Ne samo da kapitalizam ne treba demokraciju, nego u momentima svoje krize koji su u kapitalizmu neizbježni, kapitalizam, tj. njegovi predstavnici u smislu vladajuće klase posežu za nasiljem. Dakle, kapitalizam ne funkcionira i ne može funkcionirati bez primjene nasilja. Ta primjena nasilja nije samo klasična u smislu upotrebe represije nad ljudima, nego je strukturalna. Nasilje se sastoji u tome da vi imate masu poreznih obveznika koji u trenutku krize kapitalzma svi izvlače svoje finansijske mogule iz krize u koju su upali i spašavaju ih, taj famozni bailout, da bi se onda ti isti izmakli iz društva, iz zajednice, iz demokratskog horizonta, potpuno se izmakli da bi i dalje multiplicirali svoje profite. Dakle, to je taj moment nasilja, to je strukturalno nasilje koje je dio kapitalističke dominacije.
Boris Buden, filozof, kulturni teoretičar, prevoditelj i publicist boravio je protekloga novembra u Bosni i Hercegovini. Osim nekoliko gostovanja u Sarajevu, posjetio je i Mostar te je u sklopu škole kritičkog mišljenja, u organizaciji Centra za kritičku misao, u Hotelu Bristol održao predavanje naslovljeno Kultura sjećanja kroz kritičko mišljenje. Primjer kritičke pozicije Buden je demonstrirao već nakon ponešto pompezne i nezgrapne uvodne riječi domaćina, ukazujući na osjetljivost olakog svrstavanja stvari i ideja u jedan koš – naglasivši činjeničnost problematičnosti pitanja ljevice danas, te nastavivši u tonu tek skromnog predavača kojemu su adresat prije svega upravo mladi ljudi, polaznici pomenute škole. Saznajemo da je inicijalni naslov predavanja glasio Ustaštvo danas, što bi možda, pak, i bilo privuklo više pažnje s obzirom na skroman odaziv publike u maloj konferencijskoj sali hotela.
Aktualnost izloženog, te autentično lucidan osvrt na zbilja široku društvenu i političku problematiku, koje se uspio dotaći, u nešto više od sat vremena, potvrdili su (mi) da se ipak radi o jednom od zanimljivijih i važnijih intelektualaca s ovih prostora. Dan poslije uspio sam, u želji za razradom nekih spomenutih problema, dobiti još čitav školski čas ništa manje ingenioznih odgovora, te još važnije, pitanja. Razgovarali smo o aktualnoj historijskoj perspektivi, o pojmu revolucije i emancipacije danas, o političkom nasilju, Europskoj Uniji, te poziciji naših prostora u svemu navedenom.
Razgovarao Boris Filipić, AbrašMEDIA
Gospodine Buden, prije svega hvala što ste našli vremena za još pitanja. Počeo bih razgovor s centenarijem 1917. Paul Mason je u Guardianu napisao kako će reakcije biti trostruke – konzervativci će osuđivati, liberali će se kombinirano diviti i žaliti, a ona treća skupina će se veseliti. Mason tvrdi da, iako nije boljševik, ipak spada u treću skupinu. Kako Vi gledate na to i u koju biste se skupinu svrstali?
