Stereotipi i predrasude bez sumnje i dalje oblikuju naša ponašanja i odluke koje donosimo. Narativi „onih tamo“ i kultura separatističkih obrazaca djelovanja nisu u interesu mladih, države, kao niti ijednog aktera koji ulaže godinama u evropski put Bosne i Hercegovine i regiona.
Autor: Berina Bukva Alibašić
Sve to predstavlja ogromnu prepreku ka zdravom dijalogu, procesu pomirenja, suočavanju s prošlošću i vladavini prava koja ostaje primarni uslov za pristup u Evropsku uniju. Historijski revizionizam na Balkanu nažalost ne predstavlja traženje istine i pravde, nego osnaživanje određenih političkih ideologija koje negiraju stradanja jednih, drugih ili trećih.
U ovom tekstu ne nudimo recept za idealno rješenje niti magični trik kojim će se odgovoriti na sva pitanja koja vjerovatno mnogi od vas imaju, a neka od njih svakako jesu: Da li ćemo ispuniti obećanja data EU i samim time dobiti kandidatski status ili ćemo ostati lideri u neispunjenju obećanja? Da li je BiH uopće na evropskoj trasi? No ovdje ćemo vas podsjetiti da su pomirenje i profesionalan pristup dekonstrukciji pogrešnih narativa važni elementi ako želimo vidjeti kvalitetne obrasce djelovanja, koji su u interesu društva, države, ali i Evropske unije.
Dok godinama raspravljamo o tome šta se desilo u prošlosti, koji su uzroci konflikata, ko su pobjednici i gubitnici velikih geopolitičkih poteza na Balkanu – razgovor o postkonfliktnom životu je kvalitativno zanemaren. Generacije prije nas, ali i današnje – naročito mladi koji su rođeni tokom ili poslije 1990-ih, pomirile su se s činjenicom da prošlost u kojoj nisu ni učestvovali u velikoj mjeri utječe na njihov život danas. Razgovor o tome kako mladi vide svoj život u svojim zajednicama u postkonfliktnom periodu, šta za njih znači pomirenje (ili s kim se i zašto uopće trebaju miriti), dijalog s „drugima“, kao i šta sve tačno trebamo uraditi kao društvo na putu evropskih integracija biva polovičan ili stavljen u drugi plan. Razlog tome jeste da se na to pitanje ne može odgovoriti jednostavno, kao i da rijetko priznajemo da je nasljeđe konflikta devedesetih vrlo prisutno i da nam je iscrtalo etničke, političke i vjerske raskole. I to nije tajna. Iscrtane linije su tu da bi oni koji su ih kreirali bili sigurni da će oni koji budu propitivali te linije morati da se vrate u prošlost u kojoj nisu učestvovali. To je naslijeđeni kredit prošlosti s fiksnom kamatom i čini se da ga otplaćujemo za generacije naših roditelja ili pak njihovih roditelja. Ova pojava push and pulla šteti procesima pomirenja, evropskim integracijama, napretku zaštite ljudskih prava, dijaloga i rada u koje značajno ulažu omladinski radnici, službenici za mlade, aktivisti, omladinske lokalne ali i regionalne organizacija, kao i međunarodni partneri, odnosno vrlo značajno Evropska unija.
Vrlo često se koristimo poznatom floskulom da su mladi ne samo važan potencijal nego i potreban sagovornik u svim procesima donošenja odluka i evropskih integracija. Što je apsolutno tačno. No ono što je krucijalno naglasiti jeste da tokenističko uključivanje mladih više nije opcija. Jedina opcija je svrsishodno uključivanje s prijedlozima, kritikama i spremnosti da se poduzmu određene aktivnosti. Usvajanje Rezolucije 2250 Vijeća sigurnosti UN-a o mladima, miru i sigurnosti označava historijsku i značajnu promjenu u načinu na koji trebamo prepoznavati i angažirati mlade. Dešavanja proteklih godina ukazuju na to da su mladi jedan od najvećih zagovornika mira i da imaju veliku transformacijsku moć u pogledu narativa, kursa kretanja izgradnje mira, a Evropska unija već dugo govori kako se mora povećati učešće mladih u svim procesima i aktivnostima. Vrlo često ili skoro uvijek mladi nisu u tradicionalnim strukturama vlasti i ne mogu doprinositi promjenama, ali se njihova moć ogleda u trendovima, bržem razmišljanju i prihvatanju onoga što je generacijama prije nas bilo nezamislivo. Trenutna situacija u regionu, pa i šire, govori da se moraju desiti nove promjene kako u kreiranju narativa i politika određenih aktera tako i u razgovoru o bilateralnim ili multilateralnim izazovima država na Zapadnom Balkanu. Ako očekujemo da se mladi uključe u procese izgradnje mira, prvenstveno je važno pitati mlade šta misle o dešavanjima u prošlosti kada je već nose kao teret, ali i kako vide svoju budućnost. Pored toga, ako ih vidimo kao pokretače konstruktivnih procesa u BiH ili regionu, oni moraju vjerovati onima koji već vode državu i upravljaju važnim procesima u njihovo ime. Ali i moraju biti za stolom gdje se donose odluke. Zadovoljstvo mladih relativno je nisko kada govorimo o sistemima upravljanja i institucijama.
U većini regiona mladi su, na skali od 1 do 5,ocijenili rad vlada, parlamenata, pravosuđa, policije i medija ocjenom 3 ili niže. To pokazuje da je razina povjerenja u vlasti i sigurnost da će oni učiniti (is)pravne stvari prosječna ili nikakva, a to zasigurno demotivira mlade da se uključe u procese koji će biti vođeni od zvaničnih vlasti. Sve to doprinosi da se svaki put i iznova u razgovoru o sadašnjosti moramo vratiti u prošlost, s kojom se niko ne suočava na pravi način. Ili to zvanično vrlo često znači vraćanje na početak, gdje se o forenzičkoj istini govori jako malo. Donošenje sudskih presuda u slučaju ratnih zločina je korak naprijed, ali je vrlo jasno da je svaki proces suočavanja s prošlošću i pomirenja nedovršen bez njihove implementacije. U prosjeku, stavovi mladih o važnosti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u pomirenju i suočavanju s prošlošću donekle su neutralni.
