Tla su nam kisela, žedna i jalova, Hrvatskoj je preostalo svega 60 žetvi

Zvuči možda prepotentno, ali do sada nismo imali nekog ministra od kalibra. Nitko nije promišljao o plodnosti tla, klimatskim promjenama. OPG-i su ispali iz igre velikih. Da ljudima u ruralnom prostoru danas poklonite i nekoliko stotina tisuća eura, teško da će ostati živjeti tamo

Poljoprivredna proizvodnja i dalje pada. Južno od Karlovca, s izuzetkom ovaca i nešto koza, danas uopće nema stoke, kamoli sira od planinskog mlijeka i mlijeka s velebitskih pašnjaka, čemu su uvelike kumovali i dosadašnji resorni ministri fascinirani nekadašnjim PIK-ovima iz kojih je većina i potekla, dok u vitalnim OPG-ima nikada nisu ni vidjeli partnera. Svi resursi, sva dosadašnja politika uvijek je bila usmjerena da daje vjetar u leđa velikima, tvrdi neovisni agrarni analitičar Darko Znaor, stručnjak za ekološku i održivu poljoprivredu i gostujući predavač na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj. Razgovaramo o aferama s hranom, ministrima, pesticidima, GMO-u... te kako unijeti svjetla u crni scenarij koji već 25 godina živi hrvatska poljoprivreda.

Prvo su krenule afere s uvoznom hranom, a sad vidimo da ni domaća nije baš naj. I u njoj ima salmonele, pesticida, listerije... Kako to komentirate? Trebamo li se više bojati domaćeg ili uvoznog?

Teško je prejudicirati jedno ili drugo. Mislim da su ti problemi uvijek postojali, samo nije bilo ozbiljne kontrole ili dobre volje da se to objelodani. I sam sam više puta upozoravao na meso i neke druge proizvode iz EU kojima je istekao rok ili je bio pred istekom, što nikako nije dobro. No problem je i to što mi,  konkretno kad je riječ o pesticidima, godišnje na analize uzmemo svega 400 do 500 uzoraka, malo više od jednog uzorka dnevno u Hrvatskoj, a zamislite samo koliki je Zagreb i koliko ima tržnica i trgovina koje prodaju hranu. I da svakodnevno samo u Zagrebu uzmete taj jedan i pol uzorak, on je premali da bismo iz njega zaključili je li hrana koju jedemo ispravna ili neispravna.

Znači li to da još svašta možemo očekivati, s obzirom i na uvriježeni stav naših poljoprivrednika kako od viška ne boli glava?

Sve do prije godinu-dvije hrvatski su proizvođači su mogli kupovati pesticida koliko god su mogli i primjenjivati ih bez ikakvog znanja. Danas oni koji ih upotrebljavaju u komercijalne svrhe moraju položiti nekakav ispit, ali on uopće nije dovoljno rigorozan da bi većina poljoprivrednika shvatila dubinu problema. Pesticidima se previše vjeruje i nikad se ne razmišlja unaprijed o nekim preventivnim mjerama koje bi smanjile njihovu uporabu.

A onda dobijemo i jabuke prskane pesticidom za uljanu repicu…

Država može uvesti reda. Pitanje je samo organizacije i dobre poltičke volje. Nije nikakav problem skenirati bar kod neke kutije pesticida i voditi evidenciju gdje je točno otišla, kad i za što će se koristiti. Trenutačna situacija potvrđuje temeljno ignoriranje potrošača u svrhu profita ili pak temeljno neznanje. Možda je nekome ostalo neiskorištenog pesticida i pomislio je kako je sve to ista „prašina“. Naravno da to nije tako i da postoji razlog zašto je neki pesticid za primjenu na uljanoj repici, a ne za jabuke i obrnuto, počevši od činjenice da je štetan za ljudsko zdravlje. Veliki broj proizvođača, k tome, ne poštuje ni minimalni rok koji treba proći od prskanja do stavljanja nekog proizvoda u promet. Ne možete poprskati salatu u plasteniku i već za pet dana je brati.   Zadnji sam za promociju represivnog pristupa, no kad biste kaznili jednog, dvojicu, desetoricu zbog toga, kad bi se netko 'opalio' po džepu ili završio nekoliko mjeseci u zatvoru, to bi se pročulo. Ali, ako nitko ni ne kontrolira  što taj čovjek prodaje, onda je problem.

