da su siromaštvo i glad stvar neke procjene, a ne nepogrešivo jasan fiziološki osjećaj koji dolazi iz stomaka.
Primjer treći:
Gostujući u emisiji RTRS-a 10. maja 2016. godine, premijerka manjeg entiteta, Željka Cvijanović, ne trepnuvši, ustvrdi kako je, prosječan životni vijek građana tog entiteta, porastao sa 68 na 72 godine, zahvaljujći, kako je naglasila, „mjerama i reformama koje provodi Vlada“ entiteta. Dakle, njena vlada.
Da ne pominjem krajnje cinična i nečasna kreveljenja vezana za ratne devedesete godine, poput Karadžićevih izjava u Haagu: “Sarajevo nije bilo u opsadi”; ili, “Sarajevo nije ni okrznuto”.
Tako se, umjesto stida i pokajanja; umjesto nužnih reformi i radikalne obnove, jedna prljava stvarnost, besramnim kreveljenjem i vlastodržačkim lažima, prozirno uljepšava. Odnosno – kreči. Ali, “džaba ste krečili” (kaže onaj poznati grafit). Zato, umjesto uzaludnog krečenja (resp. kreveljenja), “gospoda” treba da se okrene poslu i konačno nešto uradi za građane i nacije iza kojih se kriju.
Pravednost je božansko načelo, dato ljudima da se povezuju i jačaju među se. No, na javi u Bosni joj nema staništa. Pravdu i slobodu sva su tri naroda slila u etnicitet i religiju. Krst i luna, džamija i crkve kao parlamenti, a vođe vaše u vašim nahijama, županijama i sandžakatima, svi do jednog: fašisti ili fanatici. A to su mjesta gdje slobode nema. Sabornost nacionalna i magla u svijesti, robijanje i tijela i duše. Kur’an kao ustav, a slavna prošlost kroatoserbska kao podzakonska akta svetim poveljama. Sekularnost mi nalikuje na glumca pod maskom koji vapije među gluvima.
Upravo tako. Ovo je, ako mi dozvoliš, da citiram sam sebe, „vrijeme religioznih nevjernika“, „vrijeme kriminalizirane politike“ i „vrijeme politiziranog kriminala“, ukratko, vrijeme koje je izgubilo moralni kompas plutajući bespućima etno-terora, nasilja i herostratskog kolektivstičkog narcizma, kojemu je gaženje, svega drugog i drugačijeg, način uobičajenog hoda kroz život. U igri je divlja etno-nezajažljivost koja za sebe hoće upravo sve ono što drugima nasilno i bezrazložno uskraćuje. Ludilo kleroetničke ekstaze i hiperpatološke samodovoljnosti kojoj ništa nije sveto. Čak ni Bog u koga se ovdašnji gospodari Života i Smrti, zaklinju. Glasno zaklinju, a praktično rade upravo sve ono što im On striktno zabranjuje: ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne poželi kuće bližnjeg svoga …
Dakle, u pitanju je neljudska sorta koja laže čak i Boga, koji, kako to sami tvrde, sve vidi, sve čuje i sve zna. Pa ako lažu onoga koga se slagati ne može, nije teško zamisliti kako i koliko lažu svoje etno-podanike. Dakle, one iza kojih se kriju, i zahvaljujući čijim glasovima već više od tri decenije, licmjerno sjede na vlastodržačkom tronu. Tobože vjeruju, a ponašaju se „kao da je smrt neprovjerena glasina“. Ukratko živimo u vremenu religioznih nevjernika, u odnosu na koje su, ateisti, koji Boga negiraju, mnogo, mnogo prema njemu pošteniji i iskreniji – upravo time što ga ne lažu i ne krše njegove zapovijesti.
