Veliki broj osoba romske nacionalnosti duže od deset godina živi u bračnoj ili vanbračnoj zajednici sa bosanskohercegovačkim državljanima, a nemaju potrebna dokumenta. Da dobiju potrebna dokumenta pomaže im Udruženje Faros.
Piše: Marija Arnautović; Foto i video: Alen Fukelj – Diskriminacija.ba
Tridesetogodišnja Sinaver Ajvaz iz Sjeverne Makedonije u Bosni i Hercegovini (BiH) bez dokumenata živi već 12 godina. Nedavno je ušla u proceduru dobijanja bosanskohercegovačkog državljanstva, koja za ovu majku šestoro djece, nije bila nimalo laka. Da nije podrške Udruženja Faros, kaže, ne zna kako bi uspjela da prikupi sve potrebne papire.
Sinaver, je u BiH godinama živjela sa svojim nevjenčanim partnerom koji je bosanskohercegovački državljanin. Bila je nadomak deportacije i kaže ne zna kako bi to preživjela, jer bi u Sarajevu ostavila šestoro maloljetne djece o kojima mora da brine.
“Bez papira sam bila, bez državljanstva i hvala Bogu opet nam je Faros pružio priliku da dobijem vizu, i da državljanstvo ako Bog da uzmem”, priča Sinaver.
Prva stepenica u tom procesu za nju, kao i ostale osobe koje u BiH žive bez potrebnih dokumenata, bio je razgovor u terenskom Uredu za strance u Sarajevu. To joj je kaže bilo najteže. Obavještena je da je prekršila zakon i da odmah mora da napusti zemlju.
“Oni su meni rekli da sam prekršila zakon, ti ne smiješ da budeš ovdje pod hitno moraš da napustiš zemlju. Ja sam tu počela da plačem od straha nisam znala šta da pričam tu”, priča Sinaver i objašnjava da ne bi uspjela nastaviti razgovor da sa njom nije bila Velida Salihović iz Udruženja Faros, koje ovim ljudima još od 2009. godine pruža podršku na legalizaciji boravka u BiH.
Riječ je uglavnom o ljudima romske nacionalnosti koji žive u bračnoj ili vanbračnoj zajednici sa bosanskohercegovačkim državljanima. Neki od njih, na takav način, godinama žive u BiH, a Faros im pomaže da legalizuju boravak, prije svega sa ciljem ostvarenja ljudskih prava i također stabilizacije porodice u kojima su bračni ili vanbračni partneri porijeklom iz Srbije, Sjeverne Makedonije, Kosova i Crne Gore, kako ne bi došlo do deportacije jer nemaju legalan boravak u BiH.
“Primjetili smo da ima jako mnogo takvih porodica koje su ovdje i preko deset godina. Išli smo na porodice u kojima jedan od roditelja nema dokumenta. To su ljudi koji su u bračnoj ili vanbračnoj zajednici sa bosanskohercegovačkim držaljanima”, objašnjava Velida Salihović koja na terenu sa ovim ljudima radi od 2013. godine.
Udruženje Faros u BiH je lokalni partner njemačkog udruženja Pharos. e.V. iz Stuttgarta. Ingrid Halbritter, voditeljica projekata u BiH, podsjeća na Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja kaže da svako ima pravo da ga se svuda pred zakonom priznaje kao osobu. Halbritter, koja od 1998. godine radi u BiH, objašnjava da to znači da svako lice ima pravo na pravnu sposobnost, a to se može ostvariti jedino ukoliko osoba ima važeće dokumente.
Opća Deklaracija, između ostalog, navodi da niko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, porodicu, dom, pravo na slobodu kretanja i boravka u granicama bilo koje države, pravo da napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vrati se u svoju zemlju, te pravo na državljanstvo.
Bosna i Hercegovina je potpisnica međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i one su sastavni dio Ustava u BiH.
Dug put do dokumenata
Postupak, objašnjavaju iz Farosa, počinje kada se ustanovi zakonska osnova za legalizaciju boravka. To znači da su ove osobe u bračnoj ili vanbračnoj zajednici i da imaju legalan smještaj, te važeće papire iz matičnih država. U terenskom Uredu za strance u Sarajevu dobijaju termin za prvu prijavu.
Uz pomoć udruženja prikupljaju potrebnu dokumentaciju kako bi imali što više dokaza da u Bosni i Hercegovini žive u bračnim ili vanbračnim zajednicama, poput rodnih listova djece, uvjerenja o državljanstvu, mjesta gdje žive. Zapravo što je više moguće ličnih podataka.