Sjećam se tog članka. Rekao je – celebrate. To znači, ti takozvani lijevi će stogodišnjicu – slaviti. Ja sam bio pozvan u Lenjingrad, međutim, nisam mogao otići. Zanimljivo, u isto vrijeme se događala stopedesetgodišnjica Marxova Kapitala u Londonu. Tako da sam zapravo otišao u London, ali to je nešto slično. Jedno je stogodišnjica, drugo je stopedesetgodišnjica. Međutim, ono što je po mome sudu najvažnije je da se ta, čisto mehanička, stogodišnjica treba sagledati u današnjem kontekstu. A u tom današnjem kontekstu zapravo nema baš razloga da se veselimo. I to ne samo iz nekakve lijeve pozicije, nego je generalno situacija puno gora nego što je bila u trenutku kad je pao taj istočnoeuropski komunizam i kada su ljudi gledali u svijetlu demokratsku budućnost, zaboravljajući kapitalizam. U međuvremenu, dogodile su se neke temeljne promjene. U prvom redu 2008. finansijska i nakon toga politička kriza koja je još uvijek oko nas. Drugim riječima, taj medeni mjesec nakon pada komunizma je završio. I sad počinje realnost. Realnost koju ljudi na ovim prostorima osjećaju. Sad se počinje govoriti o kapitalizmu o kojem nitko nije govorio na početku. Kapitalizmu koji proizvodi razlike, pobjednike i gubitnike. Međutim, generalni ideološki stav još uvijek je, da to tako kažemo, menjševički. Sad smo svi menjševici. Sad svi mislimo da je februarska revoluciju u Rusiji bila okej i da je trebalo ostati tako, s anticarističkom demokracijom, jer carizam je srušen već u februaru, i da bi sve ostalo okej samo da boljševici nisu izvršili puč u oktobru. Razumije se, mi to gledamo iz perspektive današnje liberalne svijesti, ne iz perspektive ljudi koje je režim Kerenskog i dalje slao u rat, Prvi svjetski rat, kojeg su boljševici proglasili imperijalističkim ratom. To je bio taj konkretni historijski moment i današnje naše pitanje je u kom smislu smo u stanju artikulirati nekakvu kritičku historijsku svijest i imati boljševičku revoluciju pred sobom u našem historijskom iskustvu. Ne u smislu komunizma kao neke platonističke ideje koja postoji kao takva, a onda se u historijskoj realnosti prlja, naravno, kako je to uvijek, i nikad ne odgovara toj ideji. Ta platonistička razlika između realnosti i ideje je po mome sudu pogrešna. Ono što je najveći izazov je da je problem kapitalizma ostao i da je iluzija, koja je 1990. zahvatila čitav svijet, da je moguće, u tom kapitalizmu – ponavljam – kojeg nitko u tom trenutku nije ni spominjao – da je u njemu moguće realizirati prosperitet, slobodu, napredak, sigurnost. Ta iluzija je kolabirala! Oktobar, ako nas uči nečemu, onda je to činjenica da su ti ljudi, boljševici i svi ljudi oko i unutar tog događaja, imali nekakvu histrorijsku svijest. Znali su o tome, imali su odnos prema Francuskoj revoluciji, oni su govorili o svojoj realnosti koristeći tu historijsku svijest. Znali su šta je jakobinska pozicija, znali su šta je termidorska pozicija. To je nešto što se danas potpuno zaboravlja. Danas, ako govorimo konkretno o revolucijama iz tzv. posttotalitarne liberalne svijesti, mi vidimo more zločina, krvi, glave koje se koturaju ulicama, bijesnu masu... Naravno, mir je u toj liberalističkoj banalnosti bolji nego rat, privatno vlasništvo je bolje od kolektivnog i slično, a kapitalizam je super. U toj situaciji ljudi su zaboravili oko čega su se ti ljudi prije međusobno klali. Oni su zaboravili da je pozicija jakobinaca bila jednakost u potpunosti – jakobinci su zahtjevali jednakost ljudi bez ikakvog limita, uključujući crnce – robove u tom trenutku. Za razliku od termidora, kontrarevolucije koja je uvela imovinski cenzus, a njena pozicija je bila da su građani – oni koji imaju pravo glasa – samo oni koji imaju imovinu. Oni koji nemaju – nisu. Vidimo da se o tome radilo, to je nešto vrlo konkretno. U današnjoj svijesti, mi promatramo povijest s jedne nemoguće historijske pozicije, nekakve apsolutne nevinosti, kao da je povijest završena i sad vidimo zločince, počinitelje i