Iako se može reći da je virus SARS-CoV-2 došao do većine naseljenih kutaka Zemlje, jedna od najčudnijih „mikro-lokacija“ na koju se uzročnik pandemije uvukao zadnjih dana je bazni logor na nepalskoj strani Mt. Everesta (8848m).
piše: Vedrana Simičević
Prvi slučaj COVIDA-19 među stotinama ljudi koji trenutno nastanjuju mali „grad“ šatora podno najviše planine svijeta, smještenom na 5350 metara nadmorske visine otkriven je prije nekoliko dana, kada je jedan od stranaca evakuiran helikopterom u Katmandu zbog problema s disanjem koji su se inicijalno povezivali s uobičajenim zdravstvenim komplikacijama uslijed velike nadmorske visine. U bolnici mu je, međutim, testiranjem potvrđen COVID-19.
Stvari su počele izgledati puno ozbiljnije nakon što je sinoć potvrđena zaraza i kod norveškog alpinista Erlenda Nessea koji je pod sumnjom na plućni edem još prije tjedan dana evakuiran iz baze. Ness, koji iza sebe ima niz ekspedicija napisao je na svom Facebook profilu nakon evakuacije kako je ovo prvi put da je osjetio respiratorne tegobe. U samoj bazi nije bilo moguće testiranje na COVID, pa je u bolnicu zaprimljen sa sumnjom na visinsku bolest i plućni edem. Sinoć je u medije došla vijest da je ipak COVID pozitivan, a kako navodi norveški NRK iz kojeg su ga intervjuirali, navodno je pozitivan i šerpa iz njegovog tima. Štoviše, kako navodi AFP, iz jedne od bolnica u Katmanduu potvrdili su sinoć za ovu novinsku agenciju da je više evakuiranih osoba iz baze, točan broj nisu naveli, pozitivno na virus.
Erlend Ness nekoliko dana prije hospitalizacije (FOTO: Erlend Ness/Facebook)
Iako su stranci koji ove sezone pohode nepalski dio Himalaje morali pokazati negativni test ili potvrdu o cijepljenju, te proći kratku karantenu po dolasku u Nepal, ove mjere predostrožnosti očito nisu bile dovoljne. Pitanje je i koliko su od virusa zaštićene i šerpe koji sezonu odrađuju na Everestu i drugim popularnim vrhovima – veći dio njih, pretpostavlja se, nije cijepljen.
COVID u baznom logoru Everesta iznimno je neugodna vijest koja upućuje na potencijalni fijasko sličan haranju virusa na velikim kruzerima. Okolnosti su naravno, posve drugačije jer se izolirano prostranstvo Himalaje, otvoren prostor i šatori na prvi pogled doimaju kao sigurnija zona, no cijeli niz okolnosti čini situaciju posebno opasnom. Mnogi poznavatelji prilika pod Everestom – šefovi i vodiči agencija koje organiziraju ekspedicije, liječnici u improviziranoj maloj bolnici-šatoru u bazi i čelnici Nepalske planinarske organizacije sa zebnjom stoga gledaju na razvoj događaja. Naime, pandemiji unatoč nepalska je vlada - očito zaključivši da bi propuštanje još jedne sezone bio preveliki ekonomski udarac za državu – odlučila i ove godine izdati blizu 400 dozvola za uspon na vrh članovima ekspedicija, skoro pa jednako kao i rekordne 2019. godine. Svaka od ovih dozvola košta oko 11.000 dolara, što je samo dio prihoda koji Everest priskrbi Nepalu svake godine. Činjenica da su Kinezi zatvorili svoju stranu planine samo je pridonijela navali na južnu, nepalsku stranu. Kad se ovim dozvolama za strance pribroji praktički jednak broj dozvola za šerpe i vodiče, te mnogobrojni zaposlenici agencija koji održavaju logistiku ekspedicija u bazi – poput kuhara i njihovih pomoćnika, jasno je da se radi o gotovo tisuću ljudi na relativno malom prostoru.
