Foto: Annie Spratt/Unsplash
Također, sve je više istraživanja koja pokazuju da se s vremenom događa devaluacija “ženskih” sektora i poslova: s povećanjem udjela žena u određenom sektoru ili čak pojedinom poduzeću, smanjuju se plaće i pogoršavaju radni uvjeti za sve zaposlene u njima, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci.
Piše: Dora Levačić
Kada se govori o jazu u plaćama, odnosno činjenici da žene u prosjeku imaju manje plaće od muškaraca, najčešće se govori o diskriminaciji žena prilikom razgovora za posao koja žene odvraća od pojedinih, često bolje plaćenih, zanimanja, i o fenomenu staklenog stropa zbog kojeg su žene i dalje daleko manje zastupljene od muškaraca na hijerarhijski najvišim pozicijama unutar pojedinih poduzeća. To ne vrijedi samo za malobrojne menadžere velikih korporacija, već je fenomen vertikalne rodne segregacije prisutan u većini sektora i velikih poduzeća – što je pozicija unutar prosječnog poduzeća hijerarhijski viša, to je veća šansa da ćemo na njoj zateći više muškaraca, a manje žena.
Dok se o navedenim uzrocima rodnog jaza u plaćama često govori i donose se politike protiv rodne diskriminacije, poput Direktive o transparentnosti plaća, velik dio rodnog jaza u plaćama čini i horizontalna segregacija. Izraženo svakodnevnim jezikom, to znači da žene i muškarci rade različite poslove: na primjer, dok žene čine većinu zaposlenih u zdravstvenom sektoru, u IT sektoru čine manjinu. To samo po sebi ne bi predstavljalo problem kada bi plaće i radni uvjeti u tim sektorima bili slični, ali niz istraživanja pokazuju da to nije slučaj, već da su “ženski” sektori često manje plaćeni od “muških”, tj. onih u kojima većinu zaposlenih čine muškarci. Također, sve je više istraživanja koja pokazuju da se s vremenom događa devaluacija “ženskih” sektora i poslova: s povećanjem udjela žena u određenom sektoru ili čak pojedinom poduzeću, smanjuju se plaće i pogoršavaju radni uvjeti za sve zaposlene u njima, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci. Zbog toga ne čudi što najveće rodne razlike u plaćama imaju države u kojima je i stupanj segregacije žena i muškaraca prema sektorima i zanimanjima najviši.
“Što je ženski posao?” naziv je nove studije Europskog sindikalnog instituta (ETUI) koju je izradio politolog i analitičar socijalnih politika Wouter Zwysen. U studiji se Zwysen bavi segregacijom žena i muškaraca prema sektorima i zanimanjima, i analizira načine na koje rodna segregacija doprinosi rodnom jazu u plaćama. Ključni doprinos Zwysenovog istraživanja je u tome što koristi međusobno usporedive podatke za sve članice Europske unije i dolazi do zaključka da je i na europskoj razini primjetan trend devaluacije “ženskih” poslova, i to na razini cijelih sektora, ali također i pojedinih poduzeća.
Slika prikazuje odnos između udjela žena u pojedinom poduzeću i visine plaće iz Zwysenovog istraživanja. Zaključak je jasan: radna mjesta na kojima žene čine većinu zaposlenih lošije su plaćena. Zwysen je ustanovio i snažnu povezanost između rodnog jaza u plaćama i stupnja rodne segregacije u pojedinim državama, uz kontrolu drugih faktora koji utječu na visinu plaće. Drugim riječima, što je više žena u poduzeću, to su plaće generalno niže, što nije efekt razlika u pozicijama na kojima rade žene i muškarci unutar tih poduzeća. Dakle, čak i kada između muškaraca i žena zaposlenih u poduzeću ili grani industrije ne bi bilo nikakvih razlika u pogledu hijerarijske pozicije, razine obrazovanja ili količine iskustva, i dalje bi “ženski” sektori bili manje plaćeni od “muških”. Zwysen se ne bavi uzrocima segregacije žena i muškaraca prema sektorima i zanimanjima, ali upućuje na nekoliko faktora poznatih iz literature, među kojima su najvažnije obiteljske obaveze koje ograničavaju žene u izboru zanimanja i smanjuju im pregovaračku moć.