žrtve s jedne i druge strane i potom u nekakvom tragikomičnom poistovjećenju s božanskom perspektivom razmještamo počinitelje na jednu, žrtve na drugu stranu i brojimo mrtve. Ali nitko ozbiljno ne razgovara o nasilju u politici. Teorija nije govorila o zločincima! Mišljenje nema pravo na zgražanje – jao kako je strašno! Da, svijet je strašan, bio je strašan i danas je strašan! Oni kojima sijeku glave u Siriji, koji prolaze kroz stravično iskustvo, iskustvo apsolutne tragedije, tragedije tih masa, miliona ljudi kojima je budućnost uništena, kojima su uništeni najosnovniji elementi života, a u čemu je sudjelovao isti ovaj svijet. Kao što znamo, to je bila intervencija slobodnog zapadnog svijeta i to na temelju najapsurdnijih laži koje su bile prokazane. Međutim, ta intervencija na Bliskom Istoku je proizvela katastrofu, odgovorna je za nju. Iz te perspektive – nije riječ o tome o kako je to strašno – moramo postaviti pitanje za mišljenje! Zašto se to dogodilo? Koja je genealogija toga? Kako smo došli do toga? Jedino tako možemo razumijevati i postaviti sebi pitanje što je moguće učiniti da se to spriječi. Drugim riječima, umjesto da govorimo, jao zločinci su svi, i partizani i ustaše i komunisti i fašisti, shvatimo da je i taj svijet bio strašan. Naravno, oni koji to najčešće govore, zaboravljaju svoje sudjelovanje u zločinima poslije 1990., a kojih je, hvala bogu, bilo dosta na ovim prostorima. Ali to nije pitanje za mišljenje, pitanje za mišljenje jest – koja je danas uloga nasilja u politici, a koja je uloga nasilja bila prije? Je li moguća politika bez nasilja? Zašto danas politika bez nasilja i dalje nije moguća? Zašto živimo u svijetu u kojem se političke sile ponovno naoružavaju? Opasnost od nuklearne katastrofe, nuklearnog rata je danas ponovo jednaka ili je još veća od one u Hladnom ratu. Razlika je u tome da nigdje nema masovnog mirovnog pokreta koji onda jeste bio.
Zadaća mišljenja je pokušati racionalno sagledati kakva je uloga nasilja u politici danas, zašto se to nasilje perpetuira, zašto i u kom smislu smo mi sudionici i odgovorni za to nasilje? To bi bilo moje pitanje, a to je onda i odgovor na pitanje odnosa prema Oktobarskoj revoluciji. Ponovno, mi vidimo samo to nasilje, mi vidimo kako boljševici u podrumu strijeljaju carsku familiju, djecu i zgražamo se nad tim zločinom, kao što se zgražamo nad jakobinskom sječom glava, zgražamo se nad sirotim carevima i kraljevima koji odlaze na giljotinu. Na berlinskoj izložbi o Oktobarskoj revoluciji bila je jedna zgodna scena koja nas može podsjetiti na nešto. Naime, kada je ruski car Nikolaj slavio svoj rođendan, poklanjao je jednu memorijalnu šalicu na kojoj je pisalo da se slavi njegov rođendan. To je poklanjao masi ljudi koji su došli slaviti. Došlo je do stampeda, nije bilo dobro organizirano – hiljadu ljudi je poginulo u pokušaju da dođe do te carske šalice. Kako je reagirao car? Otišao je na ples. Na njegov rođendan je poginulo hiljadu ljudi, a njega se to uopće nije ticalo. Govorimo o društvenim odnosima u kojima je nasilje bilo toliko normalizirano da se taj čovjek, zbog kojeg je poginulo hiljadu ljudi, zbog neorganiziranosti tih njegovih službenika, nije ni uznemirio, nije im pokazao ni zrno pijeteta. Moramo pogledati to u nekakvoj historijskoj perspektivi i genealogiji. Današnji pogled na Oktobarsku revoluciju, a on je pojednostavljen.Vidimo more krvi, kako je to sad sve strašno, zločini, brojimo mrtve. To nije pozicija kritičkog mišljenja i to nije pozicija historijskog iskustva. To je nešto upravo suprotno od toga – to je bijeg od suočavanja s tom dramatičnom historijskom realnošću i to je bijeg, ne od prošlosti nego od suočavanja s vlastitom realnošću. Hrvatska je slala oružje u Siriju, zašto se onda ljudi čude kad dolaze izbjeglice iz Sirije? Hrvatska sudjeluje u ratu u Afganistanu – zašto? U čiju korist? Svoju? Korist Afganistanaca? Takva pitanja treba postaviti i kada se govori o Oktobarskoj revoluciji danas.
