Pravo na vodu postaje jedno od najugroženijih ljudskih prava
Foto: Pixabay
Bosna i Hercegovina je zemlja bogata vodnim resursima. Prema podacima Svjetske banke (WB), BiH je zemlja sa najvećim količinama pitke vode u regiji. Peta je u Evropi po količinama pitke vode po glavi stanovnika i sedam puta bogatija od Njemačke. Po stanovniku, ima više od 10.000 kubnih metara pitke vode. Iako je priroda naklonjena građanima BiH i bogata vodom, aktivisti i stručnjaci iz svijeta životne sredine upozoravaju da budućnost nije svijetla.
Piše: Snježana Aničić Petković
Azra Berbić iz Fondacije Atelje za društvene promjene ACT naglašava da na globalnom nivou, sve više zemalja se suočava s rastućim stresom na vodne resurse zbog kombinacije klimatskih promjena, rasta broja stanovnika i neodrživih praksi korištenja vodnih dobara.
„Upravo zbog toga, pravo na vodu postaje jedno od najugroženijih ljudskih prava. Voda je 2020. godine postala trgovačka roba na berzama, što stvara dodatni rizik od produbljivanja društvenih nejednakosti, jer su osnovna ljudska prava sada prepuštena investitorima i financijskim institucijama. Kao pojedinci, možemo insistirati na većem nadzoru nad industrijama koje zagađuju naše vode. Zahtijevati strože zakone i njihov dosljedan nadzor te se aktivno uključiti u kampanje protiv izgradnje štetnih projekata, poput malih i velikih hidroelektrana koje ugrožavaju naše rijeke, kao i sve veće navale stranih rudarskih kompanija usljed čijih aktivnosti mogu bespovratno biti ugrožene naše rezerve i izvori pitke vode, kako u površinskim tokovima tako i u podzemnim“, napomenula je naša sagovornica.
BiH teritorijalno pokriva dva glavna riječna sliva: sliv rijeke Save i sliv Jadranskog mora. U poređenju sa evropskim zemljama i šire, raspolaže sa značajnim količinama vodnih resursa. Ipak, upravljanje vodnim resursima, koje uključuje zaštitu voda, korištenje voda i zaštitu od voda, zbog određenih slabosti (institucionalne kompleksnosti, nedostatka finansijskih sredstava, ljudskih resursa i dr.) , nije dovoljno efikasno i u nekim aspektima ne obezbjeđuje usluge na zadovoljavajućem nivou.
Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu (CZZS) ističe da klimatske promjene i prekomjerna eksploatacija prirode dovode do stvaranja raznih problema i do stanja kada se sve više spominje voda u budućnosti kao nešto od prijeke važnosti i značaja.
„Kada vidimo da se našim najvrijednijim resursom ne upravlja adekvatno i kada vidimo ogroman broj projekata koji se tiču rudarenja, gradnje i eksploatacije prirode, a koji dovode do zagađenja i uništavanja vode, možemo samo reći da je stanje alarmantno već sad. Mnoga izvorišta nam već presušuju, mnoge zone zaštićene za vodosnabdijevanje se smanjuju odlukama vlasti, a u mnogim se naveliko već svašta gradi i planira graditi. Sve ovo dovodi do kritične situacije u kojoj je jako upitno kakve prirodne resurse i vodu uopšte ćemo imati u bliskoj budućnosti“, rekao je Topić.
Neadekvatno upravljanje vodnim resursima
Dobar primjer institucionalne nesposvećenosti je naselje Dobrinja u Sarajevu, gdje je u vodozaštitnoj zoni izgrađeno skladište za avio gorivo (kerozin) i benzinska pumpa. Osim Dobrinje, tu je i niz drugih loših primjera.
„U vodozaštitnoj zoni grada Foče, na izvoru Bjelave, planira se i dalje gradnja male hidroelektrane. Mnogim projektima kao što su rudnici u Mednoj, Stanarima i Bistrici kod Prijedora su uništeni lokalni vodovodi, a da niko nije odgovarao. Institucije kao što su ustanove JU Vode Srpske i Agencija za sliv Save i Agencija za sliv Jadranskog mora, dozvoljavaju jako invazivne radove na uništavanju riječnih tokova, izvorišta i područja važna za vodosnabdijevanje“, naveo je Topić.
Dodaje da su glavna prijetnja i razni projekti koji imaju za cilj eksploataciju prirode, posebno za određenim mineralima, ali uz veliku prijetnju po zagađenje podzemnih rezervoara vode i površinskih tokova.