Mala improvizirana bolnica s međunarodnim timom volontera-liječnika nema kapaciteta za testiranje na COVID-19. Simptomi bolesti, štoviše, uvelike podsjećaju na nerijetke komplikacije koje u tijelu nastaju zbog velikih visina – probleme s disanjem i kašalj. Čak se i neke manje poteškoće koje se kod mnogih penjača manifestiraju u periodu aklimatizacije na visinu, kao što su probavne smetnje, glavobolja i temperatura, poklapaju sa simptomima COVIDA-19. Dok su u normalnim okolnostima to jasni znakovi zbog kojih bi osoba posumnjala na zarazu, na 5000 metara visine to se smatra uobičajenim manifestacijama borbe ljudskog organizma s prorijeđenim zrakom. Drugim riječima, čak i da su zaraženi i simptomatični, većina stanovnika baznog logora toga vjerojatno ne bi bila svjesna.
Boravak na većim visinama, međutim, predstavlja izniman napor za tijelo, uslijed kojeg se simptomi bilo koje postojeće bolesti mogu uvelike pogoršati. Čak i najblaže prehlade u višim logorima na „osamtisućnjacima“ poput Everesta mogu rapidno prerasti u ozbiljniji problem. Brza evakuacija s velikih visina pri tome je sve samo ne lagana, što je i jedan od razloga zbog kojeg svaka sezona uspona na Everest bilježi ljudske žrtve.
“Naravno da se bojimo širenja virusa u baznom logoru“, kazala je za Outside dr. Sangeeta Poudel, volonterka Himalajske spasilačke asocijacije.
„Da se dogodi zaraza, bilo bi to nalik razornom potresu“, smatra ona.
Najveći faktor u ozbiljnosti situacije svakako je gužva pod planinom, posljedica dramatične komercijalizacije Everesta, pa i nekih drugih „osamtisućnjaka“. Uspon na Everest već je duže vrijeme posve drugačije iskustvo u odnosu na pionirske uspone rađene u Himalaji između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su najbolji alpinisti svijeta, poput znamenite jugoslavenske ekipe iz 1979. godine na Everestu, u kojoj je sudjelovao i Stipe Božić, hrabro otvarali nove linije uspona. Današnji komercijalni usponi u sportskom su smislu neusporedivo lakši od uspona poput onog Reinholda Messnera i Petera Habelera koji su se još 1978. godine kao samostalni navez, mimo ičije pomoći popeli na Everest bez kisika. Dvije godine kasnije Messner je ponovio taj poduhvat, no ovog puta sam. Korištenje umjetnog kisika ili pomoći šerpa od tada se u modernom vrhunskom alpinizmu počelo smatrati svojevrsnim dopingom.
Najbolji svjetski alpinisti u idućim su se desetljećima počeli okretati još neosvojenim najtežim stijenama himalajskih divova, penjući se u tzv. alpskom stilu – samostalno, bez fiksnih užadi, u jednom zamahu do vrha i uz to najčešće daleko od medijske pozornosti. Najlakši putevi na vrh „osamtisućnjaka“ prepušteni su pak, s tek nekolicinom iznimki svake godine, mahom komercijalnim ekspedicijama koje svojim klijentima nude sigurnost već unaprijed postavljene fiksirane užadi, usluga šerpi i drugih vodiča koji paze na njihovo kretanje, postavljaju visinske logore i donose odluke, sve to najčešće uz korištenje umjetnog kisika koji fiziološki „doživljaj“ visine smanji za oko 1500 metara. Da stavimo stvari s kisikom u kontekst – dosad se na Everest bez kisika popelo tek dvjestotinjak ljudi, dok je ukupni broj onih koji su to učinili s kisikom prema nekim izvorima prešao 5.000.