Kad uopće govorimo o dehistoriziranosti današnje perspektive, neizbježno je spomenuti tezu o kraju historije. Još prije Francisa Fukuyame, tu sintagmu koristio je Alexandar Kojeve, koji svojevremeno polaže velike nade u transnacionalne projekte kakav je bio Europska Zajednica, ali i Sovjetski Savez. Ako se ne varam, piše Staljinu...
Da, pisao je pismo Staljinu, i to je objavio 1948/49. Alexandar Kojeve, koji je jedan od najvažnijih figura intelektualne historije Francuske 20. stoljeća, ’30-ih godina je držao predavanja o Hegelu za cijelu jednu generaciju francuskih teoretičara poslije Drugog svjetskog rata. Od Lacana do Sartrea, svi su bili u njegovoj učionici. On kao radikalni hegelovac vidio je kraj historije već sa Napoleonom. Njegova osnovna ideja je bila da se kraj istorije zbiva u momentu uspostavljanja onoga što je on zvao univerzalna država. Država koja, dakle, napušta nacionalnu ograničenost, te iz koje nastaje nešto za što bismo danas mogli reći – organizirana svjetska država. Kao što kažeš, ne samo u ideji Europske Zajednice tada, koja se nakon Drugog svjetskog rata počinje realizirati, te u koju se on odmah uključuje i postaje njen službenik, isto je vidio i u Sovjetskom Savezu, u toj transnacionalnoj državnoj instituciji kao jednom momentu uspostavljanja jedne svjetske države. Naravno, kao hegelijanac gledao je uvijek momente u smislu njihovog razvoja, kao stupnjeve jednog stanovitog razvoja. Taj njegov koncept kraja historije je također zanimljiv, jer je značio i kraj filozofije. To je velika tema upravo filozofije 20. stoljeća. Filozofije u onome smislu da s uspostavom univerzalne države više nema razloga za mišljenje, što je po sebi zanimljivo, ali u osnovi povezuje mišljenje s političkom stranom ljudske egzistencije. Ne samo mišljenje, nego i u umjetnosti – činjenicu da je nemoguće misliti, nemoguće je kreativno stvarati u nekakvoj sferi koja je potpuno odvojena od političkog. To je tema Aleksandra Kojevea.
Kod Fukuyame imamo nešto drugo. Fukuyama zapravo na sličan način proglašava kraj ideološke svjetske borbe. Smisao Fukuyamine teze nije u tome da više neće biti nikakvih sukoba i ratova, da se ljudi neće buniti, te da neće biti političkih konflikata, nije riječ o tome. Kraj je ideološkog razvoja čovječanstva, jer je dosegnut stupanj u kojem je tzv. liberalna demokracija zapadnog tipa zadnja riječ ljudske historije. Kod Fukuyame osjećamo tu napetost, može se prevesti kao zabrana mišljenja, drugim riječima tabuiziranje pitanja alternative, to je nešto sasvim drugo nego kod Kojevea. Kojeve je zapravo bio i medijski puno zanimljiviji, jer onim što je nakon toga učinio, dohvatio je fotografiju, on je napravio medijski skok u vizualno, što je danas toliko značajno upravo kad je riječ o mišljenju. Kompletna vizualizacija kulture kojoj svjedočimo sada kad nije riječ o tome kao nekad, kada sam ja bio dijete familije su imale te male fotoalbume, jedna familija je imala jedno 50 do 100 fotografija. Danas svaki klinac u svom iPhone-u ima po 1500-2000 fotografija, to je takvo jedno nemoguće ubrzanje. Kada govorimo o tome, riječ je o Kojeveu koji je u jednom daleko sofisticiranijem smislu vidio taj kraj povijesti. U prvom redu koji nije značio nikakav kraj kritike ili kritičkog mišljenja.
Danas bi se možda moglo govoriti kako je zapadni svijet barem na nekom podsvjesnom nivou i dalje fukujamaističan, međutim ta teza je oborena već pojavama poput iliberalne demokracije, kapitalizma s tzv. azijskim vrijednostima. U okviru ideologema prevladavanja ideologija kroz liberalnu demokraciju, desilo se da je kapitalizam ostao neispitan, a onda se krenuo cijepati od demokracije. Postoji li način da se gleda van tog horizonta danas?