Ovih dana savjetuju nam da jabuke peremo deterdžentom kako bi s njih  oprali pesticide...

I octom. Ma glupost! Kad pesticidi jednom dođu u jabuku ništa ih neće više uništiti. Oni i poslije karence ostaju unutr, ali u manjoj količini, a mi i dalje ne znamo utjecaj i tako malih količina na naše zdravlje. Eksperimenti rade uglavnom na miševima, a usto su i kratkog daha. Da biste registrirali jedan pesticid ne morate imati ni 10 generacija miševa iako se brzo množe. To su sve jako velike igre, a najveći je problem da imamo propisano koliko u nečemu smije biti pojedinog pesticida. Nom pitate li bilo kojeg proizvođača, nikad ne prskaju samo s jednim jer im se to ne isplati, nego koktelima. Kakvi sinergijski učinci tako nastaju niti znamo niti imamo propisane vrijednosti u takvim slučajevima.

Kako komentirate što je na snagu nedavno stupila odredba Europske komisije koja je praktično u svega nekoliko mjeseci srušila količine dopuštenih ostataka pesticida u jabukama za čak 50 puta, sa 0,5 na 0,01 mg/kg-ppm?

Očito je sve više dokaza da i tako male količine utječu na ljudsko zdravlje.  Prodaja pesticida i mineralnih gnojiva ogroman je biznis, čak i u Hrvatskoj. Otprilike svaki 13. vagon koji vidite na vlaku prevozi ili pesticide ili mineralni gnoj.

Neki su se već obrušili na ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića kako je uz salmonelu postao zvijezda s naslovnica, a domaćim se tvrtkama otkazuju ugovori i pada potrošnja. Treba li izgrednike javno prozivati ili je i on, kao i njegovi prethodnici, takve stvari trebao pometati pod tepih?

Osobno držim da konačno imamo ministra koji ima petlju. Ministar,  kao što i sama riječ kaže ministrira, odnosno služi. I svaki ministar kojemu je stalo do svog naroda služi. Ministar koji je neodlučan, a takvih smo u poljoprivredi imali previše neće donijeti promjenu. Pozdravljam Tolušićev dinamičniji pristup, no prekratko je vrijeme da bismo ocijenili je li to samo neki politički marketing ili iza toga stvarno postoji neka politička volja. Bit će dobro vidjeti i jesu li te akcije usmjerene ka tome da na kraju ostane samo jedan mali krug dobavljača, kriteriji koje će moći zadovoljiti samo jedna mala skupina trgovaca, jer onda nismo ništa napravili. Tu hranu jedemo mi i naši najdraži i stoga je jako bitno da se u javnost ide transparentno s nepravilnostima. Zbog čestog kriziranja vlade po pitanju agrara i zaštite okoliša mene su u nekim krugovima prozivali da nisam domoljub. Upravo suprotno. Ako kažemo da nešto ne valja i upremo prstom u one koji onečišćuju vodu, zrak ili proizvode koje konzumiramo, zbog kojih možemo imati i zdravstvenih problema, za mene je to domoljublje.

U prošlom sastavu vlade vi ste se spominjali i kao potencijalni ministar poljoprivrede.

