fbpx

Kropotkinova ekologija

790x450kropotkin pjotr 1230

U srži ljudskog života, prema Kropotkinu, bio je osnovni “paradoks” uzimajući u obzir da su ljudi, s jedne strane bitan dio prirode, proizvod evolucijskih procesa i da su u potpunosti ovisni o prirodnom svijetu kada su u pitanju hrana, voda i zrak za njihov sami opstanak.

“Gubimo se u sadašnjosti – ukoliko zaboravimo na prošlost ili ne budemo imali viziju budućnosti”. Tako je pisao ganski pjesnik Aji Kvei Armah.

Ove godine obilježava se stogodišnjica smrti anarhiste i geografa, Pjotra Kropotkina – ličnosti iz prošlosti koju zasigurno ne bismo trebali zaboraviti.

Talentirani geograf, pionir socijalne ekologije i socijalistički revolucionar, Kropotkin je proizveo “bogatstvo plodnih ideja” (kako je to sročio njegov prijatelj Eriko Malatesta) koje su i dan danas relevantne.

Jedna od najinteresantnijih ironija u historiji je to što je Kropotkin, rođen u Moskvi 1842. godine u porodici koja je bila među najvišim redovima u ruskoj aristokraciji, postao jedan od najoštrijih protivnika svih oblika državne moći. Njegovi carski preci bili su među ranijim vladarima Rusije.

Nakon što je sprovodio naučna istraživanja u zabačenim oblastima Mandžurije i Sibira tokom 1860-tih godina, Kropotkin je postao član Prve internacionale.

Dva puta je bio hapšen zbog svojih političkih aktivnosti. Kada je 1886. godine došao u Veliku Britaniju, narednih 30 godina, prema riječima Nikolasa Voltera, bio je “časni izgnanik”.

U domovinu se vratio 1917. godine kada je započela Ruska revolucija. Tokom mnogih godina izgnanstva, Kropotkin je postao jedan od vodećih teoretičara anarhističkog pokreta, a u isto vrijeme je nastavio sa svojim naučnim studijama. Zapravo, Kropotkinov portret i dalje visi u biblioteci Kraljevskog geografskog društva u Londonu.

Evolucijski prirodnjak poput Darvina, Kropotkin je bio polihistor i posjedovao je mnoge talente. Pisao je knjige o velikoj Francuskoj revoluciji, kako ju je nazvao, o ruskoj književnosti, klimatskim promjenama, fizičkoj geografiji Euroazije, evolucijskoj biologiji i socijalnoj ekologiji, a u posljednjim godinama života pisao je i filozofske rasprave o etici.

Ovdje ću se fokusirati na jedan aspekt njegovog bogatog i širokog opusa – na njegova ključna djela o socijalnoj ekologiji.

U srži ljudskog života, prema Kropotkinu, bio je osnovni “paradoks” uzimajući u obzir da su ljudi, s jedne strane bitan dio prirode, proizvod evolucijskih procesa i da su u potpunosti ovisni o prirodnom svijetu kada su u pitanju hrana, voda i zrak za njihov sami opstanak.

Ali s druge strane, ljudi su na neki način “odvojeni” od prirode: sama planeta Zemlja postojala je milijardama godina, mnogo prije nego što su se pojavili ljudi, a i sami ljudi, kao posebna vrsta bića, su unikatni u smislu da su razvili kompleksne simboličke kulture i tehnologije, te da kombiniraju visok stepen samosvijesti i društvenosti.

Doista, ljudi se danas opisuju kao “geološka sila” na planeti Zemlji i ljudi su na neki način “odvojeni” od prirode.

Bitno za Kropotkina je bilo to što je uvijek nastojao spojati ove dvije dimenzije ljudskog društvenog života.

Tako je kombinirao humanizam, sa naglaskom na ljudski utjecaj i kulturu, sa naturalizmom, u potpunosti prihvatajući ekološku dimenziju ljudskog života – da su ljudi uvijek “ukorijenjeni u prirodi”. Kropotkin je tako kao društveni filozof u suštini bio ekološki humanista, socijalni ekolog.

Dvije knjige koje je napisao (obje bazirane na člancima koje je objavio 1890-tih godina) predstavljaju primjer njegove socijalne ekologije. Te dvije knjige su Polja, tvornice i radionice sutrašnjice (1899) i Međusobna pomoć kao faktor u evoluciji (1902).

