Foto: Adi Kebo/žurnal.info
Umjesto sindikalne borbe za prava radnika, sindikati su postali sami sebi svrha dok su radnici po ko zna koji put svoja prava morali da traže na ulici.
Piše: Azra Omerović
Kada je u pitanju borba za radnička prava kraj 2022. godine obilježili su decembarski protesti radnika u Sarajevu, Tuzli i Mostaru zato što im, između ostalog, nije isplaćena jednokratna novčana pomoć u iznosu 1080 KM.
U Mostaru su na proteste izašli zdravstveni radnici iz Hercegovačko-neretvanskog kantona i Tuzlanskog kantona. U Tuzli radnicima zaposlenim u zdravstvu na protestima su se pridružili i drugi budžetski korisnici - kolege iz obrazovanja, kulture, policije i pravosuđa. U Sarajevu na proteste su izašli zaposleni u osnovnim i srednjim škola, predškolskim, visokoškolskim i ustanovama kulture, nauke i socijalne zaštite, MUP-a i organizacionih jedinica Uprave policije, zavoda i organa državne službe, javnih komunalnih preduzeća i javnih ustanova zdravstva.
Šta su sindikati radili ove godine?
Neosnovani otkazi, mobing, rad „na crno“, kašnjenje plata, neuplaćivanje doprinosa, neplaćeni prekovremeni rad, niska primanja... samo su neki od primjera kršenja radničkih prava u protekloj godini. Iako se bilježi sada već hronični nedostatak radne snage, mnogi radnici se i dalje bore za svoja osnovna prava.
Zbog katastrofalne situacije u firmama Binas i Zrak, ali i u drugim iz oblasti metalne industrije, Sindikat metalaca FBiH 1. maja organizovao je proteste ispred zgrade Vlade FBiH. Na proteste su izašli i radnici firmi TRZ Hadžići, BNT Novi Travnik i Pretis. Osnovni zahtjev bio je određivanje minimalne plaće. Ubrzo nakon prvomajskih protesta radnici Zraka su stupili u štrajk glađu.
Umjesto sindikalne borbe za prava radnika, sindikati su postali sami sebi svrha, bez ostvarenih značajnijih rezultata. Umjesto borbe za radnička prava u Federaciji BiH trajala je borba za fotelju predsjednika sindikata. Savez samostalnih sindikata BiH (SSS BiH) podijeljen je na dvije grupacije – onu koju podržava Selvedina Šatorovića, te onu koja stoji iza Mevludina Bektića.
Koliko razjedinjen sindikat šteti radnicima, najbolje je pokazala rasprava o minimalnoj plati u Federaciji BiH. Dok je Šatorović s kolegama tražio da to bude 1.000 KM, Bektić je iznosio prijedlog od 609 KM, pravdajući to na način da minimalna plata od 1.000 KM nije realna. Rezultat – minimalna plata u FBiH je i dalje samo 543 KM! Hoće li i kada zakon o minimalnoj plati od 1.000 KM ikada definitivno biti usvojen, veliko je pitanje.
Dok traju neslaganja sindikalista, krše se prava radnika zaposlenih čak i u javnim preduzećima. U privatnom sektoru situacija je još i gora. U mnogim firmama uopće nije ni dozvoljeno sindikalno udruživanje.
Radniku otkaz, predsjednici sindikata mjesto u nadzornom odboru
Kada je u pitanju borba za radnička prava od strane sindikata ni u Republici Srpskoj situacija nije bila ništa bolja. Slučaj Nine Katića iz Banja Luke možda najbolje oslikava odnos poslodavaca prema radnicima u BiH. Od 2021. godini Nino Katić radio je u Centrumu u Banjaluci. Radio je pod ugovorima na određeno. Na poslu je pao sa dotrajalih merdevina i povrijedio kičmu. Krajem 2022. godine, dok je još na bolovanju, poštom je obaviješten da mu neće biti produžen ugovor i da je ostao bez posla.
U međuvremenu, dugogodišnja predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić u protekloj godini nagrađena je mjestom u Nadzornom odboru Penzijskog rezervnog fonda (PREF). Na toj poziciji biće naredne četiri godine. Osim toga Mišić je i članica Upravnog odbora Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja RS (PIO).
Izvor: Žurnal
