Stare šume umiru
Promjene klime su tako ubrzane da se drveće ne stiže prilagoditi. Prve žrtve su velika stara stabla, stara i stotine godina. Guste šume pretvaraju se u goleti. Posljedice po šumski živi svijet su pogubne, jer upravo drveće kreira mikroklimu i dizajn ekosistema u svojoj zajednici.
Ali posljedice će osjetiti i cijela planeta. Kako kaže jedan od naučnika u tekstu: „Kada staro drveće umre, razgrađuje se i ne samo da više ne usisava CO2 iz atmosfere, nego u atmosferu oslobađa još više CO2 . Zagrijavanje izaziva gubitak drveća, a onda gubitak drveća dovodi do još većeg zagrijavanja.” @RiD
Piše: Craig Welch
S engleskog prevela: M. Evtov
Kalifornijske divovske sekvoje mogu živjeti više od 3.000 godina, promjer debala im je veći od dvije dužine automobila, a grane im se pružaju više od 90 metara nebu pod oblake. No prije nekoliko godina, usred rekordne suše, naučnici su primijetili nešto čudno. U nacionalnim parkovima Sequoia i Kings Canyon nekoliko je ovih džinova umiralo na način koji niko dotad nije dokumentovao – od vrha prema dole.
Kad su se istraživači popeli u krošnje, otkrili su da su potkornjaci cedrovine izbušili nekoliko grana. Do 2019. godine umrlo je najmanje 38 stabala – što nije veliki broj, ali „zabrinjava zato što to nikada prije nije zapaženo“, kaže Christy Brigham, nadležna za upravljanje resursima ovog parka.
Bube su opustošile stotine miliona borova diljem Sjeverne Amerike. No naučnici su pretpostavljali da su veličanstvene sekvoje, sa svojim taninima koji odbijaju bube, imune na tako opasne štetočine.
Zabrinuti stručnjaci sad istražuju je li neka kombinacija sve težih suša i šumskih požara, učestalih i pogoršanih klimatskim promjenama, čak i sekvoje učinila osjetljivim na invazije smrtonosnih insekata.
Ako je tako, ovi drevni stražari bili bi samo najnoviji primjer trenda koji stručnjaci dokumentuju diljem svijeta: drveće u šumama umire sve većom brzinom – osobito veće, starije drveće.
Prema studiji objavljenoj u časopisu Science, stopa smrtnosti starog drveća čini šume mlađima, prijeti biološkoj raznolikosti, eliminira važna staništa biljaka i životinja i smanjuje sposobnost šuma da pohranjuju višak ugljen-dioksida koji nastaje našom potrošnjom fosilnih goriva.
„Vidimo to gotovo svugdje gdje pogledamo“, kaže glavni autor studije Nate McDowell, geonaučnik u Pacific Northwest National Laboratory američkog Ministarstva energetike.
Na sve strane umire sve više starog drveća
Kako bi stvorili dosad najdetaljniju sliku globalnog gubitka stabala, skoro dvadesetak naučnika iz cijelog svijeta ispitalo je više od 160 prethodnih studija i uporedilo svoje nalaze sa satelitskim snimcima.
Njihova analiza otkriva da je od 1900. do 2015. godine svijet izgubio više od trećine starih šuma.
Tamo gdje su istorijski podaci najdetaljniji – posebno u Kanadi, zapadnim Sjedinjenim Državama i Evropi – stope smrtnosti drveća su se u samo posljednje četiri decenije udvostručile, a najveći dio tih smrtnih slučajeva odnosi se na starije drveće.
Tamo gdje su istorijski podaci najdetaljniji – posebno u Kanadi, zapadnim Sjedinjenim Državama i Evropi – stope smrtnosti drveća su se u samo posljednje četiri decenije udvostručile, a najveći dio tih smrtnih slučajeva odnosi se na starije drveće.
Za to ne postoji jedan jedinstveni direktni uzrok. Naučnici kažu da važnu ulogu igraju decenije sječe i krčenja šuma. Ali porast temperature i količine ugljen-dioksida nastalog sagorijevanjem fosilnih goriva znatno su pojačali i većinu drugih uzroka smrti drveća. Naučnici dokumentuju sve duže i žešće suše, sve teže epidemije insekata i bolesti i sve katastrofalnije požare – od izraelskih plantaža eukaliptusa i čempresa do mongolskih nasada breze i ariša.