U svojim javnim nastupima i onome što ti pero rodi, insistiraš upravo na sekularnosti. Dejton je tu mogućnost prepustio narodima u Bosni, ali, čini mi se, detaljnije upute ne daje. Takvi su svi dokumenti koji nam stiži sa Zapada, sva poglavlja i alineje briselske. Do danas se taj Sporazum ili kritikuje ili veliča, dok sve leži u prostoj činjenici: on podrazumijeva dovršenost naciona i demokratska pravila. Znamo: demokratija je u nas balkanska kurva: odijeva se alafranka a tijelo daje na dražbu, ne pokazujući koštunjav torzo. Uzmi Šemso koliko ti drago, ali, deder, najprije dukate pokaži. Tu nijedan Dejton pomoći ne može.
Dejtonska priča praktično je vrlo jednostavna i, logički, odnosno, socio-psihološki, da se lijepo objasniti.
Sve polazi od banalne činjenice da oni, koji se u Dejton javno kunu, u praksi, opstruirajući ga, rade njemu sve suprotno. I to je davno moralo biti sasječeno. Jer, kao i uz svaki drugi proizvod, i uz Dejton (američki proizvod), je došla garancija, koja, u slučaju neispravnosti, proizvođača proizvoda obavezuje na popravku. Ako servis ne pomaže, onda garancija obavezuje proizvođača ili na zamjenu neispravnog proizvoda novim (ispravnim), ili na povrat novca njegovom kupcu.
Budući da je Dejton plaćen ireverzibilnom valutom (krvlju, smrću, suzama, životima i dijelovima tijela bh. građana), ta činjenica obavezuje proizvođača da nam isporuči nov, funkcionalan proizvod. Konkretno, nakon više od dvije decenije neuspjelog eksperimenta, međunarodna zajednica je ne samo dužna, nego i obavezna, ovdje stvari urediti na isti način kako ih je uredila kod sebe, u svojoj kući, i tako BiH, konačno učiniti demokratskom, funkcionalnom državom po mjeri svih njenih građana.
O čemu se zapravo radi, objasnio sam naširoko u tekstu Metanaracija, poetizacija i psihijatrzacija Dejtona“, te, knjigama „Duplo golo“ (2010.), i „Neofašizam u etno-fraku“ (2013.). Reducirano i pojednostavljujući ga za potrebe ovog razgovora, evo dijela objašnjenja (anti)dejtonske mračne patologije koja nas, zajedno sa njegovim „braniteljima“, tlači već pune 22 godine:
Najkraće govoreći, u slučaju dejtonskog mirovnog sporazuma, radi se o vraćanju nedovršenim velikodržavnim projektima, odnosno nedovršenim velikodržavnim ratnim ciljevima i zadacima. To isto, u sasvim drugom teorijskom diskursu, tvrdi i beogradski profesor dr. Radoslav Ratković kad, govoreći o velikodržavnoj agresiji na BiH, kaže:
Realizacija projekta nije (do kraja) uspela, ali se projekat održao.
Projektanti i izvođači su ostali na svojim mestima. Oni se ne odriču cilja
svoje politike: pošto nisu uspeli da ga ostvare ratom, sada hoće da to
postignu drugim sredstvima. Naravno, ustrajavanje na toj politici ne samo
da ne isključuje, nego podrazumeva ponovno pribegavanje oružanoj borbi
čim bi se za to stvorili uslovi.
Budući da, pod budnom paskom Međunarodne zajednice, to “pribegavanje oružanoj borbi” za sada nije moguće, ono poprima idejno sofisticirane, ali psihološki prozirne, forme opstrukcije Dejtona i njegovih odredbi.
Da ne ulazimo u taksativnu i strukturnu sofisteriju svojevremenih opstrukcija (odbijanje bh pasoša, zajedničkih registarskih tablica, odbijanje KM kao bh novčanice, itd. itd. itd. …), tek, pređen je put od negiranja i otvorenog odbacivanja Dejtona (odmah nakon njegovog potpisivanja), do današnje ideološke metanaracije o njegovoj nedodirljivosti. Odnosno od “grobnice srpskog naroda”, kako je javno nazivan i marketiran od srpskih političkih elita tada (1995.), Dejton je naprasno postao “sveto slovo” tih istih elita – danas.