Potkraj devetnaestog stoljeća, Kropotkin je sve više bio okupiran sa dva povezana pitanja.

Prva stvar kojom je bio zaokupiran bio je sve veći “ponor” koji je nastao između sela u kojima je bilo sve manje ljudi i sve više divljine, i grada, gdje su ljudi živjeli u prljavštini i siromaštvu u prenatrpanim stanovima i radili u tvornicama u kojima su uslovi bili nezdravi, izrabljivački i u potpunosti nedemokratski.

Druga stvar kojom je bio zaokupiran je bio razvoj industrijskog oblika poljoprivrede u samom kapitalizmu. To je bio sistem monokulture kojim se osiromašuje plodnost zemljišta, te u kojem je poljoprivreda bila usmjerena ne prema proizvodnji hrane, već stvaranju profita.

Isto tako bio je zabrinut zbog toga što je doslovno sva zemlja u Velikoj Britaniji bila u privatnom vlasništvom i da su velike parcele davane za svrhe lova – na fazane i jarebice – posebno za rekreativne svrhe bogate i moćne vladajuće klase.

Iako su ljudi poput Trockog i generalno liberalnih učenjaka opisivali Kropotkina kao sanjivog intelektualca, utopijskog socijalistu, koji je bio u potpunosti udaljen od društvenih i političkih “stvarnosti”, Kropotkin je zapravo u stvarnosti bio veoma praktičan i racionalan učenjak.

Dok je Marks provodio vrijeme u biblioteci Britanskog muzeja proučavajući ekonomiju – uglavnom vladine izvještaje, Kropotkin je putovao i pisao empirijske studije o poljoprivrednim praksama, i čitav život on i njegova supruga Sofi imali su parcelu koju su obrađivali. Čak je pravio i sopstveni namještaj!

U svojoj kratkoj knjizi o promišljanjima pod nazivom Polja, tvornice i radionice sutrašnjice, koju je Kolin Vard opisao kao “jedno od velikih proročanskih djela devetnaestog stoljeća”, Kropotkin se borio za sljedeće:

- Da svi oblici industrije, bilo to tvornice ili radionice, moraju biti decentralizirani, i pozvao je na ono što sada nazivamo “zelenim” gradskim životom.

- Da poljoprivreda u budućnosti bude raznolika i intenzivna, da uključuje povrtnjake, intenzivno obrađivanje zemljišta, navodnjavanje livada, voćnjake, kulturu stakleničkih bašta, kao i kuhinjske vrtove. Kropotkin je tvrdio da bi se uz pomoć svega ovoga mogli dobiti veliki usjevi. Osjećao je kako bi se samodostatnost u snabdijevanju hranom mogla postići bez posezanja ka industrijskoj poljoprivredi (pod kapitalizmom), ukoliko bi poljoprivrednik bio oslobođen tri “lešinara” (kako ih je tada Kropotkin opisao) – države, zemljoposjednika i bankara. Kropotkin se tako protivio kako državnoj kolektivizaciji zemljišta, tako i kapitalističkoj poljoprivredi.

- Da se rad, kako u industriji, tako i u poljoprivredi, treba – i može – svesti na nekoliko sati dnevno, čime bi se ljudima u zajednici omogućilo da imaju mnoštvo vremena za razonodu i kulturne aktivnosti.

Kropotkin je shvatao kako bi sve ovo uključilo socijalnu revoluciju i stvaranje ekološkog društva baziranog na anarho-komunističkim principima

Bilo bi važno zamijetiti kako su Kropotkinove knjige imale značajan utjecaj na mnoge ljude, uključujući, na primjer Lava Tolstoja, Ebenezera Hauvarda (i njegovo zalaganje za gradove-bašte), Luisa Mamforda i Pola Gudmena.

Knjiga o Međusobnoj pomoći je možda Kropotkinovo najpoznatije djelo koje se još uvijek štampa. U ovom djelu o popularnoj nauci, Kropotkin je krajem devetnaestog stoljeća izrazio zabrinutost zbog pojave filozofskog pravca koji je postao poznat kao “socijalni darvinizam”.

Kropotkina je prvobitno isprovocirao članak Tomasa Hakslija, poznatog kao “Darvinov buldog”, zbog toga što je branio Darvinovu teoriju u članku objavljenom u časopisu Devetnaesto stoljeće, 1888. godine.