Mnogi bi rekli da ovo nije tačno, ali istina je da ostavlja prostor za diskusiju sve mlađih generacija koje, govoreći iz iskustva, postaju sve više umorne od činjenice da im etničke linije iscrtavaju ekonomske, socijalne i društvene mogućnosti. Iz ličnog iskustva i rada s mladima, a govoreći o prošlosti i pomirenju, shvatanje evropskih integracija i reformi koje se moraju desiti da bi BiH, ali i zemlje u regionu učinile korak naprijed ostaje vrlo jasna potreba, ali ne i prioritetna mladima. Agenti promjene jesu mladi koji će svojim učenjem, upoznavanjem drugih i mobilnosti unutar same BiH, ali i regiona promijeniti kurs ka Evropskoj uniji, odnosno kurs ka boljoj vladavini, sistemu i životnom standardu. Oni zaista moraju biti dijelom razgovora o tome kako će BiH (i region) izgledati sutra, za pet ili 25 godina. Njihovo involviranje, učenje iz prošlosti (ne nužno i suočavanje) ostaje preduslov za socijalnu koheziju i održivost mira na ovim prostorima. Sigurno je da se u tom pogledu mora razgovarati o onome što je spomenuto na početku, a to su predrasude o drugima i demistifikacija političkih ideologija.
Koliko smo kao mlada generacija spremni putovati, učiti i upoznavati se s drugima toliko možemo razmišljati o saradnji i izrazito progresivnim promjenama u našem okruženju. Studija „Zajednička budućnost“ analizirala je vrste kontakata koje su mladi ljudi imali s članovima druge etničke zajednice i njihovim percepcijama o narodima na Zapadnom Balkanu. Analiza je ukazala na dvije važne kategorije mladih. Jedna, u kojoj mnogi mladi ljudi koji su izjavili da imaju bliske prijatelje iz drugih etničkih grupa, pored one kojoj i sami pripadaju, imaju veće povjerenje u druge narode iz regije te se slažu da su narodi u regionu više slični nego različiti. Druga, gdje su mladi rekli da imaju nekoliko poznanika iz drugih etničkih skupina – ali ne i prijatelje – koji su izrazili niži nivo slaganja s drugima i niži nivo povjerenja u druge narode regiona, te ne smatraju da su narodi iz regiona slični. Izuzetak je bila BiH, gdje su mladi i u slučaju većeg broja poznanika uviđali sličnosti među različitim grupama. Tome se može pripisati specifičan kontekst BiH i naroda koji su uvijek naseljavali ovaj prostor, ali i dan-danas, unatoč svim retorikama jednonacionalnih politika, ovakvi stavovi mladih u BiH govore o optimizmu da oni pokušavaju pronaći zajednički put kako bismo kao društvo krenuli naprijed. Trenutna društveno-politička situacija doprinosi velikim diskusijama o individualnim i kolektivnim identitetima, kao i o individualnim i kolektivnim odgovornostima za zločine počinjene u proteklom ratu. U svemu tome vrlo često mladi služe za potkusurivanje i sve investicije u programe razmjene, mobilnosti, osnaživanja mladih i učenja o konstruktivnim pristupima suočavanja s prošlošću bivaju na udaru kritika onih koji ne vjeruju da je mir na Balkanu održiv.
U konačnici nijedno istraživanje ne nudi apsolutno rješenje u slučaju kada se toliko različitih faktora isprepliće, ali nudi svojevrstan reality check filter.
Reality check: Pitanja o prošlosti na Balkanu, o ratu i naporima u izgradnji mira nije posao koji se obavlja radnim danima od devet do sedamnaest sati. Veliki Ajnštajn je imao pravo kada je rekao da je lakše razbiti atom nego predrasudu. Naučene lekcije su da moramo nastaviti raditi na razbijanju predrasuda, jer ne vode ka pomirenju, kao i da moramo raditi na sebi i svojoj primarnoj zajednici od koje sve kreće i od koje saznajemo najviše o drugima – a to je porodica. U konačnici, postaje bespredmetno govoriti da mladi moraju biti dio tih procesa jer su opterećeni prošlošću i predrasudama koje nisu kreirali, već naslijedili.
Pomirenje na Zapadnom Balkanu mora doći kroz pravdu, a u tome vlade moraju napraviti dodatne napore i razgovarati o budućnosti u partnerstvu s mladima. Jer razgovarati o pomirenju, praštanju, sjećanju i ljudskim pravima na Balkanu – ne govorimo o prošlosti, nego o sadašnjosti. Suočavanjem s prošlošću je moguće doći do istine, ali ne samo krivičnim gonjenjem, sudskim procesima i odlukama. Suočiti se s prošlošću znači suočiti se sa sobom i svojim uvjerenjima. To nužno znači suočiti se sa sadašnjošću.
Bez ikakve dileme: mladi žele putovati, učiti, upoznavati se, usavršavati, biti zaposleni i živjeti od plodova svoga rada. Žele planirati svoje naredne korake ili makar biti u mogućnosti da planiraju, pripadati strukturi koja će uraditi sve da zaštiti njihove interese i da im ponudi mjesto kada se raspravlja o pitanjima od društvenog značaja – a to sve jeste evropska realnost i budućnost onih koji se pridruže Evropskoj uniji.