Međutim, između naknadnog ideološki racionaliziranog “svetog slova” i prvobitne “narodne grobnice”, nema nikakve – ni ideološke, ni teleološke – razlike. Svrha ostaje ista – odbrana neodbranjivog kao opstrukcija svega mogućeg (a politika je “umijeće mogućeg”, zar ne?) Taj mehanizam, tj. fenomen današnje odbrane Dejtona, kao racionalizirani derivat njegovog jučerašnjeg poricanja, poznat je u psihologiji kao – reaktivna formacija.
O čemu je riječ?
Psihološki govoreći, reaktivna formacija je jedan mehanizam odbrane, tj. posebna, forma potiskivanja. Evo i dnevno-prepoznatljive ilustracije te potiskujuće logike: Napadno-kompulsivna čistoća, i pretjerano naglašavano osjećanje reda kod nekih osoba, psihologija objašnjava kao specifičan način nesvjesne samoodbrane, kojom se, te osobe, same pred sobom, brane od nesvjesne težnje za prljavštinom i neredom.
Znači li to da je svaka težnja za čistočom i redom lažna? Ili, preciznije pitano: Ako stvari ponekad znače upravo suprotno od onoga što izgledaju na površini, kako da se prepozna njihov pravi motiv?
Odgovor je da se “reakciona formacija, kao i svaki drugi mehanizam odbrane, nalazi u prilično posebnim oklnostima”. Odnosno, potreba za čistočom, ljubavlju ili poštenjem, su sasvim regularne, nesporne ljudske potrebe. A razlika između stvarnih i lažnih potreba te vrste, je u pretjerivanju. U pretjeranom naglašavanju i insistiranju na nečemu.
Na jednom mjestu, psihološki senzibilni Viljem Šekspir svoje zapažanje te vrste majstorski formuliše ovako: “Čini se da ova dama protestuje isuviše mnogo”. Analogno tome, i u kontekstu naše teme,Šekspir bi rekao da neko “isuviše mnogo”, odnosno pretjerano glasno, brani Dejton. I tu leži socio-psihološki zec dejtonske priče. U pitanju je, dakle, ponašanje dijametralno suprotno prvobitno izraženom stavu. Upravo tako, tom logikom, Dejton je, od “grobnice srpskog naroda”, naknadno, politikantski naprasno, postao nedodirljivo “sveto slovo”.
Ali, to nije sve.
Osim pretjerivanja, takvo ponašanje redovno prati i jedan drugi mehanizam. Mehanizam poništenja. A kod poništenja, ide se još jedan korak dalje od gornje suprotnosti: čini se nešto pozitivno, kao opreka ranijem, negativnom činjenju. U pitanju je sprega dvije kontradiktorne, ali srasle radnje, od kojih je druga direktna suprotnost one prve. Konkretano, i na tragu te matrice ponašanja, javno zagovaranje i “branjenje” Dejtona, način je bolesno prozirnog prikrivanja njegovog stvarnog, praktičnog poricanja i neprovođenja.
Za ilustraciju te logike, evo par slikovitih primjera iz psihijatrijske kliničke prakse.
Jedan ateista, moleći opsesivno za zdravlje svoje dobro bolesne majke, nakon svake molitve, bio bi prinuđen da se, ovlaš, udari prstima po usnama. To naknadno udaranje vanjski je izraz njegovog pokajničkog gesta, kojim simbolički odbacuje prethodnu molitvu u stilu: “povlačim riječi svoje molitve u usta”. Ili, “poništavam svoju molitvu”.