„Za jednu zemlju koja je relativno mala, a uz postojeće rudnike koje imamo, novi rudnici su velika prijetnja da zagade naše izvore i našu podzemnu vodu, te s toga trenutno vlada veliki pritisak da se ovi projekti favorizuju, a sve na uštrb naše prirode, dok u toj trci možemo izgubiti našu pitku vodu i tu je zasigurno velika prijetnja trenutno. Naše institucije nisu dovoljno zainteresovane za zaštitu voda. Tome u prilog ide činjenica da ukupno tri odsto teritorije BiH je pod zaštitom kao prirodna zaštićena područja, a od toga još manje jesu rijeke i vodna dobra. Uz sve to, područja bogata podzemnim rezervoarima vode nisu predmet zaštite kod naših institucija, tako da se situacija ovdje znatno komplikuje i mi ne možemo očekivati ništa konretno u našoj zajednici ako se ovakav nemar naših institucija nastavi“, jasan je Topić.
Bh. zakoni su dobrim dijelom usklađeni sa pojedinim evropskim direktivama i planovima, ali stanje na terenu i konkretne mjere izostaju, izostaje konkretan rad na adekvatnoj zaštiti vodnih resursa i njihovom dobrom upravljanju. Topić smatra da BiH ima inspektore koji se brinu i o vodama, ali na način da kontrolu kvaliteta ili zagađenosti vrše vizuelnim metodama. Objašnjava da uzimanje uzoraka, skoro u većini slučajeva po praksi izostaje, a nema konkretne mjere da se sankcionište onaj koji je napravio problem i zagadio vodu.
Važan korak ka EU
Pitanju voda Evropska unija pridaje veliki značaj i ovaj sektor je posebno važan u procesu pridruživanja novih država članica. Iskustvo iz pregovora ukazuje na to da životna sredina, odnosno pregovaračko poglavlje 27, spada u pet najtežih. Razlog za to leži u činjenici da ima skoro 300 pravnih dokumenata EU koji su razvrstani u nekoliko cjelina. Problemi vezani za zaštitu voda, kao i zaštitu životne sredine uopšteno, izraženiji su u ekonomski manje razvijenim zemljama. Stoga je ispunjenje zahtjeva i zadovoljenje standarda EU u ovoj oblasti veliki korak na putu evropskih integracija.
Jedna od prvih aktivnosti koja vodi ka usaglašavanju sa evropskim standardima je primjena Okvirne direktive o vodama, koja daje okvire za primjenu osnovnih načela održive politike upravljanja vodama. Zemlje članice i kandidati za članstvo u EU obavezne su da spriječe dalje uništavanje voda, povećaju i obnove stanje vodenih i kopnenih ekosistema i močvara koje direktno zavise od vodenih ekosistema. Takođe, obavezno je uspostaviti održivo korištenje voda bazirano na dugoročnijoj zaštiti vodnih resursa, osigurati smanjenje zagađenja podzemnih voda i ublažiti, koliko je moguće, posljedice poplava i suša.
„Regulative zahtijevaju od država članica da postignu dobar status svih vodnih tijela, što podrazumijeva minimalni nivo zagađenja, očuvanje prirodnih ekosistema i održivo korištenje vodnih resursa. Nasuprot tome, BiH ima ozbiljan problem s implementacijom sličnih standarda. Uredba o uslovima ispuštanja tehnoloških i otpadnih voda u FBiH, koja bi trebalo da bude ključni alat za zaštitu naših rijeka, kontinuirano se produžava, omogućavajući industrijama da bez odgovarajućeg tretmana ispuštaju zagađene vode u rijeke. To rezultira time da se tone opasnih materija svake godine ispuštaju u površinske vode, ugrožavajući biljni i životinjski svijet, ali i zdravlje ljudi. U EU, ovakva praksa bi bila nezamisliva, jer bi zagađivači bili suočeni s oštrim sankcijama i strogo regulisanim nadzorom“, istakla je Azra Berbić.
Upravljanje vodnim resursima u BiH, u skladu sa Ustavom BiH u nadležnosti je entiteta FBiH, RS i Brčko distrikta. Institucije na državnom nivou koje se bave upravljanjem vodnim resursima, imaju uglavnom koordinirajuću ulogu i odgovornost za međunarodne sporazume i konvencije (Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i Ministarstvo transporta i komunikacija).
Neki od primjera neispunjavanja obaveze BiH po pitanju vodnih resursa, odnose se na Helsinšku konvenciju gdje nedostaje saradnja između BiH i Hrvatske po pitanju delineacije podzemnih voda i monitoringa u akviferu (vodonosni sloj) Krka te i na Barselonsku konvenciju, čiju dopunjenu verziju BiH još uvijek nije ratifikovala, kao ni njene dopunjene/izmijenjene protokole.