Za Sinaver je bila olakšavajuća okolnost što je imala makedonski pasoš, jer ove osobe često nemaju nijedan od dokumenata ni iz matičnih država.
“Otišli smo u odjeljenje za strance terenskog centra u Sarajevu i imala je jedno saslušanje na osnovu kojeg su oni njoj izrekli mjeru dobrovoljnog napuštanja zemlje. Dakle, dobila je nalog za dobrovoljno napuštanje zemlje uz plaćenu taksu. Ona je, nakon što joj je oduzet i vraćen pasoš, morala da napusti zemlju i imala je mogućnost da se vrati kada ona želi. Naravno, zbog svojih porodica koje ostave ovdje, oni se odmah vraćaju sutradan, dobiju ulazni pečat u BiH i u terenskom centru Ureda za strance dobiju dozvolu za boravak na tri mjeseca, takozvani bijeli”, objašnjava Velida Salihović.
Nakon toga se počinje prikupljati dokumentacija za privremeni boravak od godinu dana. U roku od dva i po mjeseca ta dokumenta se prikupe i predaju, kako bi osoba, ukoliko nema problema sa nekim dokumentima, ako nisu potpuni ili slično, nakon tri mjeseca dobila rješenje za dozvolu za privremeni boravak.
“Prije nego što istekne prva dozvola za boravak, prikupljamo dokumenta i predajemo zahtjev za produženje privremenog boravka na još jednu godinu. I to je jedna procedura, oni su u tom periodu legalno ovdje, mogu da se kreću bez bojazni da će ih neko deportovati i odvojiti porodicu. Djecu od majke, djecu od oca, što bi bilo kršenje ljudskih prava – zaštita porodice iz člana 16. Opće deklaracija o ljudskim pravima. To bi bila velika trauma, ali i izloženost djece da lutaju po gradu, jer ako jedan roditelj radi ne može da se brine o drugima, ili da djeca napuštaju školu da bi čuvala mlađu braću i sestre. Tako bi pravili još veće probleme našoj državi i našem socijalnom sistemu”, objašnjava Salihović.
Sve ovo vrijedi samo za one koji imaju važeća dokumenta države iz koje dolaze, u ovom slučaju najveći broj njih u Bosni i Hercegovinu došao je iz susjedne Srbije i dio njih iz Sjeverne Makedonije. Za one koji nemaju pasoš, legalizacija boravka u Bosni i Hercegovini komplikovanija je i dugotrajnija.
Veliki broj ovih osoba, da bi legalizovao boravak u BiH, najprije mora da pribavi važeća dokumenta iz matičnih država, a u tom djelu Udruženju Faros pomažu kolege iz organizacije Vaša prava.
“Evidentirali smo da je određeni broj osoba koje borave u BIH tu praktično nelegalno, zbog činjenice da ne posjeduju putnu ispravu Republike Srbije, a putnu ispravu ne posjeduju zbog toga što ne mogu da prijave prebivalište u Srbiji onda imaju teškoće da ovdje regulišu boravak, budući da vam je za odobrenje boravka potrebno da imate pasoš. To predstavlja jedan začarani krug problema zbog kojih osobe ne mogu da legalizuju svoj boravak u BiH”, kaže Bakir Mrkonja iz organizacije Vaša prava.
U saradnji sa partnerskim organizacijama u Srbiji, Vaša prava pomažu da ove osobe, ako to nije slučaj, budu upisane u matične knjige rođenih u državama gdje su rođeni, da dobiju državljanstvo i na koncu putnu ispravu koja im je potrebna kako bi legalizirali boravak u BiH.
Udruženje Faros, kako objašnjava Mrkonja, pored toga što korisnicima pomaže u prikupljanju potrebne dokumentacije za legalizaciju boravka u BiH, osigurava finansijska sredstva za odlazak u matične države, gdje oni i samostalno pokušavaju da pribave sva potrebna dokumenta.
Saradnja sa organizacijom Faros važna je i za Ambasadu Srbije u Bosni i Hercegovini, prvenstveno za državljane te zemlje koji borave u BiH bez dokumenata.
“Riječ je o ljudima koji su nevidljivi sistemu i nemaju mogućnost ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, učešća u društvenom životu, nisu u situaciji da se zaposle, ne ostvaruju zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Najčešće je riječ o državljanima Srbije koji već dugi niz godina žive u BiH i imaju višečlane porodice”, rekli su nam iz Ambasade Srbije u Sarajevu.