Isti odbrambeni mehanizam nalazimo i u dječijim igrama, koja misle da je lažna zakletva dozvoljena samo ako, dok se desnom zaklinju, lijevom rukom potajno i istovremeno, čine zakletvi suprotan gest. Ukratko, i sasvim očigledno, Dejton je potpisan velikosrpskom desnom rukom, da bi se već od trenutka potpisa, politika njegova odbacivanja provodila, i provodi lijevom.
Kako to izgleda u praksi?
Došlo se dotle da, u maniru ketmanpolitičkog cinizma, Dejton, od svojih najglasnijih i najdosljednijih Praktičnih Poricatelja, biva proglašen za „sveto slovo“, koje se “mora tvrdo poštovati”, inače, kako prijeteći kažu, slijedi talas “potresa u regionu” i “novi lanac radikalizma”, što, prevedeno na jezik realpolitike (koja je pokrenula i prethodni), znači – novi rat:
Svako slovo Dejtonskog sporazuma tvrdo se mora poštovati. Pokušaji njegovog jednostranog menjanja mogli bi da dovedu do potresa u regionu i novog talasa nestabilnosti. Ovu zajedničku poruku nakon razgovora u Beogradu, uputili su premijer Srbije Vojislav Koštunica i predsednik Republike srpske Dragan Čavić… Svaka promena Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma pokrenula bi novi lanac radikalizma – ocenio je Čavić. (P. Vasiljević: “Svaka revizija Dejtona – opasna”, Večernje novosti, 27.o9.2004.).
Logička nedosljednost gornje poruke čini je ljudski i moralno sasvim upitnom, a politički neprihvatljivom: za njene Pošiljaoce, očigledno, nije bila potrebna ničija saglasnost za njihovo, do tada desetogodišnje (a nastavlja se i danas), jednostrano ne-provođenje Daytona. Ali će, “njegovo jednostrano menjanje”, (nužno upravo zbog jednostranog neprovođenja), kako prijeteći kažu, dovesti do “potresa u regionu”, “novog talasa nestabilnosti” i “lanca radikalizma”.
Dakle, njihova realpolitički kodirana, a značenjski prevedena (de-kodirana) poruka, glasi ovako:
Bez naše saglasnosti vi ne možete, tačnije: (pod prijetnjom rata) ne smijete Dejton mijenjati. Istovremeno Mi ćemo ga, bez vaše i bilo čije saglasnosti, i dalje, ne-provoditi.
Dakle, Drugima se zabranjuje upravo ono što se Sebi (übermensch, tj. logikom „nebeskom naroda“), dozvoljava. Na taj način prijetnje i ucjene, kao jednostrana instrumentalizacija višegodišnje kontraproduktivne i logički nerazumljive tolerancije Međunarodne zajednice, postaju sračunatom osnovom status quo-a i egzistencijalno jalove pat pozicije BiH koju nije moguće prevazići bez promjene Dejtona.
I jedno i drugo, odbijaju upravo oni koji, javno se zaklinjući u njega – praktično (na djelu) – Dejtonuporno opstruiraju. Tako je, licemjerje te velikosrpske političke jednostranosti, vremenom poprimilo snagu pravila koje, ne samo da se ne dovodi u pitanje, nego se s njim, na međunarodnoj političkoj sceni, ponizno licitira. U tom kontekstu, postaje zdravorazumski upitno kako je moguć takav iracionalizam u srcu racionalno-pragmatične Evrope i, zašto se to prešutno dozvoljava?
Je li u pitanju političko sljepilo ili prikriveno saučesništvo?
Odgovor valja potražiti na ravni životnog iskustva koje pokazuje da se uspostava međuljudskih odnosa odvija uvijek na štetu korektnije, racionalnije, narodski rečeno – pametnije strane. Sve se događa po scenariju nepisanog pravila: pametniji popušta i – gubi.
Uzmimo onaj Vaclavikov, knjiški poznati primjer: mladić ima prvi sastanak sa djevojkom. I dok je on na zakazanom mjestu (ne)strpljivo čeka, ona kasni beskonačnih dvadesetak minuta. Pa, ipak, kad ona konačno dođe – on je tolerantno i bez riječi prihvata, ne pominjući njeno sporno zakašnjenje.
