Zdravstveni centar u Ćupriji u kojem je Zorica Jovanović 1983. ostala bez djeteta (foto Nataša Škaričić )
Ni u jednom slučaju "nestalih beba" u Jugoslaviji nije utvrđeno da su djeca zaista ukradena u rodilištima. Međutim, izvještaj bivšeg zaštitnika građana opisuje niz nepravilnosti u zdravstvu, socijali, policiji i matičnim uredima i donosi zaključak da se bez istrage ne može pouzdano utvrditi da bebe nisu protuzakonito odvajane od roditelja
Piše: Nataša Škaričić
Na fenomen masovnog pokreta za potragu za nestalim bebama Srbije, utjecalo je više društvenih, političkih i pravosudnih faktora od početka 1970-ih godina, kao i način na koji su mediji tretirali temu. Ključna za priznanje ciljeva roditeljskih inicijativa je, međutim, presuda Europskog suda za ljudska prava u tužbi Zorice Jovanović protiv Srbije, kojom je 2013. potvrđeno da je postupcima bolnice i ostalih institucija prema rodilji prekršeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. S obzirom "na veliki potencijalni broj mogućih tužitelja" Srbija, stoji u presudi, mora poduzeti mjere i dati uvjerljive odgovore o tome što se desilo svakom nestalom djetetu i roditeljima osigurati adekvatnu odštetu.
To je zemlju natjeralo da, pod prijetnjom sankcija zbog otezanja, 2020. konačno donese Zakon o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Republici Srbiji, a pokret i medije koji su ga pratili definitivno usmjeri prema narativu o nestanku/organiziranoj krađi djece, umjesto prema analizi stanja zdravstva u doba Jugoslavije, posebno odjela ginekologije. To je dijelom razumljivo u kontekstu činjenice da se svijest o pravima pacijenata i normativna rješenja da se ona unaprijede globalno uspostavljala i širila upravo u tim desetljećima i da u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije sa statusom prava u zdravstvu ne stojimo dobro ni danas.
Jovanović je, podsjetimo, tvrdila da njeno dijete rođeno 1983. godine, a 72 sata kasnije proglašeno mrtvim, nije umrlo, već joj je oduzeto za vrijeme njenog boravka u Zdravstvenom centru u Ćupriji. To je uvjerenje gradila na činjenici da obitelji nikada nije dopušteno da izvrši identifikaciju djeteta, da im njegovo tijelo nije predano za ukop, a nedostupan je ostao i nalaz obdukcije. Jovanović ni ranije nije bila pretjerano medijski eksponirana, a danas se sasvim izolirala i ne želi javno istupati. Međutim, za Novosti je dala nekoliko izjava, najviše u znak zahvalnosti sudačkom timu u Strasbourgu.
- Tim sam ljudima posebno zahvalna jer bez njihove presude Srbija nikada ne bi bila suočena s obavezom da reši taj problem. Posebno sam zahvalna našem profesoru Dragoljubu Popoviću (advokat i bivši sudac suda u Strasbourgu, op. a.), koji je također glasao za presudu protiv Srbije. I dalje mislim da je ovo zločin stoleća i da mora da se reši. Mi ćemo nastaviti tražiti svoju decu - kaže Jovanović.
Prisjeća se da je potragu za točnim informacijama o djetetu koje je rodila započeo njezin muž, a ona nastavila, obraćajući se ESLJP-u na običnom komadu papira.
- Ja sam rukom na papiru pisala sudu u Strazburu sve što se dešavalo u bolnici i posle, dok smo tražili podatke o detetu. Oni su mi odgovarali, tražeći dodatne informacije, a ja sam opet pisala, kako i koliko sam mogla. Najveći je problem bio prikupiti podatke koje je sud tražio, jer su nam čas tvrdili da je sve odnela poplava, čas da dokumenata naprosto nema. Beležila sam olovkom i srcem majke koja pati za svojim detetom i – normalno – ti suci su ljudi, imaju i oni neku svoju decu, pa su stali iza mene i pokušali da me zaštite. Nemoguće je da ti netko otme dete iz ruku i da nitko ništa ne zna. Za istinu ne sme da postoji prepreka - govori za Novosti Jovanović.
