Fata Jaganjac (FOTO: Direkt)
Od 2.000 Bošnjaka, koliko ih je prije rata živjelo u Opštini Bileća, danas u gradu živi jedino nena Fata Jaganjac. Svoju kuću napustila je 1993, da bi se osam godina kasnije u nju zauvijek vratila. Komšije su joj, kaže, danas preče nego ćerka koja živi daleko.
„Meni je uvijek fino bilo. Ništa nije drugačije sada nego prvi dan. Komšije prve su mi uvijek tu. Šta god im kažem da mi pomognu, da me odvezu po penziju i gdje god treba, učine mi. Ima neko kaže ne može zajedno da živi. Ja, bogami, mogu sa svakim, samo ko vidim da je na pravom putu. A nikoga nisam sretila da mi nije rek’o: Dobro jutro. Nijedno dijete neće proći da mi se ne javi. Ove curice od komšija nađu me u prodavnici i pitaju me: Hoćeš li, Fato, da ti ponesemo stvari. Moji iz Sarajeva i inostranstva dođu, nikad nismo imali neki problem, nego dođu da ih obiđu“, priča za „Direkt“ nana Fata.
Prije nego što je napustila Bileću, Fata je u godini i po dana izgubila i sina, i muža. Sin, Abid, poginuo je 1990. u saobraćajnoj nesreći na Dužima, kada se vraćao sa sezonskog rada u Dubrovniku, a muž joj je iznenada preminuo od infarkta. Budući da je sina sahranila u Bileći, to je bio glavni razlog njenog povratka. Njena ćerka sa svojom porodicom živi u Janji, kod Bijeljine.
Fatina kuća nalazi se u blizini Careve džamije, obnovljene i svečano otvorene 2011. godine. Nana jedina ima njene ključeve. Brine o njoj, pali kandilje i otvora njena vrata za posjetioce. A uvijek, kaže, neko naiđe.
„Izbiše ljetos dva mladića, nije, bogami, još bio mrak, kad spremio ih jedan komšija odavde. Tražili su da uzmu ključ, da klanjaju akšam. Iz Zenice su naišli. Kažu krenuli na more. Kad su završili, zahvalili su se i kažu: Moja nano, kako nas je ovaj mladić uputio kod tebe, kako je fin. A ja kažem: Pa narod je svuđe fin, obični narod. Dođu i bilećki muslimani. Dosta ih svrati i kod mene. Djeca Salka Avdića su mi dolazili, posjedali su ovdje sa mnom dva sata. Kažu rekli su nam otac i majka da svratimo", priča Fata.
Predratno vrijeme u Bileći neni je ostalo samo u lijepim uspomenama. Bilo je više ljudi i posla, ali i zadovoljstva.
„Sve je bilo fino i mirno. Radila sam na Bilećanki 20 godina. Mi smo se tako fino gledali kada smo radili tamo. Sve je bilo zajedno. Niko nije rek’o: Eno ga musliman, eno ga Srbin. Ako sam ja znala šta je Hrvat, a šta Srbin, bog me gospod ubio! Sve je bilo kao jedno. Eto šta pamtim. Narod nije imao toliko, ali je prezadovoljan bio, a sad i ako ima nešto, sve mu više treba. Po svačemu lijepom pamtim to vrijeme. Ranije nije toliko omladina išla. Znam kad sam bila cura, bile su priredbe na Planoj, u Domu, pa dođe od Dubrovnika do Mostara omladina. Ko će ti sad doć’? Niko. Na Planoj sve srušeno, malo je ono obnovljeno i ako ko dođe, nema ništa. Svak’ je skoro prodao ono što je imao i nema gdje da dođe. Poneko se sahrani u Njeganoviće, na Planu i u Fatnicu. I eto ti“, sa sjetom priča Fata.
Danas su joj, kaže odlučno, najvažniji zdravlje, mir i sloboda. I da svako ima da živi, a ne samo ona.
„Hvala bogu, ja imam. Efendija mi kaže da mu se obratim šta god mi treba, bez obzira na to što imam svoju ćerku i njenu porodicu. I ova drva ispod kuće mi je neki dan doćerao. I ko god naiđe. Ovaj komšija Radenko ode u Dabar, pet kila paprika donese, meni će dva dat’. Ja kažem da sam sama, a on kaže: Neka si, nek imaš. Nikad ne kupim jaje, ako mi vjeruješ, nego sve iz komšiluka mi donesu“, priča iskreno Fata.
Zato se s pravom osjeća dobro u svojoj kući. Ističe da nema probleme ni sa kim, niti ih ko sa njom ima. Običan svijet, kaže, svugdje živi složno, a političari su oni koji ciljano među ljudima prave podjele.
„Gdje god pitaju narod kako živi, reći će: Mi fino živimo, pomažemo jedni drugima. A političari su ti koji prikazuju drukčije, koji nameću podjele da oni pobjede i da njima bude bolje, a ne narodu. Njega su upropastili. Đe nema miješanog naroda, nema ni sreće, eto ti“, poručuje Fata.
Jelena Denda Borjan