Šta se dalje događa?
Prećutnim prihvatanjem njenog kašnjenja, on je dopustio da se uspostavi “prvo pravilo njihovog odnosa”. Od sada, Ona “ima pravo” da kasni, a On “nema pravo” da se zbog toga buni ili traži objašnjenje. Ustvari, ako bi je kasnije, prilikom nekog budućeg zakašnjenja i kritikovao, ona bi imala pravo da mu, čudeći se, ljutito prebaci: “Kako to da se sada odjednom buniš zbog toga”?
I tu leži zec objašnjenja dejtonskog ludila!
To je mjesto gdje je Međunarodna zajednica, s prećutkivanjem prvog srpskog antidejtonskog ispada, izgubila bitku s budućim ležernim opstruiranjem Daytona.
O čemu se, ovdje radi?
U komunikativnoj teoriji i praksi, taj je fenomen poznat pod imenom “ograničenje“, i ilustruje činjenicu da svaka izmjena poruka zainteresiranih strana uokviruje komunikativni prostor i “sužava lepezu narednih poteza”. Drugim riječima, neki incidentalni događaj (u našem slučaju, kršenje Dejtona), ne mora nikad biti zvanično pomenut, a kamoli odobren. Ali, sama činjenica da se zbio, i da je u momentu dogoda prećutno prihvaćen, čini da se presedan ustoliči kao buduće komunikativno pravilo. Naknadno dovođenje u pitanje tako uspostavljenog pravila postaje, sa stanovišta druge strane, “neoprostivo, ili, u najmanju ruku, pogrešno ponašanje”. To, važi kako za životinje, koje zapišavanjem određuju svoju teritoriju, tako i za interpersonalne ili političke odnose.
U igri je nepisano pravilo sljedeće vrste: ako neki špijunski avion bude oboren na svom prvomnadlijetanju tuđe teritorije, taj se incident po nepisanom pravilu uglavnom zataškava. Međutim, ako prvo nadlijetanje bude tolerisano, odnosno, prođe nekažnjeno, obaranje aviona prilikom drugognadlijetanja iste teritorije, postaje “ozbiljan međunarodni incident”.
Na tragu gornjih primjera, za dešifriranje “tajne” upornog odbijanja i nesprovođenja Daytonskog sporazuma od srpske politike, bitno je sljedeće:
U nestabilnim i potencijalno eksplozivnim područjima kakvo je naše (BiH i cijeli region), prekršitelj se služi pravilom koje je Hitler nazivao “taktika salame”. Odnosno, taktikom izazivanja niza pojedinačnih prekršaja, dobro pazeći da, svi pojedinačno, ostanu neznatni. Taman toliko da nijedan, sam po sebi, nije dovoljno važan da bi druga strana zbog toga rizikovala ozbiljniji sukob. Dakle, srpska, a danas i hrvatska, grabar-čovićevska politika (zaobilaznim stvaranjem trećeg entiteta) nikad nije otvoreno rekla: “Ne prihvatamo dejtonski sporazum”, ali su uporno, po principu taktike salame, i jedna i druga, opstruirale njegovo provođenje.
Dakle, Dejton je praktično, zahvaljujući velikodržavnim S-H politikama, mrtvo slovo na papiru i nema više nikavog smisla. U ime prestanka životne agonije nedužnih bh. građana, međunarodna zajednica bi, na tragu odbrane vlastitih vrijednosti, morala da ga odbaci i zamijeni nekim novim, civlizacijski i demokratski funkcionalnim dokumentom.