Imao sam ponuda u više navrata. Načelno me ne zanima rad u državnoj službi, ali bih rado savjetovao ministra koji ima petlju. Hrvatskoj poljoprivredi treba REZ, što je kratica za resurse, ekologizaciju i znanje. Treba nam pravednija raspodjela resursa jer sada imamo situaciju da su i poljoprivredno zemljište ii potpore koncentrirani u rukama jako malog broja ljudi, što osim nas imaju samo Rumunjska i Bugarska. Na taj 1% najvećih otpada čak trećina potpora što uopće nije stimulativno za ostale proizvođače. Što se tiče ekologizacije, ključno je vratiti plodnost zemlje. I naša najplodnija tla u istočnoj, zapravo čitavoj Slavoniji kisela su, žedna i jalova! Prekomjernim korištenjem umjetnih gnojiva i nerazumnom poljoprivedom (među najvećim smo EU potrošačima po ha) mi smo sagorjeli naše nacionalno blago - humus. U nekim tlima sada imamo tri puta manje humusa nego prije 100 godina, a kako on između ostalog, u tlu djeluje i kao spužva, s jedne strane imamo problem sa sušom, a s druge - s poplavama. Tlo je zbog toga jako kiselo, a tomu doprinose i enormna zakiseljena onečišćenja koja dobivamo iz termoelektrana iz BiH i Srbije, koja padaju na naša tla. Jedna ozbiljna vlada kojoj je stalo do svog naroda i te kako bi se morala pozabaviti s time. Jer ako ovako nastavimo, po mojoj procjeni ostalo nam je kapaciteta za svega 60 do 100 žetvi. Nakon toga više ništa nećemo imati u zemlji da nas prehrani.

A tu su i klimatske promjene...

Da. Kiselo, žedno i jalovo tlo bez humusa ranjivo je i na klimatske promjene koje prijete hrvatskoj poljoprivredi više od salmonele, pesticida i bilo čega. Svakih nekoliko godina imamo ili ekstremnu sušu ili poplave, dio usjeva ošteti i mraz... tako da po mojim izračunima zbog ekstremnih vremenskih prilika svake godine izgubimo gotovo 200 milijuna eura. Slikovito rečeno, klimatske promjene pojedu nam više od polovice ukupnih potpora u poljoprivredi o čemu nitko ne vodi računa i jako je malo akcije koje idu u tom smijeru, a trebale bi nam biti prioritet. U odnosu na 2005., u 2015. smo, s izuzetkom suncokreta i pšenice, proizveli manje kukuruza, krumpira, šećerne repe, govedine, svinjetine..., a tabu tema je i da imamo regije poput Zagrebačke županije koje su toliko opterećene teškim metalima, prije svega bakrom koji se u nas u voćnjacima i vinogradima koristi već 100-tinjak godina. Bakar je teški metal kojega je kad dođe u tlo nemoguće odstraniti, bar ja ne znam za takvu tehnologiju, pa brojni dijelovi Zagrebačke županije, ali i drugdje uopće nisu povoljni za ekološku proizvodnju. To su sve stvari o kojima bi trebao promišljati neki prosječan mistar ili premijer, što će biti s nama i našom djecom za 30, 50 ili 100 godina, a ne o tome hoće li dobiti izbore za dvije, tri ili četiri godine. To sigurno nije nacionalni interes.

Kako naprijed kad nam je većina poljoprivrednika starija od 60 godina, neobrazovana...?

Kao i svakoj drugoj ljudskoj djelatnosti znanje se i u poljoprivredi udvostručuje kroz tri do pet godina. No možda tek 5 do 10 posto naših poljoprivrednika ima neku višu školu, znatan broj njih ni osnovnu, a poljoprivredno znanje vrlo malo njih. S druge strane imamo zanimljivu situaciju da svake godine kao društvo dajemo 300 do 400 milijuna eura raznih potpora u poljoprivredi, dakle javni novac, ljudima od kojih mnogi ne znaju kvalitetno raditi ili nisu formalno obučeni za to. Hrvatska u tome nije usamljlena, slično je i u drugim mediteranskim zemlja,a, Rumunjskoj, Bugarskoj..., a što idemo sjevernije suprotan je slučaj. Danas ne možete vladati modernim tehnologijama u poljoprivredi, od satelitskih informacija koje su vam bitne do informacija koje vam pružaju analiza tla, različiti softveri za ekonomsko upravljanje godpodarstvom... Prošlo je vrijeme uzrečice kako je motika za onog kome nije išla matematika.

Zašto su uvozni proizvodi jeftiniji od domaćih govorimo li o hrani?