Sud u Strasbourgu je, među ostalim, procijenio da je podnositeljica predstavke imala pravo očekivati odgovore od institucija RS-a zato što je, među ostalim, Narodna skupština usvojila izvještaj Anketnog odbora od 14. srpnja 2006. koji je sadržavao i preporuku da se razmotre izmjene relevantnih zakona. Koju godinu kasnije, 16. svibnja 2010., Skupština je najavila formiranje radne grupe s ciljem da se odgovori na zahtjeve roditelja u slučajevima "nestalih beba". U izvještaju Zaštitnika građana Saše Jankovića od 29. srpnja 2010. također se ukazuje na to da roditelji imaju pravo saznati stvarnu sudbinu svoje djece i preporuča se usvajanje lex specialis koji bi to omogućio.
Političke reakcije, formiranje nekoliko udruženja roditelja nestalih beba i reakcije medija, vodile su, kako vidimo, prema uvjerenju da Srbija kao država, ne samo određeni broj njezinih građana i pogođenih i emocionalno involviranih roditelja, traži djecu nestalu u vrijeme Jugoslavije. Međutim, od početka 2000-tih naovamo, samo su tri osobe svojim svjedočenjem bitno odskočile, tvrdeći nešto "više" od toga da se u jugoslavenskom zdravstvu roditeljima uskraćivalo pravo na identifikaciju i ukop umrlog djeteta.
Prvi je Kuprešanin Marko Ivić iz njemačkog Landhuta, kojeg je 2017. jedan prilog na Happy TV-u motivirao da se javno očituje da mu je u Beogradu 1988. godine ponuđeno da kupi novorođenče. Ivić za Novosti tvrdi da je lani dvaput dao iskaz tužiteljstvu i da ga nakon toga više nitko nije kontaktirao.
Svjedok pokušaja prodaje djeteta Marko Ivić (Foto: Nataša Škaričić)
- I neće jer je sve to farsa. Oni to ne žele riješiti, jer je vrh države upetljan – tvrdi Ivić uvjeren u to da iza svega stoji jugoslavenska UDBA i njezini repovi u današnjoj Srbiji.
Ivić i njegova supruga, kaže, nisu mogli imati djece, pa su 1980-ih godina odlučili usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. U svoju priču upleo je tajanstvenog Dragana, izvjesnog J. K.-a iz Glasa Koncila i ginekologa Mihajla Leposavića iz velike ginekološke bolnice na beogradskoj Zvezdari.
- Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj gradskog rodilišta Zvezdara (danas Klinički bolnički centar Zvezdara op. a.), umjesto kraj sirotišta. Nakon što sam obukao bijeli mantil, krenuo sam s liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi, kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše nalikovati novim roditeljima. U tom sam trenu još vjerovao da su to mlade, siromašne i napuštene žene koje nemaju uvjeta za djecu i žele ih dati na usvajanje - priča nam Marko.
On kaže da je mišljenje promijenio nakon što ga je liječnik doveo do boksa s bebama i kazao mu da bira, prethodno napomenuvši da se po djetetu plaća deset tisuća njemačkih maraka, a za blizance 15 tisuća.
- To me je šokiralo, zgrozio sam se, ali nisam napravio skandal. Rekao sam da moram razgovarati sa ženom i otišao, no žena se šokirala kad sam joj sve to ispričao i rekla da ne dolazi u obzir da to radimo. Pa to je nečije dijete - prisjeća se.
Njegovu priču, nažalost, nije moguće provjeriti, jer osim njegove supruge nije nađen živi svjedok koji bi progovorio i o stanju u bolnici 1980-ih godina.
