Ante Marković: Kako bih ja riješio ovu krizu (integralni tekst)

Hrvatska mora skresati proračun za najmanje 20 posto, uvesti pristojbe na uvoz, poticati izvoz, smanjiti PDV i zamrznuti plaće.

Razgovarao:  Milan Gavrović

Prije dvadeset godina Ante Marković je, predstavljajući svoj program izlaska iz krize ondašnjemu jugoslavenskome političkom vrhu, upotrijebio izraz ‘novi socijalizam’. Danas, u svojoj 85. godini, kaže da se u ovoj krizi kapitalizam mora promijeniti. Znači li to da danas zagovara novi kapitalizam? Ili, još točnije, da se taj novi kapitalizam ne razlikuje bitno od njegova nekadašnjega novog socijalizma? Bilo je to jedno od veselijih pitanj, u prijateljskom razgovoru, vođenom u subotu 7. veljače prije podne, tijekom Markovićeva vikend-boravka u Zagrebu.Posljednji jugoslavenski premijer inž. Ante Marković bio je dugogodišnji generalni direktor Rade Končara, koji je u njegovo vrijeme narastao s dvije na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera. U doba dužničke krize godine 1982, postao je predsjednikom hrvatske vlade, a 1989., kad je Jugoslavija tonula u najdublju krizu, prihvatio je savezni mandat.

PRERASPODJELA NOVCA
Bolje da budžet smanji Vlada nego stihija
• S obzirom na to da se smatra kako je nerealno očekivati smanjivanje budžeta, svi govore o potrebi da se sredstva drukčije troše. Za pomoć gospodarstvu, a ne za sportske dvorane, zatim za investicije koje brzo vraćaju uloženi novac, a ne za mostove i ceste…
– Dobro, ali to dolazi poslije. Najprije treba smanjiti budžet. Tih 20 posto je oko 3,5 milijarde eura. Čim se taj novac oslobodi, smanjuje se  i problem servisiranja dugova. Novac se više ne mora uzimati bankama, pa one mogu kreditirati privredu. Cijela ekonomija tada počinje lakše disati. To je, dakle, i preraspodjela o kakvoj govorite. U korist gospodarstva, a na štetu neproizvodnih troškova. Sada privreda ostaje bez novca, ne plaćaju se računi, pa opet buja nelikvidnost. Prema posljednjim podacima koje sam vidio, nelikvidnost se povećava već četiri uzastopna mjeseca, pa poduzeća i obrtnici samo državi duguju 18,4 milijarde kuna neplaćenog poreza. To je gotovo 15 posto proračuna. Zato i kažem da će ga smanjiti stihija. A svako je rješenje bolje od stihije.

Taj ‘čovjek za krizna vremena, danas vikendom boravi u Zagrebu a preko tjedna u Sarajevu, gdje je osnovao poduzeće za gradnju elektrana. Za razliku od ostatka Europe, Bosna i Hercegovina još ima velike, neiskorištene vodene potencijale, a i goleme zalihe ugljena. Električna struja mogla bi biti najvažniji izvozni proizvod BiH, i to upravo u trenutku kad je energija najtraženija roba na svijetu. Ali kako veliki poslovi ne idu lako ni u sređenijim sredinama od bosanskohercegovačke, Markovićeva je tvrtka dosad završila samo dvije male hidroelektrane (ali ima dovoljno koncesija za daljnju gradnju), a usput gradi i stanove u Sarajevu. Brzo i kvalitetno, kao što je naviknuo sve raditi.
Na kraju druženja uz razgovor o aktualnoj ekonomskoj krizi – a o čemu bismo drugom – predlažemo da bi se od razgovora mogao napraviti odličan intervju. Ali ne, on ne daje intervjue, nije se pripremio, to je bio samo nevezan razgovor…itd. Nakon duljeg uvjeravanja ipak je pristao pa smo na brzinu organizirali snimanje.

• Nedavno ste na pitanje novinara zagrebačkoga Večernjeg lista, koji vas je zatekao na gradilištu u Sarajevu, odgovorili da vam se u ovo vrijeme nastupajuće krize nitko iz Hrvatske ne obraća za savjet. Kad bi vas se pitalo što biste rekli?