Umjesto toga, u fokusu ovog istraživanja nalazi se proces devaluacije ženskih poslova, koja s vremenom dodatno pogoršava ionako neravnopravnu poziciju žena na tržištu rada. Kako bi testirao hipotezu o devaluaciji ženskih poslova, Zwysen je analizirao podatke Ankete o radnoj snazi od 2006. do 2020., a osim plaća promatrao je i druge pokazatelje kvalitete radnih mjesta – udio radnika zaposlenih u nepunom radnom vremenu koji ne mogu pronaći posao u punom radnom vremenu (dakle, ne onih koji/e su svojevoljno tražili part-time posao), udio zaposlenih u funkciji rukovoditelja, udio zaposlenih na određeno, udio radnika/ica koji rade u smjenama i udio radnika/ca koji rade barem dvije noćne smjene ili vikendom. Rezultati analize jasno pokazuju da poslovi u kojima većinom rade žene imaju niže plaće, a također imaju relativno lošije uvjete: češću pojavu rada vikendom, manje rukovoditelja, više zaposlenih u nepunom radnom vremenu i na određeno. Analiza je također pokazala da se plaće smanjuju s povećanjem udjela žena u tim zanimanjima, a pogoršavaju se i neki od radnih uvjeta. Smanjuje se broj rukovoditelja, a povećava se udio zaposlenih u nepunom radnom vremenu i na određeno. Konkretno, povećanje udjela žena na nekom poslu za 10 postotnih bodova povezano je s 9-postotnim povećanjem udjela loše plaćenih radnika i 6-postotnim smanjenjem udjela radnika s najvišim plaćama. Udio radnika koji rade u nepunom radnom vremenu jer ne mogu pronaći posao u punom radnom vremenu u prosjeku je 14,5% viši, a udio radnika koji rade na određeno jer ne mogu pronaći posao na neodređeno u prosjeku je 3,9% viši u odnosu na prosjek. Jedini pozitivni pomak koji prati feminizaciju pojedinih zanimanja je smanjenje rada u noćnim smjenama i vikendom (smanjenje za 4% u usporedbi s prosjekom).
Ovi rezultati pokazuju da su plaće, rukovoditeljske odgovornosti i kvaliteta radnih mjesta lošiji na onim poslovima u kojima većinu zaposlenih čine žene, kao i da se sve to s vremenom, s povećanjem udjela žena zaposlenih u njima, pogoršava. Ako se zaista radi o devaluaciji čitavih zanimanja, piše Zwysen, onda bi svi ti trendovi trebali pogoditi otprilike podjednako i žene i muškarce u tim zanimanjima. Ta se hipoteza isto pokazala točnom: ti su trendovi vrlo slični za žene i muškarce u “ženskim” zanimanjima. Na kraju, Zwysen je proučio razlike između javnog i privatnog sektora, kao i utjecaj stupnja sindikaliziranosti radnika na proces devaluacije ženskih zanimanja, uz pretpostavku da će devaluacija biti intenzivnija tamo gdje poslodavci imaju veću slobodu pri određivanju radnih uvjeta i plaća, što su podaci potvrdili. Na radnim mjestima s većom regulacijom određivanja plaća, s većom sindikalnom gustoćom i tamo gdje postoje kolektivni ugovori, devaluacija ženskih poslova bila je manja. Zato su zaključci Zwysenovog istraživanja jasni: jačanje sindikata i ciljane politike dizanja plaća i poboljšanja radnih uvjeta na “ženskim” poslovima podjednako su važno sredstvo borbe protiv razlika u plaćama, kao i borba protiv diskriminacije, koja dobiva puno više političke i medijske pažnje.
