"Odrast": novi pojmovnik pred izazovom opstanka planeta

U zemljama regije, kao i ostatku europske periferije, prevladavajući koncept razvoja temelji se na brzom rastu koji bi omogućio dostizanje Zapada. No osim što se pokazao sasvim neuspješnim, razvoj temeljen na ubrzavanju rasta donosi i nove probleme, za čije će prevladavanje biti potrebno razmišljati onkraj navodne opreke ekonomskog razvoja i zaštite okoliša.

Dogodine će biti 45 godina otkako su u studiji Limits to Growth objavljene procjene granica mogućeg privrednog rasta s obzirom na pet osnovnih faktora: napučenost Zemlje, poljoprivrednu proizvodnju, prirodne resurse, industrijsku proizvodnju i zagađenje. U vrijeme kada je studija objavljena, čovječanstvo je iza sebe imalo iskustvo masovnog uništenja u Drugom svjetskom ratu, a neposredno se suočavalo s “ubrzanom industrijalizacijom, rapidnim povećanjem stanovništva, široko rasprostranjenom pothranjenošću, potrošnjom neobnovljivih resursa i zagađivanjem okoliša”. Istovremeno, suprotstavljeni geopolitički blokovi utrkivali su se u naoružavanju, a svjetska privreda počivala je na pretpostavci da je neograničen privredni rast moguć. Meadowsova istraživačka grupa u navedenoj studiji upozorila je da će tadašnje stope rasta dovesti do opće degradacije kvalitete života i uništenja okoliša, te da je iz tog razloga potrebno otvoriti diskusiju o načinima obrtanja stopa rasta i njihovoj stabilizaciji zarad “uspostavljanja stanja ekološke i ekonomske stabilnosti koja će biti održiva daleko u budućnost”.

Iste, dakle 1972. godine, francuski teoretičar André Gorz upotrijebio je pojam décroissance postavljajući pitanje o tome je li planetarna ekološka ravnoteža – za koju je nužno zaustavljanje postojećeg rasta pa čak i njegovo preokretanje u negativnom smjeru – spojiva s kapitalizmom. U Jugoslaviji, samo godinu dana kasnije, zagrebački praksisovac Rudi Supek, “povodom prve konferencije Ujedinjenih naroda posvećene pitanjima ljudskog okoliša i održane u Stockholmu od 6. do 16. juna 1972. godine”, objavio je knjigu Ova jedina Zemlja: Idemo li u katastrofu ili u Treću revoluciju? Razmatrajući isti set problema kao i Meadowsova istraživačka grupa te Gorz, Supek piše da za prijeteću ekološku katastrofu zasad nema tehničkih, ali da postoje socijalna rješenja “koja znače radikalne promjene u ljudskom odnosu prema proizvodnji, načinu života, održavanju biološke egzistencije i reprodukcije, sistemu društvenih vrednota i, konačno, prema društvenoj organizaciji.” Za razliku od apstraktne uvodne formulacije, zaključujući svoja razmatranja bio je decidiran u tome da je rješenje za “bezobzirno rasipanje dobara […] i krajnj[u] oskudic[u]”, koji karakteriziraju položaje privilegiranih i deprivilegiranih u kapitalistički industrijaliziranom svijetu, moguće naći samo u okviru socijalističkog internacionalnog uređenja koje će adresirati životne uvjete svih pojedinaca i procese reprodukcije na planetarnoj razini, uzimajući u obzir biološko-ekološke uvjete mogućnosti i ograničenja te reprodukcije.

Kritika rasta

Početkom novog milenija, 2004. godine, objavljena je studija Limits to Growth: The 30-Year Update1 koja pokazuje da je ekološki otisak čovječanstva premašio regenerativni kapacitet planete. Meadows i suradnici tada su upozorili da je prethodnih trideset godina proteklo u “uzaludnim debatama i dobronamjernim, ali neodlučnim, odgovorima na globalne ekološke izazove” te da planeta nema još trideset godina na raspolaganju za postizanje dogovora o tome što i kako učiniti da bi riješili problem ekološke krize.

Jedan od “dobronamjernih, ali neodlučnih” pokušaja odgovora na izazove ekološke krize bio je koncept održivog rasta. Međutim, kao što možemo vidjeti iz svakodnevnog političkog života u kojemu je rast izražen BDP-om jedan od najvrednovanijih kriterija uspješnosti obnašatelja političke vlasti, održivi rast pokazuje se kao neadekvatna strategija apeliranja na ekološku održivost naših društava. No unazad petnaestak godina pojavio se “odrast” (eng. Degrowth), isprva kao aktivistički slogan, a zatim i kao teorijska platforma. Kao pojam, usvojen na prvoj Degrowth konferenciji u Parizu 2008. godine, odrast označava napore za razumijevanje brojnih dimenzija ekološke krize, promjenu konceptualnog okvira debate u oblasti socijalne i političke ekologije te politički pokret usmjeren na vraćanje ekološkog otiska čovječanstva u planetarno održive okvire.

Uz redovito održavanje konferencija koje kombiniraju aktivistički i teorijski diskurs – u koje treba ubrojati i modul posvećen odrastu na ljetošnjoj Zelenoj akademiji – ova teorija svoju važnu infrastrukturu dobila je u obliku knjige Degrowth: Vocabulary for a New Era u čija su 52 poglavlja podijeljena u četiri dijela (Pristupi proučavanju odrasta; Jezgra; Djelovanje; Savezi), razloženi temeljni koncepti odrasta. U uvodnom poglavlju te knjige njezini urednici – Giorgos Kallis, Federico Demaria i Giacomo D’Alisa – navode da “[o]drast ponajprije označuje kritiku rasta” i to takvu koja zahtijeva “dekolonizaciju javne rasprave od idioma ekonomizma i napuštanje ekonomskog rasta kao društvenog cilja.” Pritom, on je eklektičan okvir unutar kojega identificiraju dva “gravitacijska središta”: kritiku rasta i kritiku kapitalizma, koji razumiju kao društveni sustav koji “iziskuje rast i održava njegov kontinuitet”. Uz to, važnim teorijskim strujama smatraju kritiku BDP-a i komodifikacije, kao važnih prepreka mogućnosti konstruiranja održivog društvenog sustava.