Da, to što kažeš je u biti najvažnije. Danas ta veza između kapitalizma i demokracije nije tako naivno sigurna kao što je bila prije 25 ili 30 godina. Dakle, nakon pada komunizma, kad su svi vjerovali da je to povezano, da demokracija znači i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i da je kapitalizam prirodna ekonomska pretpostavka demokracije. Dakle, demokracija i kapitalizam kao nešto nerazdvojivo. Danas je svakome jasno da to nije tako. Danas, ne samo gledajući te autoritarne sisteme kao što je kineski, kojem zapravo ne treba demokracija, a kapitalizam je uspješan, naravno proizvodeći i dalje ogromne razlike. To vidimo i na zapadu. Ta ideja jednog demokratskog društva koje se sastoji od odgovornih članova bez obzira da li su oni posjednici sredstava za proizvodnju kapitala s jedne strane, ili s druge, najamni radnici svih vrsta, prekarijat itd. Sada je svima jasno da to više ne funkcionira, da se, što bi se reklo na našem srpskom, da se oligarhija odlepila od demokracije. Oligarhija danas lebdi u jednoj potpuno nereguliranoj transnacionalnoj sferi u kojoj je zadobila mogućnost da osigura svoju dominaciju i svoje profite bolje nego u bivšoj nacionalnoj državi. Koristeći još uvijek, naravno, nacionalne države kao instrument za svoje profite. Panama Papers ponovno su pokazali da se oformila jedna klasa izvan svake demokratske kontrole. Klasa koju s pravom zovu oligarhija. To nije ova ili ona oligarhija, nije putinovska oligarhija u Rusiji, nije lokalna – to je svjetska, globalna oligarhija koja vlada ovim svijetom s onu stranu bilo kakve demokratske kontrole. Ne samo da kapitalizam ne treba demokraciju, nego u momentima svoje krize koji su u kapitalizmu neizbježni, kapitalizam, tj. njegovi predstavnici u smislu vladajuće klase posežu za nasiljem. Dakle, kapitalizam ne funkcionira i ne može funkcionirati bez primjene nasilja. Ta primjena nasilja nije samo klasična u smislu upotrebe represije nad ljudima, nego je strukturalna. Nasilje se sastoji u tome da vi imate masu poreznih obveznika koji u trenutku krize kapitalzma svi izvlače svoje finansijske mogule iz krize u koju su upali i spašavaju ih, taj famozni bailout, da bi se onda ti isti izmakli iz društva, iz zajednice, iz demokratskog horizonta, potpuno se izmakli da bi i dalje multiplicirali svoje profite. Dakle, to je taj moment nasilja, to je strukturalno nasilje koje je dio kapitalističke dominacije. To ljudima postaje jasno, postaje im jasno da se to neće moći spriječiti bez primjene nasilja. Da li će to biti nasilje poreznika, pravnog sistema, pitanje je kakvog, gdje u današnjoj nereguliranoj transnacionalnoj sferi? To je sada jedno veliko dramatično i otvoreno pitanje, ali to je pitanje koje se ne možemo izbjeći. Da nama vladaju oligarhije, kao u srednjem vijeku, koje se reproduciraju, koje imaju neku vrstu nasljednih privilegija s jedne strane, a da se mogućnost većine ljudi koji se rapidno pauperiziraju da demokratski utječu na tu situaciju smanjuje. Bojim se da prilazimo trenutku kada će ljudi, potlačene mase, također postaviti to pitanje. Ako vi upotrebljavate nasilje, zašto nama spriječiti da upotrijebimo nasilje? I opet dolazimo na oktobarski moment – da, nasilje je strašno, ali zašto svijet ne funkcionira bez nasilja?
Bailout zapravo istorijski nije bez presedana. Vi ste govorili o državnoj intervenciji za vrijeme Hitlera, kada je na neki način izvučen silni njemački kapital ’30-ih godina. Postoje li još neke paralele i sličnosti sa scenarijem koji je uslijedio nakon 2008. godine?
