Foto: Mika Baumeister/Unsplash
Nedavna pobuna protiv Rio Tinta u Srbiji nije iznimka. Širom Evrope korporacije grabe koncesije za rudarenje minerala i ruda neophodnih „zelenom“ kapitalizmu. Ti rudarski projekti izravno ugrožavaju zdravlje ljudi, njihovih zajednica i okoliša. Tako umjesto da zelena ekonomska tranzicija donese bolji i zdraviji život i ljudima i planeti Zemlji, u okvirima kapitalističke ekonomije neograničenog rasta i ta tranzicija postaje samo još jedan kanal za bogaćenje korporacija. Van Evrope je situacija i gora, jer sve prati ropski rad u rudnicima, a i podjarivanje lokalnih sukoba. (@RiD)
Piše: George Hill
S engleskog prevela: M. Evtov
Prošlog novembra su u Beogradu i Novom Sadu demonstranti blokirali mostove i puteve, zabrinuti zbog vladinih planova za novu eksproprijaciju imovine, kao i drugih zakona koji bi mogli omogućiti transnacionalno rudarenje korporacije Rio Tinto i drugih. Korporacije poput Rio Tinta žele rudariti litij iz rudnika u Jadru i Rađevini, u zapadnoj Srbiji, ukupne vrijednosti 2,4 milijarde dolara.
Tokom istog vikenda u Irskoj su se demonstranti okupili u rudniku zlata u Tyroneu da bi se suprotstavili planovima za istraživanje rudnika zlata u sjeverozapadnom okrugu Leitrim.
Zajednice u Ulsteru i drugim provincijama posljednjih mjeseci se ujedinjeno suprotstavljaju rudarskim industrijama koje obavljaju toksično rudarenje zlata i drugih metala. Održani su brojni protesti i demonstracije, pa i ispred zgrada Skupština u Dablinu i Belfastu.
Ovo odražava činjenicu da u Evropi ljudi postaju sve svjesniji rizika koje predstavljaju ekstraktivne industrije, posebno njihovog destruktivnog uticaja na zemljište, zrak, vodu i biodiverzitet naše planete.
Nekom zlato, nekom cijanid
Jedan od zagovornika kampanje protiv iskopavanja zlata koje jedna kanadska kompanija vrši u Sperrinsu u Ulsteru, koji je bio na augustovskim demonstracijama u Dablinu, kaže da je „rudarenje zlata po razornosti druga industrija na svijetu, odmah nakon nuklearne“.
Demonstracije je podržala i grupa Spasite Inishowen od rudarenja zlata (Save Inishowen from Gold Mining) čiji aktivisti ističu da „veliki rudnici zlata godišnje koriste 1.900 tona cijanida za odvajanje zlata od rude, a zrno cijanida veličine zrna riže može ubiti čovjeka“. Pozivaju se na incident u rumunskom rudniku Baja Mare, iz čijeg je flotacijskog jalovišta u rijeke Tisu i Dunav ispušteno 2,5 miliona kubnih stopa vode kontaminirane cijanidom.
Znatan dio evropskog stanovništva već je svjestan ogromne štete koju ljudima i okolišu zemalja globalnog Juga (npr. Papua Nova Gvineja, Gana, Ekvador, Filipini) nanose rudarske korporacije – mahom registrovane u Kanadi (75% svjetskih rudarskih kompanija). Zaprepaštenje je izazvala najnovija vijest da će rudnik bakra Mirador posjeći dio amazonske prašume u Ekvadoru.
Aktivistička grupa Da životu, ne rudarenju (Yes To Life Ne To Mining/YLNM), koja je vodila kampanju iz Londona i ima grupe podrške u regijama najviše pogođenim rudarstvom, izražava bojazan da se „mnoge zloupotrebe praktikovane na globalnom Jugu sad repliciraju u Evropi“.
U Evropi se, od zapadnog ruba Irske i Španije do istočnog ruba Finske i Srbije, potpuno zanemarujući klimatsku katastrofu i visoke rizike po životnu sredinu, ubrzavaju rudarske operacije koje se smatraju pogodnim za tzv. „zeleni“ kapitalizam – da bi se maksimizirao profit za daljnje bogaćenje privatnika.
Prema Lyndi Sullivan iz Prijatelja Zemlje (Friends of the Earth, Sjeverna Irska), koncesije za potencijalno rudarenje u 25% šest sjevernih okruga i 27% ostatka Irske mogle bi se povećati na 70%.