“Subverzivna utopija”

Važnu karakteristiku odrasta izrekli su, pišući predgovor hrvatskom izdanju njegova pojmovnika Mladen Domazet i Danijela Dolenec, okrstivši ga već u naslovu obnovom utopijskih energija. Naime, pišu Domazet i Dolenec, u odrastu “ne postoji već određena i nadalje nepromjenjiva utopija postavljena u dalju ili bližu budućnost”. Zato se može reći da on stvara potencijal teorijske i političke imaginacije koji će angažirati raznorodne kreativne kapacitete, onkraj ograničavajućih okvira afirmiranih (para)akademskih diskursa i historije političkih (ne)uspjeha. Njihovim riječima: “odrast je subverzivna utopija koja ne polazi od definiranja predodređenog cilja, nego od postupnog ocrtavanja putanje promjene hegemonijskog svjetonazora kroz novi pojmovni okvir.”

Sumirajući raznorodne konceptualizacije odrasta koje se pojavljuju, mogli bismo ih svesti na popularnu metaforu “pretvaranja slona u puža”. Ona nasuprot pukom smanjivanju društvenog metabolizma, takozvanoj koncepciji “mršavljenja slona”, upućuje na obuhvatnu transformaciju načina organizacije života. Na globalnoj razini, ekološko-političke probleme možemo locirati ne samo u nejednakostima ekološkog otiska per capita već i na okolišnim sukobima, to jest u deficitima okolišne pravde. U smislu prvoga, izuzmemo li pustinjske zemlje Sjeverne Afrike s prirodno niskim biokapacitetom, podaci iz 2012. godine govore o tome da zemlje globalnog Sjevera imaju najveći ekološki otisak i proizvode deficit biokapaciteta. Uz to, primjetan je i pad biokapaciteta u zemljama globalnog Juga, a istovremeno je u tim zemljama zabilježen relativno velik broj okolišnih sukoba. Isabell Angulovski u poglavlju o okolišnoj pravednosti pojmovnika tako primjećuje da ekološke nejednakosti, osim geopolitičke, imaju i klasnu dimenziju koja se očituje u pristupačnosti ekološkim proizvodima i uslugama – primjerice zelenim prostorima, održivim sustavima gospodarenja otpadom ili ekološki prihvatljivom javnom prijevozu – koji su pristupačniji bogatom gradskom stanovništvu nego siromašnom gradskom stanovništvu i, u pravilu, seoskom stanovništvu.

Emancipatorni kapacitet

Profitni imperativ kapitalističke privrede, kao i njegova usmjerenost na razmjenu dobara, nasuprot održivijoj usmjerenosti na upotrebu, priječi se pred mogućnošću stavljanja eksploatacije prirodnih resursa pod kontrolu.2 Uvjerenost u regulativne mehanizme “nevidljive ruke tržišta” zato proizvodi fantazme poput one o “održivom potrošaču” koji bi, hipotetski, informiran o okolišnim učincima svake robno-novčane transakcije, urođenom matematskom racionalnošću odabrao izvršiti onu transakciju koja će minimalizirati nepovoljne i maksimizirati povoljne okolišne posljedice. Nasuprot tome, čini se da se pred odrastom sada nalazi izazov pronalaska modela koji će regulaciju potrošnje dobara bazirati na principima povećane demokratske participacije na lokalnoj razini, ali i uravnoteženja moći na globalnoj razini.

S obzirom na to, moglo bi se reći da se pred ovom teorijom i praksom nalazi prilika sklapanja novih saveza – najprije onih s marksističkom političkom teorijom i teorijom međunarodnih odnosa. S druge strane, pred različitim oblicima lijevih teorijskih i političko-organizacijskih praksi nalazi se izazov inkorporiranja uvida koje nudi odrast u svoje sustave. Da bi takav model uistinu, osim transformativnog, nosio i emancipatorni kapacitet, nužno je da adresira cjelinu nejednakosti u kapitalizmu. U tom smislu, neće biti dovoljno da rješenja koja će odrast ponuditi stave pod kontrolu samo bio-fizičke pokazatelje neodrživosti kao ni da ljevica uzme u obzir potencijalne ekološke posljedice propagiranih emancipatornih rješenja. S obje strane nužno je uzeti u obzir sve strukturne nejednakosti koje kapitalizam proizvodi te, već od organizacijske razine, na njih nuditi ekološki održiva emancipatorna rješenja. Zato pred daljnje konceptualizacije odrasta moramo postaviti zahtjev da “utopijski subverzivno” adresiraju probleme svih marginaliziranih društvenih skupina u globalnoj perspektivi te da, povrh toga, konstruiraju ekološki održivu emancipatornu pedagogiju koja će na općem planu omogućiti osporavanje dominantne pedagogije, nesenzibilizirane za probleme kapitalističke eksploatacije koliko i za probleme ekološke održivosti, dok će na planu političkih praksi omogućiti reprodukciju adekvatnih teorijskih i aktivističkih kadrova za organizacije nositeljice emancipatornih politika.

Autor: Luka Matić / Bilten