Drugi je slučaj 40-godišnjeg Mlađana Radivojevića kojeg su svi regionalni mediji 2022. proglasili prvim dokazanim i riješenim slučajem "krađe beba" u Srbiji. On je rođen 3. travnja 1981. godine, kada su ga u kruševačkoj bolnici navodno odvojili od majke kojoj su rekli da je umro. Nakon skoro četiri desetljeća pokucali su mu na vrata (iz jedne od udruga roditelja op. a.), tvrdi, i rekli kako je on ukradena beba, odvojen od majke, oca i brata blizanca. Za medije je izjavio da je vjerovao da živi s biološkom obitelji, sve dok "ga neki ljudi nisu zvali i rekli mu da su pronašli njegovu pravu majku". Nakon čak četiri DNK analize navodno je potvrđeno da je njegova biološka majka Milica Milojević, a druga majka Verica, koja ga je odgojila.
Međutim, kada smo ga zvali da pregledamo dokumente i DNK nalaze, Radivojević je kazao da će nam sve pokazati ako dođemo u Aleksinac, a susret je uvjetovao time da bude prisutan i Predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama Radiša Pavlović, osebujna osoba koja se hvali brojnim neevidentiranim prijemima kod Aleksandra Vučića i na Facebooku objavljuje fotografije s unukom koji ima kokardu na glavi. Ni on nije htio otkriti DNK nalaz prije nego se pojavimo u Aleksincu, pa smo taj susret preskočili.
Marija Markanović, pravnica, aktivistkinja i kći Mirjane Novokmet iz Beogradske grupe roditelja nestalih beba, tvrdi da ni sama nije sigurna u autentičnost te priče.
- On se jednom pojavio na konferenciji za štampu koju je organizovao Radiša Pavlović, ali niko od novinara nije objavio taj papir, niti ijedan papir od majke Milice koja tvrdi da je biološka majka kojoj je dete proglašeno mrtvim. Nesumnjivo je da je Radivojević po rođenju u novoj porodici završo na nezakonit način, jer takav način usvajanja u Srbiji nije dopušten, samo ostaje pitanje je li on nelegalno usvojen ili usvojenja nije bilo ili je reč o krađi deteta - kaže ona.
Treća je Gospava Petrović, umirovljena babica najvećeg beogradskog rodilišta u Višegradskoj, s kojom smo se našli u prostorijama izvrsno organizirane Beogradske grupe roditelja nestalih beba. Njezino svjedočenje u prilog organizirane krađe djece svodi se na zapažanja da je novorođenčad često nestajala vikendima i da su se u bolnici povremeno proglašavale epidemije zaraznih bolesti.
Umirovljena babica Gospava Petrović (Foto: Nataša Škaričić)
- Ja nisam radila na samom odelu za porođaje, nego na intenzivnoj, ali smo svi zapamtili da bi povremeno u bolnici proglasili neku epidemiju i objavili da je umrlo petero-šestero djece. Sjećam se i toga da su u pravnu službu često navraćala neka dvojica u civilima, što je bilo vrlo neobično - kaže Petrović.
Na pitanje kako krađu djece povezuje s epidemijama zaraznih bolesti, Petrović odgovara da je to povezano s dolascima dvije osobe u civilu.
- S vremena na vreme su u kliniku u pravnu službu dolazila dvojica u odelima, ne iste osobe, ali uvek su bili u odelima, kravate, taške i to. Meni je bilo zanimljivo da se to uvek događalo na trećem spratu, dakle ne tamo gdje su patološke trudnoće i bolesna deca, nego gde su najzdraviji. Neki lekari odlazili su na sastanke s njima, a onda bi, koji dan posle, na odeljenju nastala frka, strka i sve bi poterali kući. Objavili bi da se pojavila neka infekcija, pa se sve čisti, kvarca, dezinficira, i tako... Onda bi nakon nekoliko dana čuli da nam je umrlo toliko i toliko beba, ali ništa službeno. To je bila javna tajna, ali nitko o tome nije smeo da priča. Možda je tih par lekara to nosilo u sebi. Poslušajte me, u posao je uvek bila umešana služba državne bezbednosti SFRJ - kaže Petrović.
Na pitanje je li provjerila autentičnost priče o epidemijama, koje su relativno česte u rodilištima, bivša babica kaže da je sve to bilo neslužbeno i da tada nisu puno razmišljali, nego je to došlo "s protokom vremena". U trideset godina njezinog rada u Višegradskoj posjete muškaraca u civilu, kao i epidemije zaraznih bolesti, dogodile su se, kaže, sedam ili osam puta.