Transnacionalne korporacije manipulišu zabrinutošću oko globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena da bi ubrzale proces ekstraktivizma i proširile ga i na globalni Sjever. Te korporacije su uvidjele da se iskopavanje i prerada ruda i minerala kao što su litij, kobalt, nikl, cink i rijetki zemni elementi moraju znatno povećati radi zadovoljenja „zahtjeva potrošača“ za proizvodima poput električnih automobila. A zahtjeve generišu same te korporacije u ekonomiji rasta-radi-rasta u kojoj imaju ogroman udio.
Procjenjuje se da će do 2040. godine potražnja za litijem biti pedeset puta veća nego danas. Aktivisti objašnjavaju da se na 82% rudarskih područja rudare metali i minerali za obnovljive izvore energije. Njemačka je postala jedan od najvećih uvoznika ove metalne sirovine za svoju veliku automobilsku industriju.
Potražnja za bakrom, koji će se koristiti u električnim vozilima, sa 208.000 tona 2017. godine porašće 2030. godine na 1,91 milion tona – za trinaest godina devetostruko povećanje.
Žrtvene zone
Zabrinuti građani i aktivisti su 6. decembra, na online sastanku organizovanom radi suprotstavljanja ekstraktivnim operacijama u Irskoj, čuli riječi Marka Ruffala, američkog glumca i aktiviste za zaštitu okoliša: „Irska ne bi trebala biti žrtvena zona“. Ovaj poziv na ekološku pravdu da se „naši domovi, zemlje i vode ne tretiraju kao žrtvene zone“ ponovili su i drugi aktivisti.
Na demonstracijama Ne toksičnom rudarstvu održanim u Dablinu, čuli su se povici „Irska nije na prodaju!“ A jedan učesnik beogradskih protesta rekao je: „Gnjevan sam jer smo mi okupirana zemlja“.
Obje izjave ukazuju na to da su zajednice uznemirene zato što vlade Srbije i Irske izgleda namjeravaju transnacionalnim rudarskim korporacijama prodati zdravlje ljudi, zajednice i ove planete. Obje ove vlade izjavljuju da su im zemlje „otvorene za poslovanje“ s tim rudarskim kompanijama i potiču ih da u žeđi za velikim profitom tretiraju kao žrtvene zone i zajednice i zemlju i zrak i vodu.
Evropske vlade – i one u EU, kao Irska, i one koje čekaju da se pridruže EU, kao Srbija – djeluju u okviru politika EU koje potražnju za većim rudarenjem brkaju s mjerama za rješavanje klimatskih promjena, i to povezuju s društvenim napretkom. To temelje na uvjerenju da je povećana potrošnja sama po sebi dobra i neophodna bez obzira na negativne ishode i posljedice. Ovo ih dovodi u sukob s istinski zabrinutim zajednicama koje traže rješenja za probleme klimatske katastrofe, gubitka biodiverziteta i uništavanja okoliša.
Ljudi su uveliko svjesni da ekonomske politike koje rezultiraju zloupotrebom životne sredine, zasnovane na iluziji o sve većem „bruto domaćem proizvodu“ nisu odgovor na klimatsku krizu. Ljudi koji se mobiliziraju da se odupru rudarskim industrijama moraju dobiti podršku za ostvarivanje svog prava da kažu ne nametanju toksičnog rudarstva u njihovim zajednicama i okolišu. Ovo pravo je sadržano u pravno obavezujućim protokolima o dobrovoljnom, prethodno datom i informisanom pristanku (eng. FPIC) i mora se poštovati.
Green New Deal za Evropu
Kao dio ovog otpora i borbe za prava i pravdu treba predstaviti i puteve do rješenja. A to uključuje prijedloge sadržane u DiEM25 Green New Dealu za Evropu (GNDE), citiramo:
- Da sve institucije EU pređu s bruto domaćeg proizvoda (BDP) na sistem računovodstva s realnim indikatorom napretka;
- Prepoznajući da uništavanje životne sredine predstavlja prijetnju ljudskom i svim ostalim oblicima života, uvesti Direktivu o zlostavljanju okoliša kojom bi se kodificirala krivična odgovornost za klimatsku i okolišnu štetu, s ličnom i krivičnom odgovornošću za one koji profitiraju od zagađenja;
- Priznati da su klimatske promjene kriminalna radnja i da je i ekocid zločin.
IZVOR: DiEM25