– Neće me pitati…

• Ipak, sama zamisao je intrigantna. Za kratko vrijeme koliko ste bili jugoslavenski premijer zaustavljena je hiperinflacija, dinar je prvi put u povijesti postao konvertibilan, inozemni dug je prepolovljen, a devizne rezerve povećane gotovo deset puta. Istodobno su realno rasle i plaće i mirovine. Danas, kad hrvatska ekonomija tone u recesiju, to zvuči kao pothvat alkemičara kome je pošlo za rukom da otkrije zlato. Ne znam hoće li vas netko nešto pitati, ali to ne znači da vaš recept ne zanima svakoga. Ne samo gospodarsku već i najširu javnosti.

– Ja to razumijem. Erozija društva zaista je velika, a mislim da će ova godina za Hrvatsku biti katastrofalna. Bojim se da ističe vrijeme u kojem je trebalo nešto napraviti kako bi se stanje barem ublažilo. Nažalost, ne poduzima se ništa. Kao da se čeka na Međunarodni monetarni fond, i to ne samo zbog novih kredita, kojima bi se vraćali stari. Kao da se priželjkuje da MMF preuzme i rješavanje krize. Da nas on prisili na promjene.    

Put u novi kapitalizam
SAČUVATI TRŽIŠTE, PROMIJENITI VLASNIČKU STRUKTURU

• Što je dugoročno rješenje?
– Ono što sam rekao na početku. Kapitalizam više ne može ostati isti. Treba sačuvati motivaciju, dakle, tržište. Gotovo sve drugo treba mijenjati. U prvom redu vlasničku strukturu, koja je sasvim otuđena od čovjeka. Globalizacija se pretvorila u strašnu centralizaciju. Doduše, kapitalizam je morao ući u globalizaciju kako bi se olakšao unutrašnje suprotnosti. A to znači da se zaputio prema svome kraju. Time je odgodio krizu za deset, dvadeset, možda i trideset godina. Ali kad balon pukne, kriza je mnogo gora nego što bi bila prije toga. Kako to riješiti? Ja polažem određene nade u Baracka Obamu, iako nam njegove namjere nisu do kraja poznate.  Smatram posebno vrijednim što je on motivirao ljude i ponovno im ulio nadu. A to je strašno važno. Unatoč tome, da budem iskren, moje nade nisu prevelike. Otpor će mu pružiti iznimno jake strukture nastale na interesima novca i moći. One će kapitulirati tek u slučaju dubokih, tektonskih poremećaja u društvu. Tek ako budu  morale.

• Govorite li vi o nekom obliku revolucije?

– Dobro znate da sam ja uvijek bio za evoluciju, a ne za revoluciju. Što će se dogoditi, ovisit će o sposobnosti i mudrosti političke elite. Ona mora provoditi, a ne kočiti neizbježne promjene. U suprotnome, svašta je moguće. Konačno i revolucije u prošlosti, od francuske do ruske, rezultat su nesposobnih političara, koji su pod svaku cijenu pokušavali održati prevladano i neodrživo stanje.

 • Je li to loše? Jeste li protiv obnavljanja suradnje s MMF-om, iako će Hrvatska, s dugovima koje ima, teško preživjeti bez njegove pomoći? MMF je, doduše, godinama, uporno i rigidno nametao neoliberalni ekonomski model, koji je doživio globalni slom. I u Hrvatskoj on je podržavao, pa i nametao, ekonomsku politiku, koja je uništila proizvodnju i dovela do prezaduženosti. Ali sada se i MMF mora mijenjati i prolagođavati novom stanju. Ne znači li to da se i s MMF-om ipak može pregovarati i u znatnoj mjeri zaštititi vlastite interese?