„Vidjećemo sve manje šuma“, kaže Monika Turner, šumska ekologinja na Univerzitetu Wisconsin. „U mnogim područjima gdje sad ima šuma, u budućnosti ih neće biti.“
Promjene diljem svijeta
Sa 60.000 poznatih vrsta drveća na Zemlji, te promjene se na različitim dijelovima planete odvijaju drugačije.
U centralnoj Evropi, na primjer, „ne morate tražiti mrtvo drveće“, kaže Henrik Hartmann s njemačkog Instituta za biogeohemiju Max Planck. „Ima ga posvuda.”
Nedavno je, nakon sedmice velikih vrućina, opalo lišće sa stotina hiljada bukovih stabala. A i potkornjaci ubijaju četinare, što nije neobično, ali toplije vrijeme oslabljuje drveće, čini ga ranjivijim a insektima omogućava da se razmnože i prežive zimu do naredne godine.
Nedavno je, nakon sedmice velikih vrućina, opalo lišće sa stotina hiljada bukovih stabala. A i potkornjaci ubijaju četinare, što nije neobično, ali toplije vrijeme oslabljuje drveće, čini ga ranjivijim a insektima omogućava da se razmnože i prežive zimu do naredne godine.
Čak se i u hladnijim krajevima „desi nekoliko vrućih godina i šume odmah pate“, kaže Hartmann, koji nije među autorima McDowellove studije.
„Približavamo se situaciji u kojoj se šume ne mogu aklimatizirati. Neke su vrste već natjerane preko praga onoga što mogu podnijeti.”
To bi moglo važiti i za neka dragocjena mjesta Sjeverne Amerike. Nacionalni park Yellowstone već 10.000 godina biva zahvaćen požarima svakih 100 do 300 godina. Ali takvi su požari 1988. godine privukli pažnju čitavog svijeta jer su sažgali 1,2 miliona hektara šume.
Turner, ekologinja iz Wisconsina, otad proučava posljedice tih požara. A lekcije nisu baš ono što smo nekad mislili da jesu.
Toplota plamena obično pomaže šišarkama da oslobode sjeme dok im se topi ljepljiva smola. Ali je 2016. godine, kada te nove šume još nisu imale ni 30 godina, novi požar bjesnio na starom požarištu iz 1988. godine. Budući da živimo u toplijem, sušnijem svijetu, novi požari su bili intenzivniji – u nekim slučajevima sagorjevši gotovo sve. Upravo je proces koji obično pomaže stvaranju novih šuma pomogao da se spriječi rast šume. „Kad sam se tamo vratila, bila sam naprosto zapanjena”, kaže Turnerova. „Bilo je mjesta na kojima nije ostalo nijedno malo stablo. Ama baš nijedno.”
Ogromni požari su – samo prošle godine – marširali suhom Australijom, tinjali na preko 7,4 miliona hektara u sjevernom Sibiru i usmjerili pažnju svijeta na Amazon u plamenu.
U dijelovima te prašume sušne sezone sada traju duže a dolaze češće. Padavina ima manje za čak četvrtinu i često stižu u bujicama; tri od šest kišnih sezona između 2009. i 2014. godine izazvale su ogromne poplave. Sve to mijenja mješavinu drveća u prašumi. Vrste koje brzo rastu i brzo stižu do svjetlosti i tolerantnije su na suho vrijeme nadvladavaju vrste koje trebaju vlažno tlo.
Posljedice svih tih promjena diljem svijeta još uvijek se procjenjuju.
Prvi uvid u smrtnost drveća izvršen u Izraelu pokazuje nestanak velikih dijelova šuma, uglavnom zbog vrućina i šumskih požara.
Šume znače mnogo u zemlji mahom prekrivenoj kamenom i pijeskom. Drveće podržava gnijezda orlova i staništa vukova i šakala. Korijenje drveća drži tlo. Bez drveća, biljke koje inače rastu u njihovoj sjeni odjednom bivaju izložene visokim temperaturama i jakom svjetlu.
