Oktobar je. Vrućina u Trebinju je uveliko posustala, pa se pod golim nebom može raditi i u sred podneva. Ipak, Nijaz Tičić je poranio da obavi što više posla oko kuće. Ne može sam. A i da može, njegova prva komšinica Nataša Odavić to nikako ne bi dozvolila. Od zore se čuju metle i lopate, pomalo priče i dovikivanja, zvuk točkova kariole po hrapavoj stazi i sudar kamenja, koje Nataša i Nijaz skupljaju na jednoj gomili… Ništa što je vrijedno, ne bacaju. A za njih je kamen iz dvorišta zlato.
Po ko zna koju put iznova vraća se život u Nijazovu kuću na broju “8”. U trebinjski Krš vraća se nada da sve može izgledati mnogo ljepše nego što je sada.
No, Nijaza muči misao hoće li opet sve raditi uzalud. Ni u ludilu, priča nam, ne pomišlja da odustane.
Naime, 2017. godine Nijaz Tičić došao je iz Švedske u Trebinje. Stao je ispred porodične kuće koja je bila samo ruina punu smeća i špriceva i zarekao se da će sve jednoga dana biti drugačije.
“Meni je srce bilo tužno. Ja sam tada plakao zbog toga i sebi sam rekao - ja ću ovo da napravim. Odmah sam se popeo na krov i stavio nekoliko cigli, da ne pada kiša unutra”, započinje svoju priču Nijaz.
Otkriva nam da mu je najveća želja da ponovo živi u Trebinju. I njegova djeca, kaže, vole da dođu ovdje, pogotovo najmlađi sin.
Od prvog dolaska do danas pokušaj obnove njegovog imanja izgleda kao uzaludan posao. On je gradio, a "oni neki" su rušili. Sada je ponovo na početku. Nijazova kuća je uništena dvije decenije i kusur godina poslije rata. U međuvremenu je postala sklonište najvjerovatnije za lokalne ovisnke, koje baš zabolje za tuđu imovinu.
Na kući još samo tabla sa brojem izgleda netaknuta. Novi prozori i vrata, koje je Nijaz stavio 2018. godine, polomljeni su, zidovi i podovi uništeni, a u prizemlju je još garež od vatre koja je gorjela u kući.
“Bilo je i struje, sada nemam ništa, sve je pokradeno i uništeno. Pokradeno je sve što je bilo u podrumu. Tu sam imao sve stvari za donji prostor, materijal, alat, opremu za kupatilo, sve”, nabraja Nijaz, ali kao da mu nedostaje riječi da nam kaže baš sve što osjeća, pa samo izusti: “Ja ovo ne mogu da razumijem”.
Nijaz Tičić (Foto: Direkt)
Pokazuje i rukom na ono što mu je u prizemlju ostalo - polomljena wc šolja, nikada korištena.
A sve ga je koštalo mnogo. Da sabere koliko, kaže, ne može. Zna samo da bi svaki put odvajao od svojih i usta svoje djece kako bi obnovio kuću. I svaki put bi mu nesavjesni i bezobzirni građani to uništili.
“Da nije ovih dobrih ljudi i mojih komšija, ja nikada dovde ne bih stigao. Ja sam ratni invalid. Jedva sam ostao živ. Ja nemam velike pare i plate. Fizički ne mogu mnogo da radim, ali radim koliko mogu. Ja neću da odustajem, neću nikada odustati”, kaže nam.
“Niko mu se nije nadao, niko nije mislio da će ostati živ”, dobacuje na to komšinica Nataša, sjećajući se dana kada je komšiluk primio vijesti o Nijazovom ranjavanju u tenku, u Popovom polju 1992. godine. Pojašnjava nam ona i to da je Nijaz bio u srpskoj vojsci i da su mu dva ratna druga, koja su sa njim bila u tenku, poginula, a da je on nekim čudom uspio da preživi. Život su mu spasili ljekari u Švedskoj, a da bi funkcionisao svakodnevno mora da vježba.
Nijaz, pak, o 1992. godini ne priča mnogo. Zapravo, kaže da mu je sjećanje na taj događaj blijedo. Neke mu slike tek ponekad navrate u snove. Zna da su tu poginula njegova dva drugara - Srbina, kako ih on naziva, brata. Na to mjesto otišao je, priča, samo jednom, mnogo godina poslije, isplakao dušu i više se nikada tamo nije vratio.
"Niko nas ne vidi godinama"
Dok Nijaz ponovo ne oživi svoj dom, utočište mu pruža Nataša. Sa ništa manje elana i ona grabi smeće, čisti, sređuje i što je najvažnije - ohrabruje ga i pomaže mu da uhvati svoj san. Svih prethodnih godina borila se sa onima koji su nehajno uništavali Nijazovo imanje, dežurala danju i noću, zvala policiju, prkosila...