 – To je točno. MMF traži svoje mjesto u novoj konstelaciji snaga, jer politika koju je provodio više ne vrijedi. Ali s MMF-om se i dosad moglo pregovarati, naravno pod uvjetom da se zna što se hoće. Ja nisam protiv MMF-a, ali samo ako postoji vlastita politika i vlastiti program za njenu realizaciju. Ako toga nema, onda će MMF uvjetovati kredite rješenjima i receptima koji su rijetko prilagođeni potrebama konkretne zemlje. Stoga pregovaral mora imati pravu dijagnozu stanja i znati koja mu rješenja odgovaraju, pa će onda znati i kakvu pomoć tražiti od neke međunarodne financijske ustanove, bilo MMF-a ili Svjetske banke. U protivnome, ne samo da ne znamo za što nam MMF treba, već, rekao bih, ni za što nam ne treba. Pomoć u otplati dugova ne može biti jedini razlog da se MMF-u kaže ni da, ali ni ne. Zapravo, jedini razlog zašto se sada odbija suradnja s MMF-om, bolje reći odlaže koliko god je to moguće, jest strah od zahtjeva da se smanji potrošnja. A na toj potrošnji sagrađena je cijela aktualna hrvatska politička građevina.

• I vi ste svojedobno pregovarali s MMF-om. Govorite li sve to iz vlastita iskustva?

– Da, kad me tadašnji američki predsjednik George Bush stariji zvao na razgovor, susreo sam se u Washingtonu i s ondašnjim direktorom MMF-a Michaelom Camdessusom. Razgovarali smo sami, samo s prevodiocem, gotovo cijelu noć. Program posjeta bio je toliko natrpan da smo počeli razgovor u deset sati navečer a završili ga u četiri sata ujutro. Ja sam tada točno znao što želim. On je s velikim zanimanjem saslušao moj program, prekidajući me s brojnim pitanjima i potpitanjima, pri čemu sam mu rekao i što očekujem od MMF-a. Trebam vas za to i to… Na kraju on je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. I bio je odmah spreman pomoći u svemu što sam tražio. ‘Potpisat ću sve što tražite…’, rekao je doslovce. Postoji službena bilješka o tom razgovoru, koju je napravila prevoditeljica Vlade, ali ja je, nažalost, nemam. Kao i mnogi drugi dokumenti, i taj je ostao u  Beogradu. To je bio samo jedan od razgovora s MMF-om, ali svakako najvažniji, upravo zato što sam u njemu dobio podršku za svoju politiku. Dakle, za vlastitu politiku, koncepciju i program izlaska iz krize u kojoj je tada bila Jugoslavija.

• To je ipak bilo prije dvadeset godina. Od tada se svijet radikalno promijenio. Može li se nešto od vašeg ondašnjeg programa primijeniti i danas, u doba opće globalizacije?

– Osnovni sadržaj tog progam vrijedi i danas, barem za prvo razdoblje suočavanja s krizom. Simptomi globalizacije bili su vidljivi već tada i prema mome sudu označili su početak kraja kapitalizma, kakav je dosad postojao. Koji su to simptomi? U svijetu se ubrzano počela povećavati količina novca u opticaju, pa je njegov ukupni iznos toliko narastao da je do danas tri do četiri puta premašio ukupni svjetski društveni proizvod. Balon je prije ili poslije morao puknuti i sad se to dogodilo. Bivši američki predsjednik George W. Bush samo je ubrzao negativne procese, ali kriza je nezaustavljivo stizala prije njega i bez njega. Kako je i zašto do toga došlo? To moramo znati, jer je to dio i dijagnoze stanja u kojem smo. Jedan je od ključnih odgovora da u uvjetima globalizacije, koja istodobno znači i stvaranje novih krupnih i moćnih monopola, kapitalizam više ne može kontrolirati financijske tokove.

Time se izgubila jedna od njegovih glavnih funkcija, pa se i reprodukcija preselila u sferu koja nije realna. Kad je tome tako, sve postaje moguće, pa i stvaranje bogatstva ni iz čega. U realnoj sferi, gdje se stvaraju nove vrijednosti, to naravno nije moguće. Zato dolazi do sraza. To što se sada nudi kao rješenje čista je kozmetika. I to ne u Hrvatskoj već u cijelom svijetu. Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnažnije svjetske ekonomske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama. Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. U biti to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom. Pogledajte što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad neviđenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, kako monopol ne bi bio posve vidljiv. A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekupacije, a ne i život ljudi i njihovih zajednica. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodila ulažući u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta… To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopola.

• Kakve će biti te promjene?

