KAD “SELO UBIJA” Bile su majke, sestre i kćeri
Foto: Ana Batrićević /Novinarke protiv nasilja
Svjetina šuti ili o ubicama govori – bili su povučeni, vjernici, ponekad bi i popili. Svjetina šuti jer za nasilje ne žele čuti da se “ne miješaju u porodične probleme”. Zapravo, ne bi da se zamjeraju, komšiji, rođaku, sinu. Ali ne šuti kad treba da se okomi na žrtvu, da sumnja, osuđuje, priča iza leđa ili licemjerno sažavljeva njenu sudbinu. Ne pruža ruku.
Piše: Anisa Mahmutović
Večer kasne jeseni 2022. godine. Na jednom od ulaza u sokak Sapne žuta traka.
Ubijena je majka Hana Jašarević, a tijelo nađeno u šahtu pored kuće. Ispotiha se šaputalo u mahali da je ubica njen sin, da se znalo kako majka ima s njim problema. Spominjalo se da se obraćala institucijama, ali reakcija je zakasnila.
Majku ni oplakali nismo, a već je uslijedila vijest kako je ubijena majka Miralema Mehmedović.
U vijestima i člancima se ističe, ubica je bio patriota, Zlatni ljiljan. Ispotiha se opet osuđivački propitivao motiv…
Uslijedio je novi femicid na Krojčici kod Tuzle, pa u Gradačcu trostruko ubistvo, Živinicama femicid nad Tahirom Čamdžić, redali se Zavidovići, Sarajevo, ponovo Tuzla kad je policaja Elvis Ćustendil brutalno pucnjem u leđa, ubio Amru Kahrimanović.
Mislili smo gore ne može, ali je tokom jedne od sjednica Skupštine Tuzlanskog kantona došla informacija o novom femicidu u Lipnici nad Selmom Baluković, malo kasnije sjekirom je ubijena majka i supruga u Gradačcu Halida Smajić i prije tri dana medicinska sestra tuzlanskog Kliničkog centra Amela Čičkušić i njeno dvoje djece.
Svjetina šuti o ubicama
U sva tri posljednja slučaja ubice su muški članovi porodice, odnosno oni koje je neko zvao:“Babo“, „Tata“.
Svjetina šuti ili o ubicama govori – bili su povučeni, vjernici, ponekad bi i popili. Svjetina šuti jer za nasilje ne žele čuti da se “ne miješaju u porodične probleme”. Zapravo, ne bi da se zamjeraju, komšiji, rođaku, sinu.
Ali ne šuti tako svijet kad treba da se okomi na žrtvu, da sumnja, osuđuje, priča iza leđa ili licemjerno sažavljeva njenu sudbinu. Ali, ne pruža ruku.
Poručuje policija da im se obrate žrtve nasilja. No, kad im se obratila majka moje prijateljice, sad već bivši inspektor MUP-a Tuzlanskog kantona konstatovaće da bi trebalo da se pomire, jer i on nekad ošamari svoju ženu. Usput će u lokalnoj kafani prepričati detalje uviđaja, kako bi besposlena svjetina mogla raspredati dalje naokolo i pogledima ispraćati žrtvu.
Sigurno da ima i pozitivnih primjera, ali govorim o ovom koji me boli.
Na jednoj od tematskih panel diskusija u Tuzli, inspektorki sam iznijela detalje iz nekoliko slučajeva i pitala da li su istragu po dubini proširili na centre za socijalni rad, domove zdravlja i lokalne policijske stanice? I ona je šutila.
Nakon femicida nad Amrom Kahrimanović, na osnovu građanske inicijative, zastupnici u Skupštini Tuzlanskog kantona zakazali su sjednicu. O sigurnosnoj situaciji govorio je komesar MUP-a TK-a Dževad Korman. Bez jasnog cilja za suočavanje sa nasiljem, saopštio nam je kako je u godini dana počinjeno jedanaest ubistava. Skoro svakog mjeseca u godini neko je ubijen, a Kormanu za govornicom drhti glas dok nam o statistici govori. U sali su sin i brat ubijene Amre, ali činilo se na pauzama kao da su zastupnici na to zaboravili dok na dva metra od dvadesesedmogodišnjeg momka zbijaju interne šale. Konkretni prijedlozi i aktivnosti su izostale.
U toj sali gdje se zakoni donose tek jednom se raspravljalo o nasilju nad ženama.
U decembru 2023. godine usvojena je Rezolucija o prevenciji i borbi protiv nasilja kada je rasprava pretvorena u politički poligon zastupnica. O prijedlozima za sprječavanje nasilja nad ženama tek poneka rečenica, ali više od sat vremena raspravljalo se o protokolarnim propustima, pozvanim i nepozvanim autorkama rezolucije. Gledajući ih klubovi i stranke su mi izgledali važniji od onih života oduzetih koji su Kormanu bili broj.
Izostala je i reakcija Ministarstva za socijalni rad, politiku i povratak koji ni u jednom trenutku nije preispitao svoja postupanja nakon prijave nasilja. Nisu osjetili potrebu ni da pozovu stručnjake sa Klinike za psihijatriju UKC-a Tuzla, koji istini za volju vrlo često pacijentima posvete pet minuta svoga vremena, ali ne da bi ih slušali, već korigovali medikamentoznu terapiju.
Svakom ubistvu majke, sestre, kćerke čudimo se dva dana, propitujemo motive, pitamo se kako nam se ovo dešava? Otkud nama? A došlo je iz onog stereotipa da „nismo ludi“ da potražimo stručnu pomoć od psihijatara i psihologa, da se ne miješamo u porodične probleme, da „nikome ruže u braku cvjetale nisu“, da nas „ON“ hrani i da ne treba svjetina znati da nas je udario.
Decenijama – pod tepih
Krenuli smo od toga da je komšija, rođak u centru za socijalni rad, policiji, domu zdravlja i da ne bi da se zamjeri.
Gurali smo pod tepih decenijama, šutili kad nas pitaju, bježali od sažaljenja, ogovaranja rodbine i zajedničkih prijatelja, neodgojenih sinova, institucija u kojima rade „njegovi“. Bježali smo od svega, ali od metka i sjekire nisu pobjegle Hana, Miralema, majka kojoj ni ime saznali nismo sa Krojčice, Nizama, Tahira, Aida, Amra, Selma, Halida, Amela i dva mala anđela.
Za njihova ubistva krivi su oni koji šute, koji ne prijavljuju, oni koji se ne liječe, društvo koje ne liječi, svi koji su mogli, a nisu htjeli pomoći. I tačka!