Gospodarstva su nam mala i rascjepkana i zakonom o nasljeđivanju se sve više cjepkaju, a tako ne mogu biti konkurentna velikoj proizvodnji. S druge strane proizvođači u razvijenim zemljama su učinkovitiji na način da dobiju više za manje inputa. Dok kod nas većina poljoprivrednika nerazumno baca pesticide i mineralna gnojiva uokolo, bez ikakve preporuke, po vlastitom filingu, vani je tako da onaj tko zna gleda trebaju li uopće i kako će baciti 100 nečega, a da mu to donese 200 nečega drugoga. Mit je kako drugi imaju veće potpore. Hrvatska po hektaru ima veće potpore od EU prosjeka. K tome, malo ljudi zna da i drugi europski poljoprivrednici posluju s gubitkom. Ovih je dana jako puno povika o uvoznom mesu. Danska je među najjačim uzgajivačima svinja u Europi. Ima oko 40.000 poljoprivrednika, a mi 100 tisuća aktivnih. Po broju stanovnika tu smo negdje, oni imaju 5,5 milijuna, no dug danskih poljoprivrednika iznosi oko 50 milijardi eura, svaki u prosjeku 1,2 milijuna, a kako ih banke stišću primorani su meso prodavati ispod proizvodne cijene samo da bi mogli otplatiti sljedeću ratu bankama. Njih 40 tisuća dužno je koliko cijela danska država. A i tamo poljoprivrednik dobiva 10 do 15 posto cijene koju potrošač plaća na policama, dok ostatak beru trgovci, kao i u Hrvatskoj. I to je veliki problem - i tu bi suverena država poput Hrvatske, bez obzira što smo mali, trebala odrediti pravila igre, umjesto da administracija ide linijom manjeg otpora i ponavlja kako nas to Bruxelles traži.

Kako to mislite?

Evo jednog zanimljivog primjera. U programu ruralnog razvoja imali smo mogućnost plaćanja za održavanje suhozida i EU za to daje novac poljoptrivrednicima. Samo na Pagu imate 1000 kilometara suhozida i po mojim izračunima, napravljenim za Ministarstvo poljoprivrede, po metru dužnom svaki je poljoprivrednik na Pagu mogao dobiti 0,7 eura po metru - svi zajedno i 700.000 eura godišnje. Međutim, našoj je administraciji to bilo jako teško za provesti. Smatrali su da će ljudi varati, da nemaju početno stanje i slično, dok je u Velikoj Britaniji to vrlo jednostavno. Prijavite se za tu potporu i agenciji za plaćanje pošaljete fotografiju s GPS koordinatama. Fotografija tog suhozidaje dokaz je da je on tamo, a ulove li vas u laži, slijedi kazna. Naša administraciji išla je unaprijed s logikom da fotografije nisu dovoljan dokaz i zato Hrvatska na godinu gubi 10 milijuna eura. A ni Bruxelles ne traži da imamo neke jako sofisticirane mape tih suhozida, satelitske snimke, katastar suhozida...

Stalno ističete kako je poljoprivreda najhrvatskiji sektor hrvatskog gospodarstva. Mislite li da je to konačno prepoznala ova Vlada, jer dosadašnje očito nisu? Nemamo ni dugoročne poljoprivredne strategije.

To je točno. Preko 97 posto resursa, a tu govorimo o zemljišnom i stočnom fondu u rukama je naših državljana. I to većinom tvrtki ili OPG-a. To znači da  možemo biti ponosni što za razliku od bankarskog ili drugih sektora barem tu imamo dobar temelj za suverenost. No žalosno je, a ni tu nas Bruxelles nije usosio, već godinu dana nismo u stanju ispltiti ni milijune kuna koje su naši poljoprivrednici dobili na natječaju za mjeru 4. Programa ruralnog razvoja, niti se zna što će biti s tim novcem, a trebali smo već imati i ohoho natječaja.

Stalo se zbog desetak tvrtki koje su trebale dobiti više od 300 milijuna kuna, ali su se, tvrde iz ministarstva, stvarali umjetni uvjeti za stjecanje te potpore.