– Sve će se  morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Nema odgovornosti bez prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi sistem. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija. To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna, iako sam to i napisao, da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samuprave. Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotan put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima prepustiti nadzor.

• A u tvrtkama? Treba li i tu vratiti neki oblik samouprave? 

Strancima smo prodali 
i banke i bankare
Zamolio bih naše vodeće bankare da mi daju desetak najboljih mladih ljudi. Njih bih prebacio u svoju banku i dobro ih poticao

• Kako početi s uvođenjem promjena?

– Pokušat ću pojednostavniti problem. Kriza je počela u financijskom sektoru, što znači da se tu treba najprije suočiti s njenim posljedicama. Neka su rješenje u svijetu već primijenjena. Naime, sve to lažno bogatstvo, taj prenapuhani financijski balon, treba odbaciti, a ne čuvati. U vrijeme kad sam bio na čelu jugoslavenske vlade, napravio sam snimku stanja u bankarskom sustavu, koja je pokazala da postoji golema tzv. kontaminirana aktiva. Koliko se sjećam, ona je iznosila približno 12,5 milijardi dolara. Dakle upravo toliko koliki je bio cijeli jugoslavenski inozemni dug u godini 1991. Za taj posao angažirali smo jednu specijaliziranu španjolsku ekipu, koja je prije toga provela reformu bankarskog sustava u svojoj zemlji. Isti čovjek koji je toproveo u Španjolskoj, bio je kod nas i radio na tome više od godine dana. Napisao je cijele knjige analiza. Iz toga smo izvukli podatke o toj kontaminiranoj aktivi, i to za svaku banku posebno.

• Kontaminirana aktiva. Prevedite nam taj izraz?

– Sumnjiva aktiva. To je bankarsko potraživanje koje se teško ili se uopće ne  može naplatiti. A istodobno se vodi kao aktiva, dakle, kao realno postojeći kapital, na temelju kojeg banke emitiraju goleme iznose novog novca. To se sada dogodilo i u Americi, ali ne samo u Americi, i to u neusporedivo većem opsegu. Jedna od mjera koju su nam predložili Španjolci bila je da se sva ta sumnjiva aktiva zamrzne, a zdrava prenese u životne i privredne tokove. Naš čovjek za suradnju sa Španjolcima bio je zamjenik guvernera Narodne banke Jugoslavije Mitja Gaspari, inače moj favorit za budućegq guvernera. Poslije su taj recept primijenili jedino Slovenci. U trenutku osamostaljenja njihove su banke, u prvom redu Ljubljanska, imale golema potraživanja, koja se nisu mogle naplatiti. Bili su doslovce pred kolapsom. Kako su se Slovenci izvukli? Osnovali su Novu ljubljansku banku u koju su prenijeli kapital i svu zdravu aktivu. Svu kontaminiranu aktivu, onu koja se nije mogla naplatiti, ostavili su staroj Ljubljanskoj banci. Na nju su prebacili i velik dio drugih slovenskih dubioza i zapravo je osudili na smrt. Naravno tijekom godina pokušavali su ipak od toga izvući što je više moguće. Tako su omogućili da Slovenija ekonomski funkcionira i da se razvija. To u Hrvatskoj nitko nije znao napraviti. Sada bi to isto trebalo napraviti diljem svijeta, ponajprije u Americi. Treba se suočiti s činjenicom da je velik dio sadašnjih bogatstava lažan i potom odvojiti zdravo od bolesnoga. Odrezati ono što truje cijeli organizam.

• Kod nas se vjeruje da su Slovenci osnovali novu banku kako bi prevarili štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini?

– Ma ne! To je samo bila sekundarna posljedica. Oni su sebe spašavali.

 • Hrvatska je, nasuprot tome, prodala sve banke.

– A što pak o tome reći? Posljednje što bih ja prodao bile bi banke. To ne znači da neke banke ne treba prodati, ali to se smjelo učiniti tek na kraju procesa privatizacije. Tek kada sami dovoljno ojačamo. Francuzi su čak zakonom onemogućili prodaju banaka, što samo za sebe dovoljno govori.

• Što biste vi sada radili, kad je mlijeko već proliveno?