Kada je riječ o Konvenciji o saradnji na zaštiti i održivom korištenju rijeke Dunav, postoji diskontinuitet u pogledu rokova za pripremu Planova upravljanja poplavnim rizikom, postavljenih entitetskim podzakonskim aktima u odnosu na rokove prema Konvenciji i Okvirnoj direktivi o vodama. Nedostaje takođe unapređenje biološkog monitoringa u RS i FBiH, po osnovu obaveza preuzetih Protokolom o vodama i zdravlju, ne provode se aktivnosti na usklađivanju sa drugim sektorima o načelu „mudrog korištenja” po osnovu Ramsarske konvencije itd.
Topić objašnjava da još uvijek nisu pokrenute konkretne mjere kada je ovo poglavlje u pitanju i dodaje da BiH ide u kontra smjeru, jer se ne radi ništa kako bi se poboljšao sistem upravljanja i očuvanja vode.
„Kada je u pitanju usklađivanje legislative, naše institucije moraju raditi još mnogo kako bi regulisale različite oblasti u sektoru voda, kao što su jasni planovi za upravljanje zaštitom voda, rješavanje pitanja komunalnih otpadnih voda te upravljanje rizikom od poplava. Posebno je važno usklađivati ovo poglavlje sa ubrzanim trendom odluka, koje se tiču dešavanja po pitanju klimatskih promjena, jer tu stalno imamo preporuke koje treba da se usvoje i prilagode našem zakonodavstvu, da bi smo stvorili što održiviji sistem za kasnije“, govori naš sagovornik.
Mnogo je primjera gdje se upravljanje vodama koristilo i na negativan način sa velikim posljedicama, ali i da je, jednostavno, ugroženo stanovništvo zato što je proces upravljanja dat privatnim kompanijama koje su stvorile monopol nad time.
„Takvi primjeri su Grčka, Slovenija ili Bolivija kao najveći primjer. U Boliviji je početkom 21.vijeka izvršena privatizacija vode, tj. izvora i snabdijevanja vodom, takoreći monopol je odobren privatnoj kompaniji, da bi zatim uslijedio rat za vodu, da bi na kraju povratili u svoje vlasništvo ono što je od početka trebalo da imaju svi, osnovno ljudsko pravo, pravo na pristup vodi. U Grčkoj je u nekoliko većih gradova bio pokušaj da se privatizuje vodosnabdijevanje, ali na kraju je uslijedio ostanak ovih kompanija u narodnom vlasništvu, tako da je ovo primjer kako se sve treba uraditi da se očuva ovaj resurs i način vodosnabdijevanja istim“, napominje.
BiH više uvozi nego što izvozi
Poražavajuća, a ujedno i zabrinjavajuća je činjenica o količinama vode koja se uvozi iz drugih država. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, iz godine u godinu se više vode uveze nego što se izveze. U prošloj godini, najviše vode se uvezlo iz Srbije u vrijednosti većoj od 16,5 miliona KM. Zatim slijede Hrvatska (skoro 11 miliona KM) i Slovenija (6,7 miliona KM). Ukupna vrijednost uvoza za 2023. godinu je viša od 34,5 miliona KM za količinu od skoro 60,5 miliona kilograma.
Kada je u pitanju izvoz za prošlu godinu, BiH je najveće količine izvezla u zemlje regiona, Hrvatsku (5,5 miliona KM), Crnu Goru (531.875 KM) i Sloveniju (491.887) KM dok je npr. Srbija na četvrtom mjestu. Ukupna vrijednost izvoza za prošlu godinu je 7,3 miliona KM, a izvezeno je 49,3 miliona kilograma.
Zanimljivo je da je cijena vode koja se izvozi iz BiH daleko manja od one koja se uvozi u BiH, a što se može zaključiti upravo po vrijednostima i količinama uvezene, odnosno izvezene robe.
U prvih sedam mjeseci ove godine, takođe se najviše uvezlo iz Srbije (10,8 miliona KM), Hrvatske (6,7 miliona KM) i Slovenije (3,9 miliona KM). Ukupna vrijednost uvoza je skoro 22 miliona KM za količinu od 37,7 miliona kg. Od januara do jula, najviše se izvezlo u Hrvatsku (pet miliona KM), Sloveniju (522.000 KM) i Crnu Goru (539.000 KM). Ukupna vrijednost izvoza je 6,6 miliona KM za skoro 35 miliona kg.
Situacija je alarmantna
Evropska direktiva o vodama, koju je BiH prihvatila kao obavezu iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ističe da je potrebna daljnja integracija zaštite i održivog upravljanja vodama i u turističkom sektoru. Stručnjaci ističu kako bi se BiH morala više fokusirati na izvoz vode u zemlje koje su deficitarne u oblasti vodnih resursa.
„Izvještaj Zajedničkog programa WHO/UNICEF za vodosnabdijevanje iz 2020. godine, otkriva da svaka četvrta osoba na svijetu nema sigurno upravljanu vodu za piće. Više od 770 miliona ljudi nema osnovne usluge vodosnabdijevanja, a većina njih živi u ruralnim područjima najmanje razvijenih zemalja. U nekim dijelovima svijeta, pristup vodi je toliko oskudan da dovodi do tzv. ‘klimatskog apartheida’, gdje su ranjive grupe nesrazmjerno pogođene. Voda je postala industrija vrijedna milijarde dolara, a loše upravljanje ovim resursom poremetilo je globalni vodni ciklus“, govori Berbić.
Kako kaže, u FBiH Uredbe o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okolinu i sisteme javne kanalizacije, koja je ključna za zaštitu naših rijeka, omogućava industrijama da slobodno ispuštaju zagađene vode u naše vodotoke. Taj dokument više od 15 godina omogućava da brojni industrijski subjekti bez ikakvih sankcija ispuštaju u vodotoke razne vrste tehnoloških otpadnih voda, koje nerijetko značajno prelaze propisane granične vrijednosti i na taj način vrše brojna zagađenja i ugrožavaju ljudske živote i životnu sredinu.
„Iako smo država koja je u vrhu liste po izvorima pitke vode, to ne znači da možemo sebi priuštiti neodgovorno ponašanje. Pravo na vodu osnovno je ljudsko pravo, a zaštita ovog resursa mora biti prioritet. Ako ne promijenimo svoj pristup, mogli bismo izgubiti jedno od najvrednijih prirodnih bogatstava koje imamo, a što bi imalo katastrofalne posljedice za buduće generacije. Svijest o važnosti očuvanja pitke vode treba biti ugrađena u sve aspekte društva, od obrazovanja do politike, kako bismo osigurali da svaki građanin i građanka razumiju značaj očuvanja ovog vitalnog resursa“, rekla je Berbić.
Govori da projekti poput HE „Ulog“ na rijeci Neretvi i male hidroelektrane na rijeci Uni su primjeri gdje se ekološka osjetljivost i dugoročni uticaj na vodne resurse zanemaruju u korist kratkoročnih energetskih dobitaka.
„HE ‘Ulog’ se gradi na geološki nestabilnom terenu, što predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik, dok MHE ‘Una-mlin’ ugrožava jedan od najljepših prirodnih fenomena, Vrelo Une, koje je zaštićeno kao hidrološki spomenik prirode. Iako se ovo Vrelo nalazi u Republici Hrvatskoj ova rijeka prolazi kroz BiH i predstavlja žilu kucavicu za sjeverozapadni dio države. U EU bi ovakvi projekti trebali proći kroz rigorozne procese ocjene uticaja na okoliš, uključujući javne konsultacije i mogućnost pravne zaštite od strane lokalnih zajednica i ekoloških organizacija, ali to se uglavnom radi na netransparentan način ili se i ne sprovode studije uticaja na okolišm kao što je slučaj MHE ‘Una-mlin'“, napominje za eTrafiku.
Dodaje da projekti poput Gornjih horizonata na rijeci Neretvi predstavljaju još jedan veliki izazov. Taj projekat predviđa prebacivanje velikih količina vode iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice, što bi moglo drastično smanjiti kapacitete izvora Bune, Bunice i Bregave.
„To ne samo da prijeti ekosistemu rijeke Neretve, već i cijelom regionu, pretvarajući plodnu hercegovačku zemlju u pustinju. Slična situacija je i s malim hidroelektranama čija je gradnja planirana ili je u toku širom države, iako smo u jednom dijelu države uspjeli zabraniti buduću izgradnju ovih ekocidnih objekata, oni još uvijek predstavljaju ozbiljnu prijetnju našim vodotokovima. Pored Neretve i Une, i druge rijeke kao što su Bukovica i Pliva su pod ozbiljnom prijetnjom“, rekla je Berbić.
Ukoliko se uskoro ne poduzmu ozbiljniji koraci po pitanju zaštite bosanskohercegovačkih voda i ne promijeni svijest cijeloga društva, BiH je u opasnosti da izgubi svoje najveće blago, pitku vodu.