Organizacija Faros, kako dodaju, pomaže u procesu identifikacije državljana Srbije i u kontaktu sa ambasadom u Sarajevu priprema za njih lična dokumenta sa kojima, po prijavi nadležnim organima BiH, počinju legalan boravak na teritoriji BiH i uključivanje u društveni život.
Zahvaljujući angažmanu Farosa i osoblja ambasade Srbije u Sarajevu novi pasoš je u novembru 2022. godine dobila je i Misefa Kurtić. Ona u Sarajevu živi već dvadeset godina i ima troje djece. Zahvaljujući putnoj ispravi iz Srbije ona i njen partner Ragib Ajvazi nakon 20 godina su se zvanično vjenčali.
“Ovdje sam dvadeset godina, nisam imala dokumente. Sad sam dobila pasoš i nadam se da će biti sve u redu”, kaže Misefa.
Život bez dokumenata nije lak, dodaje Ragib, a najteže je, kako kaže, bilo što nijedno od njih nema zdravstvenu knjižicu, trebalo je platiti tri poroda, ali i organizovati da svaka tri mjeseca Misefa izađe iz Bosne i Hercegovine.
Nevidljivi ljudi
“Oni su, prije svega, pravno nevidljivi ljudi”, kaže Velida Salihović i dodaje kako često nemaju identifikaciju, poput lične karte ili nekog drugog dokumenta. Neki imaju rodne listove, no pitanje je da li je to ta osoba. Drugi, opet nemaju čak ni rodni list ili imaju greške u njemu, koje onda uz pomoć Faros ispravljaju.
“Žive uglavnom kao podstanari, žive u ruševnim kućama, napuštenim kućama, nemaju zaposlenje, često imaju možda i neke prateće hronične bolesti zbog uslova u kojima žive. Bronhitis je često kod djece izražen. To je jedan psihološki osjećaj da su odbačeni od društva i svih normalnih životnih tokova. Zbog toga je meni sasvim razumljivo da se i oni sa nepovjerenjem ponašaju”, objašnjava Salihović.
Sinaver Ajvaz dobro zna kakve probleme donosi takav život. Nakon drugog porođaja nisu je htjeli pustiti iz bolnice jer nije imala novca da plati medicinski tretman. Pomogli su joj iz Udruženja Faros. Kada dobije potrebna bosanskohercegovačka dokumenta, za nju će se kaže sve promjeniti.
“Tek smo počeli. Puno se radujem. Kad imaš bh. državljanstvo, papire, ličnu kartu, onda ti ne može niko ništa, kada si stranac opet te nekako strah. Iskreno, bilo me strah kad čujem da znaju da sam strankinja ovdje. Ne smiješ da budeš više od tri mjeseca ovdje, može me neko prijaviti, pa da me deportuju. Bojala sam se zbog djece”, priča ona.
Sinaver sa suprugom Kemom Ajvazom i šestoro djece živi kao podstanarka. Čekaju njene papire i raduju se što će uskoro na zemlji koju su kupili početi da grade kuću. U neposrednom komšiluku su njihovi prijatelji koji su još ranije prošli sličnu proceduru.
Sadetin Bajramović je iz Srbije u Sarajevo došao 2000. godine. Stigao je sa ženom kako bi posjetili njene roditelje o kojima, kako priča, nisu ništa znali zbog rata. Onda su odlučili da život nastave u Sarajevu.
Na bosanskohercegovačko državljanstvo je čekao skoro 17 godina, a onda su mu pomogli ljudi iz organizacije Faros.
“Puno je lakše, kada kažete da ste državljanin BIH, drugačije i institucije imaju pristup sa mnom, sve je drugačije. A kada nemate državljanstvo, to je druga pjesma”, kaže Sadetin koji radi kao manipulator na mašinama u jednom reciklažnom dvorištu. Dvije kćerke su završile školu, najmlađi sin je srednjoškolac, supruga radi i kako kažu u potpunosti su organizovali svoj život u Sarajevu.
Dragana Demirovski je u Bosnu i Hercegovinu došla zbog udaje sa samo 15 godina. Ona je prva sa kojom je Velida Salihović radila na legalizaciji državljanstva. U Sarajevu živi 16 godina, a bosanskohercegovački dokumenti, koje je dobila prije tri godine, u potpunosti su joj promjenili život.
Kada nemate dokumenta, priča Dragana, ne možete ništa, morate plaćati zdravstvene preglede, porođaje, nemate dječiji doplatak, niti se možete liječiti.
Tokom procesa dobijanja državljanstva pomogli su joj iz organizacije Faros.