Što zapravo govore priče ovih osoba i cijeli taj društveni pokret, najbolje govori izvještaj tadašnjeg ombudsmana Srbije Saše Jankovića, koji je 2010. objavljen u povodu pritužbi koje je ured dobio 2009. godine, a odnosile su se na "nestale bebe". Pritužiteljice su tada, navodi se u izvještaju, tvrdile da su njihova djeca rođena 1969., 1978. i 1989. godine ukradena, a ne umrla, kako su im nakon poroda rekli u bolnici. Janković je tim povodom napravio vrlo iscrpan i ozbiljan izvještaj koji ne štedi nijednu instituciju povezanu s tim predmetom, počevši od MUP-a Srbije, preko socijalnih i matičnih službi, do sektora od kojeg je sve krenulo – zdravstva.
Njegov tim je utvrdio da se u zdravstvenim ustanovama iz nepoznatih razloga nije zadržavao jedan primjerak prijave rođenja djeteta, da su pored zaposlenih liječnika sudske medicine angažirali i vanjske suradnike, pri čemu je njihov radnopravni status potpuno nejasan, kao i razlozi za angažman, da je dio dokumentacije o rodiljama i bebama uništen u rokovima koji su navodno propisani, ali odgovorne osobe bolnice nisu mogle reći koji su to rokovi ni kojim su aktom propisani. Pored toga, dio dokumentacije je uništen ili nestao zbog neadekvatnog čuvanja. Dokumentacija o predaji posmrtnih ostataka nije čuvana trajno, ali iz zdravstvenih ustanova ombudsmanu nisu mogli pružiti informaciju o obaveznim rokovima čuvanja, ni o aktima na temelju kojih su postupali s posmrtnim ostacima.
Obdukcijski nalazi, stoji u izvještaju, ne sadrže dovoljno informacija da se utvrdi točno vrijeme ni uzrok smrti djeteta, a jasne procedure identifikacije preminulog djeteta, načina predaje tijela kapeli i pogrebnom poduzeću nisu postojale; svi podaci vođeni su neuredno. Konačno, u navedenom razdoblju, zdravstveni radnici postupali su u skladu s mišljenjem da majku preminulog djeteta treba "poštedjeti" trauma sahranjivanja djeteta i motivirati na što skoriju trudnoću. "Stoga postoje opravdani razlozi za sumnju da se nekim roditeljima preminule dece nije davala mogućnost izbora da preuzmu telo deteta radi sahrane", zaključuje Janković.
Iako se analiza oslanja na rezultate rada Anketnog odbora Narodne skupštine RS-a, koji je utvrdio da ni u jednom kaznenom predmetu nije potvrđeno da su djeca zaista ukradena, uključivši one u kojima su omogućene analize DNK, Janković zaključuje da su "nepostojanje ili neusklađenost svih potrebnih administrativnih procedura i nepoštivanje postojećih, neodgovoran odnos pojedinih institucija i neuviđavan odnos institucija prema roditeljima, između ostalog, "učinili da se danas bez posebne istrage specijalizovanih državnih organa ne može s potpunom pouzdanošću reći da bebe nisu protivzakonito odvajane od roditelja".
Prevedeno: kolektivna trauma iz zdravstvenog sustava Jugoslavije, nastala oduzimanjem prava ženama da same odluče hoće li vidjeti i sahraniti svoju umrlu djecu, nastavlja se fiksacijom na drugu vrstu kriminala, za koji do danas nema nijednog suvislog dokaza. U izvještaju, napomenimo, nedostaje činjenica da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti Srbije, kao i Pravilnik o načinu i postupku za utvrđivanje vremena i uzroka smrti, za obdukciju leša, kao i za postupanje s odstranjenim delovima ljudskog tela, i u vrijeme Jugoslavije propisivao da se obitelji mora osigurati pristup tijelu umrle osobe, pa stoga nema dvojbe da su bolnice postupale neetično i protuzakonito.
Na pitanje kako tumači da je u epicentru jednog ozbiljnog društvenog pokreta fikcija zauzela mjesto stvarne traume, dr. Tamara Džamonja, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu objašnjava da se, po njezinom mišljenju, radi o kombinaciji psihološkog odgovora na osobno i političko iskustvo.