“On (Nijaz, prim. aut) je bio u srpskoj vojsci, invalid je, ne može puno da radi, ruke mu pocrvene, puca mu koža, ima željezo u rukama i nogama, kičma mu je povrijeđena, on se trudi koliko može. Mi od ujutru do naveče radimo. Žao mi ga je i ja sam tu da pomognem koliko god mogu. Moja porodica i ja. Primila sam ga kod mene kući i rekla sam mu da dođe kad god želi, vidim da ima veliku volju i želju”, govori Nataša.
Nijaz Tičić i Nataša Odavić (Foto: Direkt)
Dok nam prepričava sve muke Mahale, kako zovu ovo naselje, jasno je da se Nataša još nije umorila od borbe za bolji komšiluk, Krš, i Trebinje. Da jeste, sigurno ne bi iz Nijazove sobe samo gumenim rukavicama sklanja gomile špriceva.
“Svašta smo mi nalazili ovuda, ko zna, možda smo se zarazili, evo, vidjećemo”, dodaje, nimalo obeshrabrena, iako sa osjećajem da su Mahaljani prepušteni sami sebi.
“Niko ništa ne preduzima. Svi znaju o ovome što se dešava u Kršu. Više puta sam zvala policiju, oni bi došli, ali ta djeca bježe. Ima nešto starijih, ali mislim da se ovdje okupljaju uglavnom mlađi. Kad ih naružiš oni hoće da se tuku, da se svađaju… Kažu mi - ja pušim ovdje. Ja kažem - pa to je tuđa kuća, čovjek je tu uložio, a oni svaki put kažu, pa nismo mi, neko je drugi”, prepričava ona, prisjećajući se požara koji je usred noći izbio u Nijazovoj kući.
“Brzo se reagovalo, srećom. Mogli smo svi izgorjeti. Bilo je štete, nikad to ništa nije nadoknađeno”, dodaje.
Nijaz i Nataša imaju velike planove za mali Krš. Radove na Nijazovoj starini su priveli kraju, ali tu se ne zaustavljaju. Plan im je da na susjednim devastiranim objektima zazidaju otvore koji su do sad služili kao javni wc i deponija.
“Ovdje komunalno ne kupi smeće, jer su to kao privatne kuće. Niko ovdje ne dolazi. Nekad dođe civilna, prođe trimerom i to je to. Kad neće niko, 'ajmo mi. Mi se dogovaramo da svako da koliko ko može, finansijski i fizički, da ovaj Krš malo uljudimo. Nas niko ne vidi godinama. Kanalizacija nam ide niz skaline”, nastavlja Nataša i dodaje da im je u ovoj akciji u susret izašlo i Komunalno preduzeće, jer su im dali kontejnere i kamion za odvoz smeća. Ostalo su sve sami sa još nekoliko velikih ljudi.
Ne bi to previše možda ni bilo čudno da je Krš neko prigradsko naselje bez žive duše i istorije. Ovo je mjesto, naime, u srcu Trebinja, nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine, a prema riječima njegovih stanovnika, u zadnje vrijeme ga često posjećuju i turisti. Šetaju skalinama, razgledaju, fotografišu se, ali ne slute kako su njegovi mještani katkad usamljeni. Posjećuju ga i oni koji se skrivaju od svijeta, zakona i svjetla, samo nikako da ga posjete oni koji bi mu mogli pomoći.
“Ja sam srcem i dušom za ovaj kvart. Volim sve ovdje. Ja svaki kamen odvojim, nijedan kamen ne bacam, žao mi je svakog kamena”, tako Nataša stavlja tačku na našu priču.
A Nijaz? Nijaz ovih dana pokušava da riješi svoj status borca, kako bi po povratku u Trebinje dobijao bilo kakvu novčanu naknadu. Očekuje i struju u kući, iako procedure idu sporo.
On nema dovoljno novca da kupi nova vrata i prozore. Snašao se tako što je umjesto eloksirnih stavio željezne otvore, tek toliko da se nekako zaštiti od ponovnih napada. Kaže, vratiće se uskoro Švedsku i skupljaće novac kako bi nastavio tamo gdje je sada stao. Nataša će, obećava, za to vrijeme paziti na kuću, koliko to bude mogla.
Dok ne zasvijetli prva sijalica u Nijazovom domu, ostaje da sija samo njegova i nada njegovih komšija da će u Kršu nekada ponovo biti lijepo.
Nikolija Bjelica Škrivan - Direkt