“Ne bih mogla sama. Muž mi tada nije radio, ja nisam radila, dijete u školu tako da nisam mogla. Zahvaljujući njima sve sam”, govori ona i dodaje da je život sada lakši.
Dragani, ali ni ostalima, Faros ne bi mogao pomoći bez podrške donatora. Glavni donator je program “Hoffnung fuer Osteuropa” (Nada za istočnu Evropu) organizacije Diakonisches Werk Wuerttemberg, koja je krovna organizacija socijalnih ustanova i organizacija Protestantske Crkve u Pokrajini Baden-Wuerttemberg. Faros pomažu Fondacija za socijalne svrhe (Stiftung fuer Soziale Zwecke) iz Stuttgart-a i njemačko udruženje građana Pharos sa sjedištem u Stuttgartu.
Tokom godina rada Faros je, kako kaže Ingrid Halbritter, ostvario odličnu saradnju i sa mnogo državnih institucija, i s postao primjer takozvanog javno-privatnog partnerstva.
Sve veća potreba za podrškom
Velida Salihović vjeruje da postoji sve veća potreba za ovakvim vidom podrške osobama koje trebaju pomoć i finansijsku, ali i neku vrstu sigurnosti i ljudske zaštite, naročito jer su posljednjih godina pooštrene mjere za dobijanje bosanskohercegovačkog državljanstva.
Prvi intervjuu u terenskom Uredu za strance, koji se ranije nije obavljao, kako kaže, može biti prilično stresan za njene klijente.
“Vrlo im je stresno kada im u tom dijelu, dakle u toku procedure, na prvom intervjuu uzmu pasoš. I onda dobiju nalog. Nakon te procedure, kad oni provjere sve te podatke dobiju nazad pasoš i dobiju nalog da dobrovoljno napuste zemlju. U međuvremenu moraju da plate kaznu koja je olakšana ako se plati u roku od osam dana. Ali opet je dobro da se mogu odmah vratiti”, objašnjava ona.
Riječ je o osobama koje u Bosni i Hercegovini imaju porodice, djecu koja idu u školu, pa je cijeli proces kompleksan i izložen eventualanim mogućnostima da se oslabi ta popuacija, da bude ranjiva i podložna manipulacijama kojih svakako ima. Poput obećanja o mogućim dokumentima na ilegalan način.
“U toku svog rada širim takve informacije i govorim im nikom nemojte vjerovati ko kaže – dajte mi određeni novac i dobićete državljanstvo”, dodaje ona.
Udruženje Vaša prava već godinama uz podršku UNHCR-a pruža besplatnu pravnu pomoć osobama u riziku od apatridija. To su osobe koje još uvijek nemaju državljanstvo nijedne države i uglavnom se radi o situacijama u kojima je potrebno da provedu neku proceduru kako bi dobile državljanstvo.
Bitno je reći, kaže Bakir Mrkonja iz organizacije Vaša prava da je jedan dio njih u BiH došao za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji prvenstveno sukoba na Kosovu kao izbjeglice 1999. i 2000. i tu su zasnovali vanbračne zajednice ili stekli porodice sa bosanskohercegovačkim državljanima.
Nakon rata, uz pomoć partnera iz Srbije, Vaša prava poduzimala su aktivnosti da pribavljamo tim osobama dokumenta, a jedno vrijeme je u Konzulatu Srbije u BiH postojala mogućnost da dobiju putne isprave što im je uveliko olakšavalo procedure pribavljanja važećih dokumenata.
“U međuvremenu, u Srbiji je usvojen novi propis, Zakon o prebivalištu, pa je određeni broj osoba koje su boravile ovdje, a koje su kao djeca napustile područje Srbije i koje nikada nisu imale prijavljeno prebivalište našlo se u problemu da ne mogu naknadno da prijave prebivalište, a samim tim ne mogu da dobiju ličnu kartu ili putnu ispravu. Tu sada imamo problema i pored nekoliko predstavki koje smo uputili Ambasadi Srbije i pored aktivnosti na zagovaranju izmjene tih propisa u Srbiji koje provodi organizacija Praksis, koliko mi je poznato, još ništa se u tom smislu nije značajno promjenilo”, objašnjava Mrkonja.
Na koncu, cijela priča ukazuje i na veliki i rasprostranjen problem siromaštva, kaže Ingrid Halbritter, jer većina ovih ljudi nema novca da se vrati u matične zemlje i tamo kupi nekretninu ili iznajmljuje stan sa ugovorom o podstanarskim odnosima na osnovu kojeg bi mogla dobiti boravište i na kraju sva potrebna dokumenta iz zemalja iz kojih dolaze.