Rado se hvastiš na blagostanja prošle domovine. Petokraka i AVNOJ, samoupravljanje po izmijenjenim pravilima, visok stepen socijalne pravednosti, radništvo i inteligencija skupljenja u snoplje… Nisi usamljen na tom putu ka promjenama. Ljevica u Hrvatskoj, ima i nas u Crnoj Gori, srpska prigušena lijeva misao u kandžama vučićevske populistike za prosperitet narodni, makedonski pokušaji makedonskoalbanskih ujedinjenja. Vjeruješ li da je okupljanje na prostoru bivše Jugoslavije moguće?
Ne znam da li je to okupljanje uskoro moguće, ali bih želio da jeste. Ne u smislu formalne, mehaničke obnove identične jučerašnjice. Ali, jedno ljudsko okupljanje na temelju životne, perspektivistički smislene logike bivanja, koja bi za osnovu imala stabilan mir, harmoničnu koegzistenciju i uzajamno poštovanje svih prema svima – to da. Da li, kada, i na koji način, bi to bilo moguće, pošteno govoreći, ne bih znao da kažem. A za spekulacije te vrste nemam dara. Ostajem, dakle, pri racionalno-subjektivnom stavu vlastitih želja i snova, a vrijeme će reći svoje.
Konačno, iskustveno govoreći, Jugoslavija je, sa svim svojim slabostima koje se mogu taksativno nabrajati (za razliku od danas patološko-pogubne klero-etničke džungle u kojoj jesmo), bila nešto neporecivo najbolje što smo, kao ljudi (i individualno i kolektivno), na ovim prostorima ikada imali. Kako u ezgistencijalnom tako i u civlizacijsko-političkom smislu. Bili smo ljudi, građani svijeta, a danas smo klero-etnički podanici dobo organizovanih krimi-interesnih grupa, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke.
Kaža o „nacionalnom interesu“, u ime čije, tobožnje zaštite, su proliveni potoci krvi nedužnih, danas, u svojoj neljudskoj praksi, pokazuje se samo kao goli interesni nacionalizam. Nacionalizm kao zlatna grana, s koje regionalni, i b-h-s etno-prevaranti, grabe plodove društvenog bogatstva, odnosno, sirovo i surovo opljačkanog građanstva ex-YU prostora.
Dakle, smatrajući to važnim, još jednom ponavljam, tzv. „nacionalni interes“, u ime čije zaštite je pokrenuta krvava ratna kalvarija, razotkriva mi se kao pljačkaški interesni nacionalizam, u kome nalazim jedini smislen ključ objašnjenja naše ljudski zajedničke YU tragedije.
Često sam u javnim nastupima pominjao mogućnost Balkanske Unije kao ravnopravnijeg faktora oboljeloj Evropi. Da nas uzimaju ne kao prestrašene učenike iz njihovih uputa u kojima se krije neokolonijalistička sebičnost, već kao partnera koji će u njihove skleroze i paranoje ubrizgati čistu krv i nesputanu strast. Govorili su mi da sam utopista. Prišivaju li i tebi takve epitete kad zdušno pozivaš i dokazuješ nadu zvanu: novi socijalizam?
Naravno, zanima me, i zagovaram, jedan ljudski, civilizacijski zreo svijet, dovoljno širok i planetarno jednako topal za sve nas. Na tom, aksiološki sanjanom fonu, i njegovoj iskrenoj egzistencijalnoj artikulaciji, nominalna, prostorna i geopolitička forma, postaju nebitne. A epiteta što se tiče, svih vrsta (i mnogo gorih od ovog na koji se pozivaš), ovdje nikad falilo nije. Jer, kako je to, davno, lakonski, i vrlo precizno, apsolvirao Emil Sioran, uvijek će biti onih koji su ZA, i onih koji su PROTIV, bez obzira da li je riječ o Raju ili o Kupleraju.
Usto, klero-nacionalističke, mantijaško-profašističke b-h-s svite (naravno, čast izuzecima kao što je, npr. Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski, Mihailo), imaju svoje dobro plaćene advokate, medije i egzekutore, specijalno educirane i zadužene za diskreditaciju i pljuvanje po svemu ljudskom, univerzalnom, civlizacijskom; svemu što se otelo i izmaklo mračnom zagrljaju njihovih idejno pogromaških etno-nebuloza.