Najveću je transformaciju doživjela upravo najviša planina svijeta, gdje komercijalizacija posljednjih godina poprima apsurdne razmjere. U rekordnoj 2019. godini samo se u jednom danu na vrh popelo čak 219 ljudi, a 876 ukupno, s nepalske i kineske (tibetanske strane). Dramatične snimke ogromnih gužvi u zloglasnom i opasnom Ledenom slapu (Khumbu Icefall) i na dugačkoj padini Lhotsea nalikovale su aktualnim redovima za cijepljenje pred zagrebačkim Velesajmom. Čak se i pod samim vrhom čekalo po više od dva sata da se gužva raščisti, što je pridonijelo i nekolicini smrtnih slučajeva jer su mnogi penjači čekajući potrošili svoj umjetni kisik prije vremena, riskirajući plućne i moždane edeme, te smrzotine.
Svake sezone, u što se osobno uvjerila i autorica ovog teksta još 2009. godine u sklopu hrvatske ženske ekspedicije, situacija pod Everestom izgleda ovako: veća grupa šerpi koja je za to posebno plaćena, na početku sezone postavlja novu fiksnu užad preko većine dijelova tzv. „normalnog“ pravca uspona na vrh. U ovom trenutku, konkretno, „fiksanje“ Everesta skoro je posve dovršeno. Nakon toga članovi ekspedicija, šerpe i drugi vodiči kreću u rotacije potrebne da bi se tijelo aklimatiziralo na visinu, što bi značilo da se u par navrata penju do viših logora, najprije do jedinice, a onda i do dvojke i trojke, vraćajući se svaki put u bazu. Takva aklimatizacija se radi do otprilike 7300 metara nadmorkse visine, nakon čega više nema smisla, jer boravak iznad te visine počinje više iscrpljivati tijelo. Penjači potom u bazi čekaju tzv. „prozor dobrog vremena“ da bi u idućem zamahu, kroz najčešće ukupno pet dana došli sve do vrha i uspješno se spustili.
Sunce u baznom logoru snimljeno ovih dana (FOTO: Erlend Ness)
Svaka takva rotacija, uz velike brojke pretendenata na vrh, stvara gužve i grupiranja ljudi na raznim dijelovima uspona. Svaki boravak u bazi podrazumijeva i boravak članova ekspedicija, od kojih neke imaju i po tridesetak ljudi, u zajedničkim velikim šatorima koje služe kao blagovaonice i svojevrsni „dnevni boravci“. Kako navodi Explorersweb prije nekoliko dana, jedan od vodiča, Lukas Furtenbach, javno se požalio da se dio timova ne pridržava epidemioloških mjera, te da se u bazi i ove godine održavaju zabave na kojima sudjeluju članovi različitih ekspedicija.
Ranije ove godine, umjesto da unaprijed pokuša prevenirati smrtonosne gužve ograničavanjem broja dozvola, nepalsko je ministarstvo turizma proglasilo zabranu objavljivanja fotografija „drugih ljudi“, što su mnogi protumačili kao pokušaj da se izbjegnu dramatične fotografije s planine. U očitom pokušaju da sad ipak doskoče problemu „masovki“, ovaj su tjedan uvedene nove kontroverzne mjere po kojima u jednom „prozoru“ dobrog vremena na vrh ne bi smjelo ići više od 170 ljudi. Pri tome bi „vremenske prozore“ grupe trebale koristiti po redoslijedu kojim su izdavane dozvole. Pravila su to, slažu se poznavatelji Everesta, poput Alana Arnettea, kojih se nemoguće pridržavati bez dodatnog ugrožavanja života.
U baznom logoru, s namjerom da pokuša uspon na Everest trenutno se nalazi i Hrvat Mario Celinić, kojem želimo da izbjegne sve potencijalne opasnosti što ih nose gužve i prijetnja zaraze.
Naslovna fotografija: Sunčica Hrašćanec