Sutkinja Marija Draškić
- Okolnosti u kojima se porođaj odvija često su, nažalost, takve da već to predstavlja traumatsko iskustvo, pa čak i rodiljama kod kojih to prođe potpuno u redu, bez komplikacija ili sa komplikacijama koje bebe prežive. Govorim o akušerskom nasilju, koje je velik problem. Kada je ishod tragičan, kao u ovim slučajevima, ta je tragedija u potpunom kontrastu u odnosu na očekivano. Žena se dugo raduje iščekivanom detetu i s veseljem odlazi da se porodi, nakon čega, u slučaju smrti deteta, sledi jedno od najtraumatičnijih iskustava koje netko može doživeti. Jedan od načina prevazilaženja može biti i građenje smislenog narativa, koji u ovom slučaji podupiru i političke okolnosti. Netko uopšte ne može da se suoči s gubitkom, pa se brani idejom da mu je dete život i zdravo - kaže.
Napominje da se "jugoslavensko iskustvo" aktualiziralo početkom 1990-ih s novim ratnim događanjima i potpunim raspadom političkih i ostalih institucija.
- Zaista je šteta da nemamo psihološka istraživanja o ovom pokretu, ali mogu da kažem, pošto sam pratila priču i znam neke akterke, da mi je potpuno jasno da je nepoverenje u institucije 1990-ih moglo samo rasti i da su žene iscelenje od primarne i sekundarne traume mogle potražiti tragajući za svojom decom, za istinom o njima, ali i za pravdom. Osim ratova, nama je 1990-ih ovde realnost bila trgovina organima. Zato mogu da im dam za pravo i na činjeničnoj razini – bez ozbiljnog istražnog postupka ne mogu se utvrditi sve koruptivne i kriminalne radnje, a tu je dosta toga zataškavano. Kako su u to uvučeni veliki sistemi poput zdravstva, socijale, policije i matičnih ureda, razumljivo je da se razbije uverenje da to ne može da bude izolovani kriminalni čin, nego nešto sistemsko - kaže.
Na slučaju Ustavne tužbe G. P. koja je 2015. odbačena uz zaključak da podnositelj nije dokazao da mu podaci o umrloj djeci nisu bili dostupni, profesorica prava dr. Marija Draškić ukazuje na drugu stranu priče, fenomen neodustajanja od postavljenog narativa o ukradenoj djeci, unatoč tome što je u nekim slučajevima moguće sa sigurnošću tvrditi da dijete nije ukradeno. Draškić izražava žaljenje što je odluka Ustavnog suda ostala neprimijećena, a o predmetu u svom radu piše: "To će kasnije doprineti potpuno neosnovanim očekivanjima mnogih roditelja, koji nisu uspeli da pronađu potpunu i u svemu urednu dokumentaciju o smrti svoje novorođene dece, da će se voditi neki krivični postupci protiv nepoznatih izvršilaca, protivno ustavnim garancijama o pravnoj sigurnosti u kaznenom pravu i zakonskim odredbama o zastarelosti krivičnog gonjenja."
Navodi da inspektorica MUP-a Aleksandra Drobnjak u istrazi o preko tisuću nestalih beba za kazneno djelo oduzimanja maloljetne osobe ili promjene obiteljskog stanja nije našla – ništa relevantno.
"Namera je bila da se utvrdi da li u bilo kom od tih predmeta postoji bilo kakav trag sumnje u postojanje nekog od ta dva krivična dela. Najveći broj predmeta je zastareo (90 posto)... Samo u jednom predmetu – po izričitoj izjavi sudije Ivković – bilo je nečega što je kod nje 'izazivalo određenu sumnju'. U oko 100 predmeta u kojima nije bila nastupila zastarelost, nakon odustanka tužioca, oštećeni su nastavili postupak u samo deset slučajeva", navodi.
Bivši ministar unutarnjih poslova Božo Prelević (Foto: Nataša Škaričić)
Isto za Novosti tvrdi poznati beogradski advokat, nekada ministar unutarnjih poslova Božo Prelević.