Mislim da mi na ovim našim prostorima moramo sebi postaviti pitanje što su te naše nacionalne države, kakve su to konstrukcije. Bez obzira da li je to Hrvatska, Srbija, Federacija, Republika Srpska itd. U čiju korist postoje te države? Da li u korist svojih građana? Ili se dogodilo to da su ove naše male lokalne primitivne kompradorske oligarhije nesposobne kao kapitalističke mase? Ponavljam, slučaj Todorić je paradigmatičan. Svi bi trebali danas gledati otvoreno u tu dramu koja se zbiva, zato što je to drama raspada iluzija da je na ovim prostorima moguće imati uspješnu kapitalističku klasu. Kapitalističku klasu koja će u svakom slučaju nešto zarađivati, stvarati neki svoj profit, voziti bolje automobile nego siromasi, ljetovati na jahtama, živjeti u nekim vilama, ali će istodobno svima biti bolje. Ta priča je gotova. Činjenica je da je taj tzv. najuspješniji kapitalist bivše Jugoslavije obični kriminalac. I to kriminalac ne usuprot države, nego uz pomoć države. Država je od njega stvorila kriminalca, odnosno, kriminal je sastavni dio, sastavni mehanizam ovih naših država. One su krive za reprodukciju. Dakle, situacija u kojoj imamo na jednoj strani te kriminalce koji bježe policiji, kako mi to uglavnom zamišljamo – dobra policija s pendrecima, suci i država, na jednoj strani, a na drugoj zločesti kriminalci – to ne odgovara činjenicama. Država je najveći kriminalac na ovim prostorima. Kriminal je postao sastavni dio mehanizma njihovog funkcioniranja. Cijela ta privatizacija, klasno raslojavanje koje se dogodilo nakon 1990. – dogodilo se posredovanjem te države. Država je od samog početka oteta – hijacked – kao avion i odletjela je daleko od ljudi i ne služi im. Ljudi ovdje kojima zasuze oči kad spomenete kako nacija koja je hiljadu godina sanjala o tome, napokon ima državu – to je taj naš lokalni kraj povijesti u kojem povijest nije bila ništa drugo nego čekanje ostvarenja državnog sna, a onda kad se taj državni san ostvario, onda je gotovo, nema razloga da se više buni. U tome je bit tog hrvatskog ustaštva, hasanbegovićevskog ustaštva – nije riječ o tome da on sad prepravlja povijest, njegova temeljna ideja je da je historijska drama završena ’90-ih, da su priznanjem Hrvatske ’91. završeni svi razlozi za društvene sukobe, da živimo u tom post razdoblju, jednoj društvenoj situaciji u kojoj nema više nikakvog razloga da se bunimo, nikakvog razloga da postavljamo pitanja alternativa, jer je san ostvaren. Dakle, uloga tog, da tako kažem, ustaštva uopće se ne tiče nikakve prošlosti ili njenog tumačenja, nego razoružavanja ljudi u sadašnjosti u kojoj žive. Ona zamračuje ne pogled na to šta je to bio Jasenovac, je li to partizanski ili ustaški zločin, je li Tito zločinac ili heroj, nije o tome riječ, nego je riječ o tome da se današnjim ljudima zamračuju oči pred time da su im države postale kriminalni mehanizmi, da je taj ostvareni san – mora.
Dotakli smo se ovih prostora, kapitalizma i fašizma. Možemo se referirati na Horkheimerovu čuvenu tezu. Postoji i taj termin Rastka Močnika – postfašizam. Kakav je danas odnos fašizma i postfašizma? Šta možemo naučiti o vrijednostima Europske Unije nakon Rezolucije o dva totalitarizma iz 2009. godine? Na koji način se poništava povijest revolucionarne borbe i emancipacije kroz izjednačavanje? U tako postavljenom scenariju, kako stoji jugoslavenski antifašizam?