Naslov članka bio je Borba za egzistenciju i utjecaj na čovjeka. Citirajući Hobsa, Haksli je posebno opisao život u prirodi – kako organskoj prirodi, tako i društvenom životu plemenskih naroda – kao “usamljen, siromašan, gadan, surov i kratak.”

Nakon Hakslija, socijalni darvinisti – uključujući bezočne američke poduzetnike poput Rokefelera i Karnegija – na ljudski društveni život primjenjivali su Darvinovu teoriju, a posebno koncept Herberta Spensera o “opstanku najjačih”.

Ovaj koncept korišten je kao ideološko opravdanje kako bi se promicali kapitalizam i imperijalizam, jednako kao i kolonijalna eksploatacija plemenskih naroda. Isto tako taj koncept je implicirao da su ljudi po prirodi motivirani agresivnim impulsima, te da su u srži sebični, egoistični, takmičarskog duha, i da su posesivni individualisti.

Kropotkin je, naravno, kritizirao Rusoa, i nikada nije sumnjao u postojanje – stvarnost – konflikta, natjecanja, i egoizma (subjektivnog djelovanja) među živim svijetom i ljudskim društvenim životom.

Bez obzira na to, žestoko je osporavao hobsijanski (kapitalistički) pogled na svijet, tvrdeći kako je pretjeran i u potpunosti jednostran. Tako je došao do toga da napiše seriju članaka o “međusobnoj pomoći” – udruženim aktivnostima, međusobnoj podršci i brizi koja je bila prisutna ne samo među životinjama, već i u svim ljudskim društvima i kroz čitavu historiju.

Tendencija ka međusobnoj pomoći, ili kako je on to opisao ka “anarhiji” isto tako je bila očigledna “među nama samima”, nama - ljudima u zapadnim društvima.

Ta tendencija koegzistirala je sa državnim i kapitalističkim institucijama, ali im se često i suprotstavljala. Kropotkin je raspravljao o tome kako je međusobna pomoć (ili anarhija) bila izražena u radničkim udruženjima, sindikatima, porodičnom životu, vjerskim dobrotvornim organizacijama, raznim klubovima i kulturnim društvima, kao i u mnogim drugim oblicima dobrovoljnih udruženja. Kropotkin je naglasio kako je međusobna pomoć bila važan faktor u evoluciji i u ljudskom društvenom životu.

Međusobna pomoć nije anarhistički tekst, niti djelo o političkoj teoriji, ali ipak oslikava Kropotkinov koncept budućeg društva koje je opisao kao slobodno ili anarho-komunističko.

Pod tim bi se podrazumijevala potreba za socijalnom revolucijom i oblikom politike koji bi uključivao sljedeća tri osnovna pravila ili principa:

- Odbijanje države i svih oblika hijerarhije i ugnjetavanja koji onemogućavaju autonomiju i blagostanje jedne osobe kao jedinstvenog društvenog bića;

- Nepriznavanje kapitalističke tržišne ekonomije, zajedno sa njenim sistemom plaća (što je za Kropotkina bio oblik ropstva), privatnim vlasništvom, te takmičarskim sistemom vrijednosti i ideologijom posesivnog individualizma;

- I na kraju, uključivao bi viziju budućeg ekološkog društva, baziranog na međusobnoj pomoći, volonterskim udruženjima, participativnim oblicima demokratije, te oblicima društvenih organizacija orijentiranih ka zajednicama. Takvo društvo pospješilo bi potpuno izražavanje slobode pojedinca i izražavanje mutualizma – kooperativnog odnosa sa prirodnim svijetom.

U razdoblju u kojem vlada kapitalizam, stvarajući uslove koji proizvode strah, društveno udaljavanje, ogromne ekonomske nejednakosti i tešku ekološku krizu, Kropotkinova vizija i njegov oblik politike i dan danas je od velikog značaja.

U odnosu na pobornike Zelenog New Deala – kojeg podržava Naomi Klajn i ostali – Kropotkin bi insistirao na tome da je kapitalistička država zapravo uzrok, a ne rješenje ekološke krize.

Mari Bukčin nekada davno je tvrdio kako kapitalizam u simbiotskoj vezi sa državom ogolijeva zemlju u potrazi za profitom i kao rezultat glavni je uzrok “moderne krize

Autor: Brian Morris, The Ecologist

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba