Plastika je još gora za životnu sredinu nego što smo mislili

Međunarodni tim istraživača otkrio je da je štetan uticaj plastike na klimu i ljudsko zdravlje daleko veći nego što se mislilo, i to kako zbog povećane upotrebe ugljena za proizvodnju procesne topline i električne energije, tako i kao sirovine u proizvodnji plastike.

Globalna potražnja za plastikom značajno se povećala u posljednjih četrdesetak godina i očekuje se da će nastaviti rasti, uzrokujući i dalje negativne posljedice za životnu sredinu i zdravlje ljudi. No ipak, javnost je sve svjesnija štetnog uticaja plastike na okolinu, posebno na kraju njenog životnog ciklusa, kada izgaranjem ispušta stakleničke plinove i onečišćujuće tvari u zrak ili zagađuje vodu i tlo u obliku mikroplastike, piše Ekovijesnik.

Istraživanje globalnog uticaja plastike na životnu sredinu dosad je prvenstveno bilo usmjereno na fazu njenog odlaganja, dok je mali broj studija bio usmjeren na samu proizvodnju plastike, koja takođe utiče na klimu i kvalitetu zraka. Međutim, takva dubinska analiza zahtijeva detaljne informacije o opskrbnim lancima i proizvodnim procesima kako bi se mogli pratiti relevantni materijalni i energetski tokovi.

„Pojednostavljena pretpostavka bila je da proizvodnja plastike zahtijeva otprilike istu količinu fosilnih goriva koja odgovara količini sirovina sadržanih u plastici - osobito nafte", kaže Livia Cabernard, doktorandica na Institutu za naučnu i tehnologijsku politiku (ISTP) švicarskog Federalnog instituta za tehnologiju (ETH Zürich). Međutim, time je proizvodnja plastike značajno podcijenjena u odnosu na njeno zbrinjavanje.

Naučnici su stoga analizirali uticaj globalnog lanca opskrbe plastikom na klimu i ljudsko zdravlje tokom 20-godišnjeg razdoblja.

Rezultati istraživanja, nedavno objavljeni u časopisu Nature Sustainability, otkrivaju da se globalni ugljični otisak plastike udvostručio od 1995. godine, dosegnuvši 2,2 milijarde tona ekvivalenta CO2 (CO2e) u 2015. godini. To predstavlja 4,5 % globalnih emisija stakleničkih plinova i iznosi više nego što se ranije pretpostavljalo. Tokom istog razdoblja, globalni zdravstveni otisak plastike zbog onečišćenja zraka finim česticama porastao je za 70 %, uzrokujući otprilike 2,2 miliona životnih godina prilagođenih invalidnosti (Disability-Adjusted-Life-Years - DALYs) u 2015., odnosno ukupnog opterećenja bolesti, izraženog kao broj izgubljenih godina zbog lošeg zdravlja, invalidnosti ili preuranjene smrti. 

Istraživači su pratili emisije stakleničkih plinova koje nastaju tokom životnog ciklusa plastike - od ekstrakcije fosilnih goriva, do prerade u klase proizvoda i njihove upotrebe, do kraja životnog vijeka, uključujući recikliranje, spaljivanje i odlaganje. Pritom su identificirali rastuću proizvodnju plastike baziranu na ugljenu u novo industrijaliziranim zemljama poput Kine, Indije, Indonezije i Južne Afrike, koja je glavni uzrok sve većeg ugljičnog otiska plastike. Energija i procesna toplina potrebna za proizvodnju plastike u tim zemljama dolazi prvenstveno od izgaranja ugljena, dok se mala količina ugljena takođe koristi i kao sirovina za plastiku.

„Ugljični otisak kineskog transportnog sektora, indonezijske industrije elektronike i indijske građevinske industrije vezan uz plastiku povećao se više od 50 puta od 1995. godine“, objašnjava Livia Cabernard. Na globalnom nivou, emisije iz ugljena temeljem proizvodnje plastike učetvorostručile su se od 1995. i sada čine gotovo polovinu globalnog ugljičnog otiska plastike.

Sagorijevanjem ugljena nastaju iznimno fine čestice koje se nakupljaju u zraku, a vrlo su štetne za ljudsko zdravlje i mogu uzrokovati astmu, bronhitis i kardiovaskularne bolesti. Kako se ugljen sve više koristi za procesnu toplinsku i električnu energiju te kao sirovina u proizvodnji plastike, sve su veće i štetne posljedice za zdravlje.

Za razliku od ranijih procjena, koje su pretpostavljale korištenje jednakih količina fosilnih goriva i sirovina u proizvodnji plastike, naučnici su sada dokazali da se za proizvodnju plastike sagorijeva dvostruko više energije iz fosilnih goriva od one koja je sadržana kao sirovina u plastici što utiče na procjenu ekoloških posljedica.

„Čak i u najgorem scenariju u kojem se sva plastika spaljuje, njihova proizvodnja čini najveći udio u ukupnim emisijama stakleničkih plinova i čestica“, kaže Cabernard i dodaje kako je ukupna faza proizvodnje plastike odgovorna za veliku većinu ili 96 % ugljičnog otiska plastike.

Ranije je postojala samo jedna studija koja je ispitivala globalni ugljični otisak proizvodnje plastike. „Međutim, ova studija je podcijenila emisije stakleničkih plinova jer nije uzela u obzir sve veću ovisnost o ugljenu zbog prepuštanja proizvodnih procesa zemljama koje uvelike koriste ugljen“, objašnjava Cabernard.

Naučnici su za svoje istraživanje koristili novu metodu koju je Cabernard prethodno razvila u svojoj doktorskoj tezi pod nadzorom Stephana Pfistera, višeg naučnika na ISTP-u, i Stefanie Hellweg, profesorice dizajna ekoloških sistema na Institutu za inženjerstvo zaštite životne sredine. Ovaj pristup uključuje multiregionalnu analizu input-outputa koja precizno preslikava globalne lance vrijednosti od proizvodnje do potrošnje u različitim industrijama, zemljama i regijama.

Studija „Growing environmental footprint of plastics driven by coal combustion“ dostupna je putem sljedeće poveznice.