Rezolucija parlamenta o dva totalitarizma iz 2009. je rezolucija koja je donijeta većinskim brojem glasova i ona zapravo odgovara historijskoj svijesti većine u Europi, u prvom redu o fašizmu, odnosno kao što se kaže, o komunizmu, a to su zapravo činjenice kolaboracije u oba slučaja. Dakle, nije riječ samo o tome da je od ’41. do ’45. cijela Europa bila ujedinjena pod nacifašističkom vlašću i da su sve europske nacije stvorile manje više na sličan način svoje kvislinške režime i da su imale svoje fašističke falange koje su sudjelovale u ekspanziji europskog fašizma prema sovjetskoj Rusiji, to je jedna stvar, s druge strane komunističke diktature poslije, u istočnoj Europi uglavnom su oktroirane od strane Crvene armije, koja je došla i oktroirala jedan sistem u društvenoj situaciji u kojoj ga ti ljudi nisu sami stvorili, gdje je komunizam bio doživljen na jedan realan način kao strana okupacija, kao komunizam koji su Rusi, o tome je otprilike bila riječ. Na ovim prostorima ni jedna ni druga situacija ne odgovara činjenicama. S jedne strane jesu oformljeni kvislinški režimi, ali je oformljena i njihova suprotnost, oformljena je moćna opozicija tim kvislinškim režimima, koja ih je i pobijedila i to sama u Drugom svjetskom ratu. To je potpuno druga priča. Doduše, dramatična priča o građanskom ratu, sa svim najstrašnijim posljedicama, od onih najstrašnijih da brat brata ubija, to je doslovno, što se govori, bio bratoubilački rat, ali je za razliku od većina zemalja u kojima je stvar bila vrlo jednostavna – tu su naši kvislinzi, tu je ta okupacija, nema nikakve druge šanse. Nije se sad tu dramatično odvio građanski rat niti u Francuskoj, niti u Nizozemskoj, niti u Danskoj... To se dogodilo na ovim prostorima, s druge strane komunizam ovdje nije okupacija nikakve strane sile, komunisti su bili antifašisti, odnosno antifašisti su bili komunisti i svaki pokušaj da se ovo odvoji danas je potpuno bezuspješan. Niti bi taj antifašizam uspio da nije bilo komunističkog pokreta, niti bi taj komunistički pokret uspio da prije toga nije redefinirao svoju ideju klasne borbe, odnosno stvorio taj koncept narodnog fronta s kojim se išlo u borbu protiv fašizma. Kao što znamo, nitko ovdje nije rekao da se zbila komunistička revolucija, bila je to narodnooslobodilačka borba, činjenica masovnog sudjelovanja ljudi u borbi, to su te dramatične stvari. Ovdje uzmete neko dalmatinsko mjesto, ili Šibenik, ili Komižu na Visu, pa ustanovite da je u iole većem ribarskom selu po sto mladih ljudi ginulo po Sutjesci i Neretvi. Pa u cijeloj Njemačkoj nije sto Nijemaca poginulo u otvorenoj borbi protiv hitlerizma, ili u Danskoj Danaca i sl. To su nekakve činjenice koje su ovdje potpuno zaboravljene, drugim riječima, bivša Jugoslavija je specijalan slučaj koji se ne može upisati u ovu europeizaciju, zato svođenje ovog historijskog iskustva na tezu o dva totalitarizma, kako je prihvaćeno u Europi, jest nasilje nad historijskom sviješću, nad historijskim iskustvom, nad historijskim činjenicama i ono se neće moći održati. To je ponovno jedan produktivni moment, produktivan u tom smislu da moramo početi ponovno sagledavati šta zapravo znači taj pojam totalitarizma, na koga se on odnosi. Zašto je odjednom svo to historijsko iskustvo od Ljubljane do Vladivostoka, od Istočnog Berlina do Dubrovnika, da tako kažemo, svedeno na jedan zajednički nazivnik? Kao da je to sve bilo isto, ne samo na cijelom prostoru, nego kao da tu nije bilo nikakve razlike između boljševika i staljinizma. Mi uopće nismo u stanju vidjeti tu dramatičnost razvoja koja je potpuno drugačija. Za razliku od fašizma, najveći stradalnici u staljinističkim logorima su bili boljševici, tko je bio na Golom Otoku? Samo komunisti, nitko drugi. Šta se tu zbivalo? Najveća prijetnja bivšoj Jugoslaviji bila je komunistička. Tko je srušio Pol Potov zločinački režim? Zapadna liberalna demokracija? Ne! Vijetnamski komunizam. Činjenica tih unutarnjih sukoba, pluraliteta komunističkih ideja, to je nešto sasvim drugo od fašističke priče. Teorija o dva totalitarizma je nasilje nad ljudskim mišljenjem, to je strukturalno nasilje i to je tabuiziranje historije, brisanje historijskog pamćenja. Zato se po mom sudu na ovim prostorima mora pružiti radikalni otpor toj tezi i u intelektualnom i u političkom smislu, jer ona nam zamračuje prošlost, a još više sadašnjost.
Da pokušam sumirati, nalazimo se u situaciji da iz posthistorijske perspektive sama Europska Unija kao projekat nema tu prospektivnost, budućnost, jer je samo razmišljanje o budućnosti na neki način ukinuto, a prospekt naših postjugoslavenskih prostora, koji su u nekoj vlastitoj amneziji, je upravo ta Europska Unija. Možda naivno pitanje, ali tko bi mogao biti subjekt emancipacije na ovim prostorima?
Subjekt emancipacije na ovim prostorima mogu biti samo ljudi na ovim prostorima. Cijela priča o Europskoj Uniji je svedena na jednu šuplju, kičastu paradigmu o nekakvom putovanju u Europu, pri čemu je Europa unaprijed hipostazirana u neko utopijsko mjesto, na kojem je sve na svome mjestu, gdje sve funkcionira, na kojem kapitalizam ne proizvodi razlike među ljudima, nego svima stvara bolje uvjete života i tako dalje – to je mjesto na kojem teče med i mlijeko! Tako postoji ta Europska Unija, tako je zamišljena i ljudi gledaju na vlastitu realnost kao na problematičnu, u smislu da taj utopijski model koji je po sebi dan, ta eto, kako se možemo prilagoditi tome, pa da, eto, uđemo u područje raja. Ta priča je završena. Dakle, Europska Unija nije nikakav realno ostvareni raj na zemlji, nikakva ostvarena utopija. To je jedna demokratski nedovršena nedemokratska paradržavna konstrukcija, koja unutar sebe implicira odnose moći, dominacije, subordinacije i koja se ovoga trenutka, to je sad već svima jasno, raspala na više Europa, na jedan dio koji propada u dužničkim krizama, drugi koji se ispostavio kao instancija dominacije. Ponovno govorimo o Europi sjevera, i Europi juga. Kad se ulazi u Europu, ulazi li se u Europu vladanja ili u Europu subordinacije? Ulazi li se u Europu u kojoj ćeš ti biti suveren, u kojoj ćeš uspostavljati stvarnost tako da služi tvojim interesima, ili ćeš se morati prilagoditi stvarnosti u kojoj će tvoji interesi biti potpuno irelevantni i izbačeni iz igre. Dakle, ta priča u kojoj se mi moramo prilagoditi Europi da bismo postali Europa i tako riješili svoje probleme je završena. Ljudi ne trebaju više gledati u Europu, tome se treba stati na kraj – gledati Europu kao na neko rješenje. Europa je problem – problem nas, dakle, u smislu političke i emancipacijske subjektivacije, ljudi ovdje bi trebali da postave pitanje kako spasiti Europu, ne kako ući u nju. Jer ljudi na ovim prostorima imaju više historijskog iskustva od onih koji su u Europi, ali potpuno nereflektiranog i potisnutog, zgaženog iskustva – to je bivša Jugoslavija, to je historija emancipacije u bivšoj Jugoslaviji, kako socijalne tako i nacionalne emancipacije. To je i dramatična historija, historija sukoba – tim je dragocjenije to iskustvo – zato da bi se izbjegli sukobi u budućnosti. Moramo početi razmišljati o nama kao o subjektu koji može Europu ne samo nečemu podučiti, nego spasiti Europu od propasti u koju srlja. Sama Europa, ti takozvani elitni subjekti za koje pretpostavljamo da znaju kako treba funkcionirati ekonomija, pravna država, demokracija, oni očigledno ne znaju više kako će stvoriti Europu. Ljudi na ovim prostorima moraju poći od samih sebe – kažu oduvijek su bili u Europi – pa ako jeste onda nemate šta putovati u nju. Morate tu Europu stvoriti kod sebe, ako već znate kako treba funkcionirati, ako ste oduvijek bili Europa. U kontekstu bivše Jugoslavije ti ljudi jesu bili Europa, u smislu jedne transnacionalne zajednice sa svim njenim dramama i proturječnostima. Upravo to je ono iskustvo koje Europi treba puno više od iskustva lokalnog nacionalizma.