„Drveće, to su velike biljke koje dizajniraju ekosisteme za sve druge biljke i za životinje“, kaže Tamir Klein s Naučnog instituta Weizman.
Klein se ranije ovog mjeseca sastao sa šefom izraelskog šumarstva radi razgovara o šumama na jugu ove zemlje, koje možda neće preživjeti ovo stoljeće. „Došli su kod mene i pitali šta da radimo. Ne želimo da se pustinja proširi na sjever”, kaže Klein.
„Suočavamo se s izuzetno teškom situacijom. Ovo je trka u nepoznato.”
Raniji znakovi
Sjeme naučne studije posijano je početkom 2000-ih kada se njen glavni autor McDowell preselio na jugozapad SAD-a da bi radio u Los Alamos National Laboratory. Kroz prozor svog ureda vidio je polja mrtve kleke i bora. Jedan intenzivni toplotni val uništio je 30% borova na više od 4.500 kvadratnih milja šume. „Mislio sam da, kao fiziolog drveća, neću tu dugo ostati jer je sve drveće mrtvo”, sjeća se on.
McDowell i nekoliko njegovih kolega počeli su razmišljati o tome kako će gubitak drveća promijeniti sposobnost šuma da sekvestriraju CO2 – i kako s većom sigurnošću prognozirati opasnost od takve devastacije u budućnosti.
Deceniju kasnije, jedan je saradnik pregledao godove drveća i prethodne promjene temperature i otkrio vezu između topline i smrti drveća.
Zatim je na temelju temperaturnih projekcija Međuvladinog panela za klimatske promjene (eng. IPCC) simulirao kako će se mijenjati šuma. Rezultati su pokazali da bi na jugozapadu normalne temperature do 2050. godine mogle biti slične nekad rijetkim toplotnim talasima koji su izazivali jake suše zbog kojih je drveće umiralo. „To je bilo stvarno zastrašujuće“, kaže McDowell.
McDowell i ostali naučnici otpočeli su mnogo šira istraživanja. Mnogi su pretpostavljali da će povećanje CO2 hraniti rast drveća. Ali kako planeta postaje toplija, atmosfera usisava vlagu iz biljaka i životinja. Da bi zadržalo vlagu, drveće reaguje odbacivanjem lišća ili zatvaranjem pora. Obje ove reakcije smanjuju unos CO2. To je kao da „za švedskim stolom stojite s ljepljivom trakom preko usta“, kaže McDowell.
U tropskoj šumi se dešava da veliku većinu žive drvne mase čini samo jedan posto najvećeg drveća. „Ova velika stara stabla skladište neuporedivo više ugljen-dioksida nego sva ostala“, kaže koautor studije Craig D. Allen, šumski ekolog iz američkog Geološkog zavoda. „Kad ona uginu, stvara se prostor za manja stabla, ali ona u sebi imaju daleko manje ugljika.”
To je naročito važno zato što većina projekcija kretanja emisija ugljika kojima barata IPCC pretpostavlja da će šume učiniti mnogo više na neutralizaciji naše upotrebe fosilnih goriva. Realnost je možda daleko manje jasna.
„Kada staro drveće umre, razgrađuje se i ne samo da više ne usisava CO2 iz atmosfere, nego u atmosferu oslobađa još više CO2 ”, kaže McDowell. „Kao kad se pokvari termostat. Zagrijavanje izaziva gubitak drveća, a onda gubitak drveća dovodi do još većeg zagrijavanja.”
Iako su neke značajne promjene u šumama neizbježne, Turnerova kaže da ključ promjene i dalje predstavlja smanjenje emisija fosilnih goriva. Jedan njen dokumentovani scenario sugerira da bi se smanjenjem CO2 u narednih nekoliko decenija mogao prepoloviti budući gubitak šuma u Nacionalnom parku Grand Teton.
U nekim su slučajevima, međutim, potrebna radikalnija rješenja.
Klein je na svom sastanku apelovao na izraelske šumare da razmotre sadnju akacije umjesto bora i čempresa; akacija inače raste u Sahari, te uspijeva rasti čak i tokom najtoplijih dana u godini.
„To je tužno”, dodaje Klein. „Neće izgledati isto. Neće biti isto. Ali je sigurno bolje nego golet.”