Kao vid odbrane od svega toga, izabrao sam princip ignorancije svih ataka, i sistematski javni rad na jasnoj artikulaciji univerzalnih, civlizacijskih i ljudskih vrijednosti za koje se zalažem nošen glasom daimoniona vlastite savjesti.
I ništa više.
Naravno, svako ima demokratsko pravo da kaže sve što želi i kako želi. Ali, imati pravo i biti u pravu, dvije su sasvim različite stvari, čiju etičku i aksiološku razliku valja stalno imati na umu.
Vole te u Crnoj Gori. Branimo se i mi od četništva i inih zloćudnih velikofantazija malešnih o tlu i krvi. Nama su još drage pjesme partizanske, pamtimo strojevi korak ‘lijeva, lijeva’. Hoćeš li skoro među naša brda? Na čemu sada radi Esad Bajtal, moj drug i prijatelj?
Nemam izravnog uvida u to kako sam doživljen i shvaćen u Crnoj Gori, mada, nekih naznaka te vrste imam. Zahvaljujći moćnoj internet platformi moj glas nadilazi granice bh. medijskog prostora, pa ljudi, osluškujući ga, reaguju, pišu i javljaju se s kraja svijeta. Među tim, dobrohotnim bjelosvjetskim glasovima, dosta je i onih iz Crne Gore. Naravno, doživljavam ih kao svojevrsnu podršku vlastitoj filozofiji življenja i djelovanja, koja, očito, i drugima nudi ponešto prepoznatljivo i samoprihvatljivo od životnog smisla za koji se glasno zalažem.
Što se posjete tamošnjim brdima tiče, odazivam se i dolazim vrlo rado, kad god mi se ukaže prilika. Tako će i ostati zahvaljujući mojim tamošnjim prijateljima koji, često me zovući, na tim dolascima istrajno rade. Poljednji put bio sam nedavno, u novembru, 2017.; na velikom privredno-naučnom skupu, odnosno, na „Economic Conference Montenegro 2017.“, u organizaciji Privredne komore CG i Ministarstva nauke CG u Budvi. Vratio sam se s najboljim osjećanjem, da je Konferencija protekla u najboljem mogućem, ne samo organizacionom, nego i ljudski poželjnom smislu punom lijepih susreta i ugodnih razgovora.
Na čemu radim?
Uz sve obaveze, ovdje ne baš lagodne ni vesele svakodnevnice, završavam knjigu „Psihologija budističke etike, filozofije i umjetnosti“, na čije sam pisanje i pripremu, s uživanjem, potrošio podosta godina rada i istraživanja. Sada je sve u fazi posljednje autoredakcije tog rukopisa.
Dakle, očekujem skori ulazak knjige u štampu. Do izdavača je. A izdavač je renomirana i hrabra izdavačka kuća „KULT/B“ iz Sarajeva (urednik Mustafa Kapidžić). Kad kažem hrabra, aludiram na teme kojima se bavi, i naslove, popraćene silnom, medijskom, agresivno-režimskom halabukom, koje je objavila.
Riječ je, kako to već sam naslov knjige sugeriše, o jednom ljudski zanimljivom i aksiološki, etički, psihološki, krajnje izazovnom štivu koje izranja iz dubina senzibilnih dalekoistočnih (indijske, budističke, taoističke, kineske…) filozofija, kultura i tradicija, koje, kako ih ja doživljavam (na tragu zajedničkog vrijednosnog nazivnika za kojim sam tragao), nude rješenja za izlaz iz globalne, planetarno-civilzacijske krize, u koju smo, zapadnjački nesmotreno, pragmatski ishitreno i racionalno-besmisleno, zapali. Volio bih, kad izađe iz štampe, da bude predstavljena i u Crnoj Gori.