- Ovom sam se temom počeo baviti još 2003. kao savetnik ministra unutarnjih poslova, kada mi se javila jedna skupina roditelja tvrdeći da njihove informacije govore da su im deca ukradena. Ja stvarno mislim da i danas trebamo istražiti svaki pojedinačni slučaj u kojemu se ne zna što se dogodilo sa detetom, kao što sam mislio i onda. Mi smo oko toga, po mom mišljenju, sproveli poštenu istragu. Deo tih ljudi mislili su da su im deca u Beogradu, a deo da su inostranstvu, ali mi nismo mogli da potvrdimo nijedan taj slučaj. Čak ni onda kada su ljudi došli s tom svojom navodnom decom i kada se uradila DNK analiza. Na njihovu žalost, pokazalo se da nisu u pravu, tako da se sve indicije vrte oko toga da su deca tretirana kao medicinski otpad, da su tako kremirana i da je dokumentacija o tome vođena strahovito neuredno - kaže Prelević.
Marija Markanović skupa s majkom Mirjanom Novokmet pokušava istražiti što se dogodilo s njezinim bratom rođenim 1978. godine, čije tijelo nikada nije predano obitelji. Tvrdi da je Srbija pogrešno reagirala na ovu krizu.
"Dobili smo zakon (Zakon o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Republici Srbiji op.a.) koji je trebao da ispadne na dobro, a ispao je na loše, jer ni roditelji nisu u mogućnosti da ga iskoriste, a ni Vlada koja ima ozbiljnu aferu koju treba da reši. Setimo se toga da nam je premijerka Ana Brnabić lično obećala da ćemo biti "jedan tim“ koji će sve to istražiti, izvinula se za ranije propuste i izrazila svoju šokiranost, a da kasnije Vlada Srbije nijednom nije primila roditelje, niti je odgovorila na mejlove koje smo slali. Znači zakon je bio i ostao švajcarski sir", kaže Markanović.
Tzv. Zakon o nestalim bebama omogućava, naime, da roditelji koji donesu dokaze da se status njihovog djeteta ne može utvrditi, dobiju deset tisuća eura odštete, što to udrugu koju vodi Novokmet ne zadovoljava.
"Mi smo svesni problema protoka vremena i ne zanima nas krivična odgovornost, ni novac. Zanima nas samo istina i prihvatit ćemo je, kakva god ona bila. Znam da postoji mogućnost da je moj brat mrtav, ali ja želim vidjeti dokaz da je tako. Ako ne mogu da mi pruže dokaze, tražit ću dalje šta se desilo", kaže.
Na pitanje šta je drži u uvjerenju da je moguća trgovina djecom, Markanović kaže da za to ima puno razloga.
"Razloga je milion. Pratili smo modus operandi i otkrili da se najčešće spominju imena određenih lekara i da je kod njih ili u određenim bolnicama smrtnost novorođenčadi frapantno veća nego kod drugih. Najproblematičnije su nam bolnice u Višegradskoj i Ginekološko akušerska klinika Narodni front. Zatim, sve su bebe umirale u kasnim noćnim satima ili rano ujutro i vikendom. Češće su nagle smrti blizanaca, i to baš onog koji je imao bolji Apgar pri rođenju (test vitalnosti op.a.). Dokumentacija o porodu, majci i detetu nekada uopćene postoji ili postoje samo delovi, koji su često nepovezani i kontradiktorni. U matičnim službama nedostaju podaci o rođenju i o smrti. Kod analiziranih parafinskih kalupa, koji treba da sadrže genetski materijal deteta, koji je put nađena DNK koja nije ljudskog porekla. I tako dalje...Važno je da se zna da mi ne volimo što su se nestalih beba dohvatile neke stranke i što nas koriste za promociju. Smatramo ovo humanitarnim pitanjem koje je mimo svake stranačke politike i ustrajat ćemo na tome da se tako tretira i reši", zaključuje Markanović.
Prvi dio dosjea "Što se dogodilo s hiljadama djece rođene od 1970-ih naovamo?" pročitajte na ovom linku.