Angažiraju li teb tvrtke vješte odvjetnike sigurno će dobiti spor protiv države. No ako pravno i pobijede, država im može sjedit za vratom na razne načine. S još jednom kolegicom i dvoje kolega iz Danske koji su također bili službeni evaluatori programa, ja sam upozoravao na to i pokušavali natjerati ministarstvo, koje je tad vodio Tihomir Jakovina, da naprave potprogram za male poljoprivrednike, što je i Bruxelles dozvoljavao i brojne su zemlje to koristile. No mi smo sebi iz nekog razloga nametnuli posve obrnutu igru i potpore umjesto na OPG-e koji čuvaju i ruralni prostor, usmjerili na velike. Odnosno na nekolicinu njih, jer nije tajna da tih 10 do 20 tvrtki upravlja većinom resursa u hrvatskom agraru. Da ljudima u ruralnom prostoru danas tako date i nekoliko stotina tisuća eura, teško da će ostati živjeti tamo, pogotovo mladi i vitalni ljudi.

Tko je najveći kočničar hrvatske poljoprivrede, da uvozimo više od 60% hrane koju nismo u stanju sami proizvesti?

Osobno držim da su najveći kočničari bili dosašnji kreatori agrarne politike. Bilo je više nego bjelodano da su svi oni išli na ruku velikim proizvođačima, zbog interesa ili političnog uvjerenja, tako da danas u hrvatskom poljoprivrednom sektoru imamo gotovo polufeudalni sustav. Oko 100 tisuća proizvođača ugovorno, tržišno ili u smislu skladištenja, repromaterijala, prodaje posve je vezano na velike sustave, od kojih su mnogi pod sumnjivim okolnostima došli do velikih resursa i da imaju imalo stida danas bi pokazali veću socijalnu osjetljivost.

Slažete li se s dušebrižnicima koji ponavljaju kako Hrvatska može hraniti i četiri puta više stanovnika?

To je glupost. Jedan srpski političar davno je rekao kako bi "Srbija mogla da hrani celu Europu, ali neće iz inata". Da mi to možemo, već bismo to radili. No s oko milijun hektara proizvodnog kapaciteta to je nemoguće.

HAZU je ovih dana objavio kako imamo 2,96 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta, od kojih je obradivo 90%.

Možda je bilo u vrijeme Austro-ugarske, u vrijeme Franje Josipa i Marije Terezije. No od tada je sve prešlo u šumu, šikaru i neobrađeno zemljište i u proizvodnji mamo najviše 1,5 milijuna hektara. Kad bi imali 3 milijuna, ne mislite li da bi bilo nesuvislo da nam je tek svaki treći hektar prijavljen za potpore? Naša proizvodnja stalno ide dolje. Proizvodimo 40% manje mlijeka nego prije 10-ak godina iako smo podizali ogromne predimenzionirane štale. Južno od Karlovca, s izuzetkom ovaca i nešto koza dans uopće nemate stoke iako smo tu mogli imati ekstezivno stočarstvo kakvo je i nekad bilo, koje bi uveliko moglo biti i ekološko, proizvoditi jako puno, a mi praktički danas nemamo ni sira od planinskog mlijeka ni mlijeka s velebitskih pašnjaka. Svi dosadašnji bili su fascinirani PIK-ovskim sustavom. Većina njih je i potekla od tamo i nikada nisu doživjeli, ne nužno malog, starog krezubog seljaka kao partnera, nego jedno vitalno obiteljsko gospodarstvo. Svi resursi, sva  politika je uvijek bila usmjerena da daje vjetar u leđa velikima.

U proteklih 25 godina, ima li ministra poljoprivrede za kojega biste mogli reći da je bio na nekom dobrom tragu i napravio veliku stvar za hrvatsku poljoprivredu?

Nema. Zvuči možda prepotrentno, ali ne vidim da smo do sada imali nekog ministra od kalibra, bilo stručnog, čak i ljudskog, usudim se reći. Nisam vidio da je itko od njih promišljao o demografskoj strukturi sela, plodnosti tla, klimatskim promjenama, pravilnoj raspodjeli resursa, da mladi ostaju na selu... a to su ključne stvari.

Što u nekim najkraćim crtama trebamo poduzeti? Vidi li se svjetlo na kraju tunela?

Što nas sprečava da se potpuno okrenemo ekološkoj poljoprivredi, ima li u nas uopće volje i znanja?