– Reću ću vam nešto što se ne zna. Isto to pitao me je i Mato Crkvenac u vrijeme kad je bio ministar financija. On se jedini iz Račanove vlade tada usudio komunicirati sa mnom. Ali pustimo to. Odgovorio sam mu da treba zadržati pod vlastitom kontrolom barem jednu banku, bez obzira na to koliko ona bila mala. Potom je treba osnažiti tako da se preko nje stimulira izvoz, da se preko nje vodi dio budžetskih transakcija itd. Tada je donesena odluka da se ne prodaje Poštanska banka.

• Postojala je ideja i da se Fina pretvori u banku. Ona ima sve te velebne zgrade, a otkad joj je uzet platni promet, traži svoje mjesto pod suncem.

– Bolje je osloniti se na banku koja već funkcionira. Nju treba jačati, kako bi za nekoliko godina mogla kupiti udjele u drugim bankama i tako steći nadzor nad još nekoliko banaka. Mogu se i sva proračunska sredstva obrtati preko jedne banke. Naravno, time bismo se izložili kritici da narušavamo slobodnu tržišnu utakmicu, ali na to se, s obzirom na uvjete i odnose kakvi sada vladaju u svijetu, ne treba obazirati. Pogotovo kad je riječ o zemlji koja je prodala više od 90 posto svog bankarstva.  A kad jedna banka na godinu okrene 15 milijardi eura, ostat će joj barem jedna milijarda. Inače, vratimo se vašem pitanje u vezi s Finom. Zgrade ne znače apsolutno ništa. Problem su ljudi. A najbolje ljude u našem bankarstvu prodali smo strancima. To je gore od činjenice da su prodane banke. Što sad treba napraviti? Ja ne bih tražio ni novac ni zgrade, već bih zamolio naše vodeće bankare da mi daju desetak najboljih mladih ljudi. Njih bih prebacio u svoju banku i dobro ih stimulirao.

– Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati  nadzor na svim razinama, kako bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo i ekonomija se vratila na put stabilnog razvoja. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo. Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedina je Slovenija nastavila tim putem. Ali nisu se samo u Sloveniji pokazali rezultati mog modela privatizacije. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u ono kratko vrijeme koliko je on bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena već ponajprije zato što se na taj način otežavala pljačka. 

• Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas?

– Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra. To su kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati a drugih sidara nema. Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen. U ono vrijeme postojala je, uz budžet, i takozvana izvanbudžetska bilanca, koja je bila gotovo istovjetna budžetu. Zakonom smo odmah ukinuli mogućnost financiranja bilo čega mimo budžeta. Time je ugašena i izvanbudžetska bilanca. Što se preko nje financiralo? Na primjer, stimulacije poljoprivredi. Ja sam rekao, oprostite, sve mora biti u budžetu, a financirat će se onoliko koliko bude moguće.

• Kako ste utvrđivali te mogućnosti? Odnosno što je vaša politika financirala iz budžeta, a što nije?

– Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Dakle i budžeta i izvanbudžetske  bilance. Za  vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golema razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali smo povećali sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina su bili vlastiti prihodi federacije. Priom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinicima, prihodi od carine su toliko narasli da sam predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni; i privreda i republike i pokrajine.

• Osim uvoznika, upravo su oni platili račun?

– Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski sustav je počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnij,e papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-a, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska pa i ostale republike.

• Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer, za zdravstvo ili mirovine koje su tada, u odnosu na prosječnu plaću, bile mnogo veće nego danas?

– Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko  mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to ne iz svojih proračuna već putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje. Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što će biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tome, nije i ne smije biti. Uz ostalo i zato MMF-u, ako bez njega već ne možemo, treba u pregovorima pokazati da imamo svoju politiku i da znamo kako smanjiti neproizvodne troškove. Da tražimo pomoć za održavanje likvidnosti, ali da ćemo svoju politiku utvrđivati i voditi sami.

• Može li se na neki slični način smanjivati i hrvatski proračun danas? – Na svaki spomen nečeg takvog, ministar financija odgovara pitanjem: A kome da uzmemo? Dakle, ne može se i ne smije uzeti nikome tko je jednom stekao pravo na novac iz budžeta, što znači da se on ne može smanjiti. Zato se, otkad postoji samostalna Hvatska, proračun stalno samo povećavao, pa je sada tri i pol puta veći nego u godini 1994.

