“Spašavanje planete” i kapitalističko pranje savjesti
Za istinsko susretanje sa planetarnim problemom ugroženosti čovjeka potrebno je reći da nas je kapitalistički način proizvodnje doveo u ovo stanje nezapamćene krize.
Piše: Ismet Muratspahić
Kod čovjeka će morati proraditi svijest, barem kada bude satjeran u ćošak, da i sam, iako nije tvorac planete, ima veliku odgovornost za njen dalji život i opstanak, a time i svoj život na ovoj planeti. Od 19. stoljeća, porastom tehničke i industrijske moći, čovjek neprestano i sve više narušava prirodnu ravnotežu plinova, što je imalo za posljedicu stalno povećanje zagrijavanja planete. Prvo povećenje prosječne temperature uočeno je još sredinom prošlog vijeka. Ugljendioksid nastao sagorjevanjem fosilnih goriva, zajedno sa ostalim plinovima u atmosferi formira zatvoreni sloj-omotač koji onemogućava da planeta ravnomjerno prima i oslobađa se energije od sunca. Taj sloj vještačkih plinova formirao je staklenik, koji sve više pregrijava planetu i prijeti joj da će umjesto plava i zelena postati crna. Trenutno prosječno povećanje temperature za prošlo stoljeće je doseglo tri stepena Celzijusa, a u ovom stoljeću vjeruje se da će ono biti višestruko veće. Naučnici priznaju da trenutno uopće nije moguće odrediti okvire unutar kojih će se događati globalno zatopljavanje, a time i klimatske promjene. Zanimljivo je da najodgovorniji kažu da je zagrijavanje veće samo za jedan stepen od 1850. godine.
Posljedice pregrijavanja planete svake godine su sve veće i uočljive su i najobičnijem posmatranju, a ogledaju se kroz sve češću pojavu olujnih nepogoda, razornih vjetrova tajfuna, orkana i tornada, zemljotresa i tsunamija, topljenju leda na Zemljinim polovima, povećanju nivoa mora, sušama i pretvaranju područja na afričkom kontinentu u pustinjska, kiselim kišama i uništavanju biljnog i životinjskog svijeta. Povećanje ugljendioksida u atmosferi učinila je ljudska gradska staništa potpuno neuslovnim za život. Mnogi ljudi u megapolisima poput u Pekingu, sunce ne viđaju mjesecima. Među najzagađenijim dijelovima planete su područja Indije, Pakistana i Kine.
Zbog podizanja nivoa mora Šangaj, Bombaj i Njujork će biti djelimično potopljeni. Ako se temperatura povisi za četiri stepena Celzijusova bili bi gotovo potpuno pod vodom. Neke studije zabrinutih u Americi tek sada upozoravaju da bi porastom temperature od samo 1,5 stepeni bilo ugrožena područja na kojima stanuje oko 140 miliona ljudi, s povećanjem od 2 stepena 280 miliona, a pri povećanju od 4 stepena bilo bi ugrožena područja koja nastanjuje 600 miliona ljudi.
Ovi upozoravajući, alarmantni podaci izgleda da su konačno otvorili oči i onima koji su najodgovorniji za planetarnu moguću katastrofu, pa su 11. novembra u Parizu na UN-ovom samitu o klimi dogovorili sporazum o “spašavanju planete”. U pariškom sporazumu, usvojenom konsenzusom 195 zemalja svijeta se složilo da će do 2100. ograničiti globalno zatopljenje znatno ispod nivoa od 2 stepena Celzijusova u odnosu na predindustrijsko razdoblje. I Ban Ki Mun, generalni sekretar UN-a, kao i domaćin, francuski predsjednik, Fransis Hollande nisu propustili reći kako je ovo istorijski trenutak u kojem se nazire rješenje za jedan od najvećih problema čovječanstva. Ono što su propustili reći sigurno je i to da su za problem zatrovanja planete najodgovorniji G20, iako su danas siromašni postigli, također, visok stepan doprinosa zagađenju planeta. Ono što ne ulijeva veliko pouzdanje da će svijet krenuti drugačijim putem su dosadašnji slični dogovori, a stvari su išle opet potpuno drugim pravcem.
Postavlja se suštinsko pitanje: je li ljudska misao toliko zakržljala da uvijek zamjenjuje uzrok i posljedicu ili je svjesna toga ali je ljudska pohlepa i egoizam tjeraju da uvijek djeluje nagonski i egoistički, zanemarujući sve oko sebe u tom biološko-nagonskom sljepilu, pa misao postaje tek puki sluga biološkom porivu. U cjelini problema sigurno je i izvjesno sljedeće; ljudsko ponašanje uzrokuje globalno zagrijavanje naše jedne i jedine planete i vodi nas i približava katastrofi velikih razmjera. Kada bi svijet bio istinski iskren i kada bi razumno htio progovoriti o ovom problemu reklo bi se pored ostalog i sljedeće; da bi se potpuno riješio ovaj problem potrebno bi bilo mijenjati postojeću svijest o načinu života, o načinu proizvodnje i pribavljanja prehrane, kao egzistencijalnog minimuma života. Kapitalistička svijest, svijest kapitalističkoga načina proizvodnje mora se dovesti u pitanje ako se iskreno želi riješiti problem planete, kao temelja ljudskog života. Svijest o planeti Zemlji kao o neiscrpnom rudniku kapitalističkih resursa za egoističko bogaćenje privilegovanih grupa u svijetu, koje od sljepila novca ne misle i ne vide nekoliko godina unaprijed, a kamoli da misle o očuvanju planete za generacije poslije nas, dovela je do ove katastrofe. Ako se svijet i grupe mogu strogo dijeliti na bogate i siromašne, kod podjele katastrofa neće se moći praviti privilegije, katastrofe će jednako djelovati na cijeloj planeti, ubitačno i pogubno na sve narode.
Najnoviji svjetski sporazum o zaustavljanju negativnog trenda zagrijavanja planete u Parizu samo je govor o posljedicama i nalaženja mogućnosti plaćanja štete koju je čovjek učinio prema svom biološkom temelju opstanka i biće sve dotle dok se čovječanstvo ne odvaži da progovori o uzrocima koji dovode do toga. Gašenjem požara ne otklanjaju se uzroci koji dovode do toga. Oni nisu ni u samoj zamjeni izvora energenata fosilnih goriva nekim drugim manje štetnim i “bezgraničnijim”, nego u ljudskoj pohlepi kapitalističkog načina mišljenja i proizvodnje.