Mi smo dobri, uvijek bismo nešto mogli. No ispada da imamo tek sanjarski mentalitet i mentalitet legendi. Nitko nam ne priječi da to ostvarimo, ali se iz nekog razloga nikad ne ostvari. Hrvatska bez daljeg ima jako dobre preduvjete za ekološku opoljoprivredu i osobno je zagovaram, praktično od studentskih dana. Kad bi Hrvatska nastavila sadašnjim trendom rasta bavljenja ekološkom poljoprivredom, čitava zemlja bi kroz 15 do 20 godina bila ekološka. No to se neće desiti jer i iskustva drugih zemalja pokazuju da rast nakon nekog vremena usporava, a činjenica je da u nas većina ljudi u ekologiju ulazi samo radi višestruko većih potpora i siguran sam da uopće ne proizvodi na ekološki način, pogotovo oni koji su u paralelnoj proizvodnji, pola ekološkoj, pola u konvencionalnoj. Siguran sam da se svime bave konvencionalno, a računica im je u ekološkoj potpori. Zato i imamo fenomen da imamo već toliko hektara  (91.000?) pod ekološkom proizvodnjom, a vrlo malo domaćih ekoloških potpora s ekocertifikatom. Gdje su? Unazad nekoliko godina dijelile su se potpore i za tisuće hektara pašnjaka u ekoproizvodnji, a oni koji su ih dobili nisu imali nijednu kravu ili ovcu na tim pašnjacima. Više od milijun eura protraćen je na taj način.

Slažete li se s prijedlozima regionalizacije poljoprivrede te da bismo u fokus trebali staviti 10-15 proizvoda u kojima ćemo biti jaki, proizvoditi ih dovoljno i za vlastite potrebe i za veliki izvoz, kao što je Srbija, primjerice, trenutačno najjača na svijetu s više od 200 milijuna eura izvoza malina?

Ta ideja o regionalizaciji nadilazi moje intelektualne sposobnosti. Zašto propisivati tko će što proizvoditi? Lljudima treba dati prave informacije i ojačati njihovo znanje kako bi oni sami mućnuli glavom što je najisplativije za njih, u suprotnom nije stimulativno.

Kako komentirate nedavno spajanje Bayera i Monsanta. Ulazi li time GMO na velika vrata u EU?

Iz Monsanta su prije tog spajanja službeno rekli kako odustaju od GMO proizvodnje i prodaje u Europi jer im je Eurospa pretvrda barijera. No sad je situacija drugačija. Monsanto je sad njemačka, a ne američka tvrtka i interes njemačke ekonomije u njoj jako je velik. No prerano je govoriti je li u pitanju nekakav manevar koji će GMO-u šire otvoriti vrata, mislim samo da je GMO ogromna opasnost i nešto što Hrvatskoj ne treba. Svakako je za pohvalu da su sve ključne parlamentarne stranke dosad bile jedinstvene, dakle postoji konsenzus da nama GMO ne treba. Naša je prespektiva turistička, lijepa zemlja, bogata biorazolikošću, etno i gastro ponudom, koja će pričati priču i o stoljetnim maslinama, moru...

Kako će izgledati  hrvatska poljoprivreda 2030. i tipičan hrvatski poljoprivrednik? Hoće li nas uopće biti?

Ne dogodi li se najcrniji scenarij u kojemu idemo prema još svega 60 žetvi, čime bismo pali na 30% današnje nedostatne proizvodnje, pokrenemo li se sada uz velike ćemo napore povećati proizvodnju za 20-ak posto i smanjiti uvoz za oko  30% hrane, što su dugoročni procesi. Tada ćemo već naveliko koristiti i dronove u poljoprivredi, robote... Dio poljoprivrednika subvencionirat će se samo kako bi u tlu pohranjivali ugljik iz atmosfere i tako umanjivali učinak klimatskih promjena, a dio će njih održavati bioraznolikost, čuvati ptice, pčele, leptire... S hotelima za kukce poput travnih traka, živica uz 20-ak hektara nasada dokazano je kako se postiže i 15% veći prinos. Da sam ja ministar moja bi strategija poljoprivrede imala svega 10 stranica, ali bi ujedno bila i akcijski plan...

Agrobiz