– Uvijek se ima kome uzeti. Svaka se politika prepoznaje po tome što i koga financira. A preveliki budžet može značiti i pomanjkanje jasne politike. Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun mora sada smanjiti barem 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, to onda ide stihijski uz brojne potrese i nesagledive posljedice.

• Smanjivanje proračuna pogađa jake interese, najčešće čvrsto povezane s političkim strankama. Zato je diranje u taj osinjak iznimno opasno. U velikoj mjeri vlast se ne dobija nego se kupuje, i to novcem iz proračuna. Napokon, moglo bi se zaključiti da su i vas srušili, nakon što ste srezali budžet. Mislim ponajprije na ulogu koju je pritom odigrao vojni vrh.

– U onim uvjetima vojska sama nije bila odlučujuća. Glavni su bili nacionalisti, ali to se lako spojilo. Slažem se da je i taj činitelj mogao imati određenu ulogu. U vrijeme kad smo zaustavili inflaciju i uveli konvertibilnost, nitko mi nije mogao ništa. Borislav Jović piše u svojoj knjizi kako su tih dana govorili Miloševiću, koji je bio prekinuo sve odnose sa mnom: ‘Zar ne vidiš da Marković ima u Srbiji veću podršku od tebe?’  Milošević, čelnik Srbije, dakle, najveće države u sklopu Jugoslavije, sabotirao je moju reformu od samog početka. Sve je radio da je sruši, ali nije uspijevao sve do kraja godine 1990. Naprotiv, rezultati su bili fascinantni.

 • Postoji još jedna sličnost sa sadašnjim stanjem. I onda su se izvoznici bunili zbog tečaja koji je pri uvođenju konvertibilnosti utvrđen na sedam dinara za jednu njemačku marku. I tada se tvrdilo da prejaki dinar uništava izvoz. To su u ono vrijeme, na primjer, isticali neki slovenski gospodarstvenici, ali i hrvatski brodograditelji. Znači li to da se danas ponavljaju neke vaše stare greške?

– To je teško uspoređivati. Postojeći model ekonomske politike traje u Hrvatskoj više od 15 godina, a moja je reforma srušena nakon samo godine i pol dana. Tada nije sve trebalo ovisiti o tečaju, pa je, zadržimo se na vašem primjeru, zahvaljujući drugim mjerama, brodogradnja samo dobivala. Naravno, dugoročnije, ali za iole dulji rok nismo imali vremena. Mi smo, naime, istodobno osigurali sredstva, namijenjena isključivo financiranju izvoza, a to znači i brodogradnje. Do tada ona je morala dizati vrlo skupe kredite, koji su osim toga  bili vezani uz valutu koja je stalno fluktuirala. A sad bi dobivala kredite u dinarima i pod mnogo povoljnijim uvjetima. Sve je to išlo preko Jubmesa, specijalizirane banke za kreditiranje izvoza. Tako je smanjivanje proračuna privredi donosilo dvostruku korist; izravnu, ali i posrednu, preraspodjelom kakva se sada traži i u Hrvatskoj.

• Dakle, vaša prva preporuka Vladi jest smanjenje budžeta?

– Naravno. To je jedino što se sada može poduzeti kako bi se dobili brzi rezultati. To bi morali shvatiti svi koalicijski partneri i svi sadašnji korisnici proračuna. Iako nemam iluzija u vezi s ljudskom kratkovidnošću i pretpostavljanjem vlastitih, kratkoročnih interesa onim dugoročnima.

• Kako riješiti problem prejake kune? Odnosno, devalvirati ili ne?

– Taj problem treba rješavati postupno, a ne jednokratnom devalvacijom.  Ona, naime, ima vrlo nezgodnu osobinu: njene su koristi dugoročne, a šteta nastupa odmah. Rast izvoza može se očekivati tek za dvije do tri godine, a inflacija počinje već sutra.

• To je točno. Ali s nerealnim tečajem, cijela je ekonomije nerealna, pa onda imamo posljedice s kakvima smo sada suočeni.

– Tu ima rješenja, koja bi nam, doduše, mogla privremeno pokvariti odnose s Europskom unijom. Zašto ne uvesti pristojbe na uvoz, a s tako prikupljenim novcem stimulirali izvoz? A kako je uvoz dvostruko veći od izvoza, to ima dovoljno prostora da se ozbiljno pomogne izvoznim tvrtkama. Vrijeme je da dio goleme zarade uvoznika konačno potakne izvoz od čega bi imala koristi cijela nacionalna ekonomija.

• Spomenuli ste Europsku uniju. Ona to izričito ne dopušta.

– Pa što onda? Svaka od postojećih članica Europske unije sada grčevito traži rješenja koja joj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak moglo ugroziti euro. Opasnost je realna, jer svaka zemlja poduzima mjere koje joj odgovaraju a koriste zajedničku valutu. Nadam se i vjerujem da se to neće dogoditi, jer bi to bio strašan udar za cijelu Europu pa i za svijet. Ali objektivno sve ide u tom smjeru.

• Nešto slično svojedobno je predlagao i pokojni dr. Branko Horvat. Njegova je zamisao bila da se uvoz oporezuje s 10 posto i s isto toliko da se stimulira izvoz.

– Ja mislim da to treba dobro proanalizirati, s obzirom na to da je uvoz dvostruko veći od izvoza. Pritom namet na uvoz ne treba biti jednak za svu robu. Ono o čemu ovisi osnovni standard ljudi uopće ne treba oporezovati. Ali to su finese, koje također mogu odigrati važnu ulogu.

• Što još predlažete kao mjeru za prevladavanje krize?

– Daljnja mjera bilo bi smanjivanje PDV-a. Ja znam da je to najveći izvor proračunskih prihoda, ali njegovo kresanje i porez na uvoz stvorit će i za to dovoljan manevarski prostor. Ostaje još treće sidro, posebno bolno, a to su plaće. Vlada je pokušala zaustaviti njihov rast, ali to nije prošlo. To je i normalno, jer se ne može plaće zamrznuti a svu ostalu proračunsku potrošnju ostaviti netaknutom. Osim toga, samo zamrzavanje plaća nije ni približno dovoljno. Tek sve zajedno može dati neki rezultat, dakle, smanjivanje proračuna za najmanje 20 posto, uvođenje poreza na uvoz i stimuliranje izvoza, smanjivanje PDV-a, a naposljetku i zamrzavanje plaća. Ljudi će to prihvatiti kad im se objasni da je riječ o dijelu konkretnog, jasnog, logičnog i pravednog programa za prevladanje krize. Vjerujem da bi sve to zajedno moglo dati neki rezultat, makar se slažem s onima koji smatraju da je hrvatska Vlada već zakasnila.

• Mogu li te mjere obraniti i devizni tečaj za koji kažete da bi ga bilo opasno mijenjati? Da bi se on uspostavio i održao, dosad je prodano na deviznom tržištu 38 milijardi eura inozemnih kredita i još oko 20 milijardi od prodaje imovine. Naravno, i sve što je zarađeno izvozom robe i usluga, uključujući i turizam. S obzirom na to da se sada žestoko smanjuju i krediti, i izvoz i prihodi od turizma, postavlja se pitanje čime će se braniti tečaj? Devizne rezerve su se već spustile gotovo do razine ispod koje se ne smije ići, jer nakon toga cijena kredita za Hrvatsku ubrzano raste. Kako da se onda ubuduće brani tečaj? Dok se raspravlja o devalvaciji tečaj će se logikom deviznog tržišta prilagoditi realnom stanju.

– Tečaj se ne može obraniti samo deviznim rezervama, niti ga može obraniti samo Narodna banka. Ali može se braniti svim mjerama o kojima smo govorili. On se može braniti djelovanjem na drugu stranu vage, a to je smanjivanje proračuna i rasterećenje gospodarstva… Osim toga, oporezivanje uvoza i stimuliranje izvoza, istodobno je i obrana tečaja i ispravljanje dijela njegovih negativnih posljedica, nerealnog tečaja. Njega treba braniti i obraniti sada, kako nas uz ostale nevolje ne bi pogodila još i hiperinflacija. Ali na iole dulji rok, on se mora uskladiti s realnim stanje. To je jedino pravo rješenje. U ovoj situaciji ne bi bilo mudro ići u devalvaciju, ali u roku od četiri do pet godina to bi se moglo, pa čak i moralo napraviti.

• Ako se istodobno s ponudom smanjuje i potražnja deviza, o tečaju možda i ne treba razgovarati. Bit će onakav kakav bude, odnosno ovisit će o uspjehu svih tih mjera ekonomske politike.

– I to je točno. Bitno je jedino da se ne otvori prostor za inflaciju.

• Dobar dio tvrtki posljednjih se mjeseci suočava s velikim teškoćama. Gube trište, rastu zalihe, nastaju gubici i zatvaraju se radna mjesta. Kako im pomoći? Najveće države u ovoj krizi ulijevaju golem novac u svoju ekonomiju, samo se kod nas ne događa ništa.

– Da, daju veliki novac, ali bankama, a ne proizvodnji. A to je pogrešno. Kod nas država uzima novac od banaka. Našim se poduzećima, međutim, može pomoći jedino ako im se omogući da rade. Sve to o čemu smo govorili dijelom ide u tom smjeru. Na primjer, ako poskupi uvoz, otvorit će se prostor za plasman domaćih proizvoda. Usput, zabrana prodaje nedjeljom odluka je koja se, posebno u ovim okolnostima, ne može razumjeti. Kao da netko namjerno stavlja klipove u kotače nacionalnoj ekonomiji! Vlada bi u sadašnjem trenutku trebala podržavati svaku privrednu aktivnost koja zapošljava ljude i stvara društveni proizvod.

• Tvrdite da je budućnost u decentralizaciji društva koje se treba graditi od temelja prema gore. Kako to ostvariti u Hrvatskoj, u kojoj je lokalna i regionalna struktura vlasti toliko razmrvljena da ima više općina nego što ih je bilo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ako se u tim uvjetima decentralizira i novac, realna je opasnost da sve te općine odmah zaposle još više činovnika.

 – Razmrvljenost lokalne samouprave i centralizacija služe istom cilju – koncentraciji vlasti. Zato ne vjerujem da u Hrvatskoj brzo može doći do promjena. Sustav općina toliko je usitnjen da se većinom teško može izdržavati vlastitim prihodima, pa svi ovise o središnjoj vlasti. Tko promijeni taj sustav, izgubit će vlast. Istodobno, u ovoj je Vlada ima barem 50 posto činovnika viška. I to često nekvalificiranih činovnika. Zato je reorganizacija države pretpostavka svake promjene. Možda bi bilo najjednostavnije vratiti se na onih stotinjak općina, koliko ih je bilo prije. A još bi bolje bilo da se i to prepolovi na 50 općina. Tada županije više uopće ne bi bile potrebne. U tom bi se slučaju najmanje 45 općina moglo samo izdržavati. Ostalima će se morati pomoći. Naravno, unaprijed bi se utvrdila raspodjela prihoda između općina i središnje države, pri ćemu sve što se može rješavati u općini najvećim dijelom postaje njena briga; velik dio zdravstva, školstvo, socijalna skrb, mreža lokalnih cesta itd.

• Jeste li u vrijeme kad ste bili na čelu jugoslavenske vlade namjeravali provesti sličnu teritorijalnu reorganizaciju?

– Apsolutno, to je bio dio mog programa reformi, naravno, u dogovoru s republikama. Jer i Jugoslavija je trebala i mogla funkcionirati samo na taj način. Da se na višu razinu prenosi samo funkcije koje se tu mogu obavljati lakše, efikasnije i jeftinije. Stabilizacijski program za mene je bio samo prvi korak. Dakle, stvaranje osnove za pravu reformu koja je trebala sadržavati transformaciju državnog kapitala, privatizaciju, promjenu sistema upravljanja,  banaka i reorganizaciju države i društva na načelima o kojima smo govorili.

• Da je to bilo ostvareno, mnogo bismo lakše preživjeli krizu i mnogo spremnije ušli u doba novog kapitalizma. Zaista, razlikuje li se novi kapitalizam, od vašega nekadašnjega neostvarenoga novog socijalizma?

– To možete zaključiti sami.

Izvor: Lider