Naftovod preko afričkih nacionalnih parkova

 Foto: AFP / Tina Smole / Ilustracija

Aktivisti ističu kako stanovnici Ugande i do sto posto ovise o prirodi i odnosom s njom jer priroda diktira njihovu društvenu i okolišnu strukturu, pa prolaz cjevovoda preko nacionalnih parkova strahovito ljuti lokalce. Bilo kakvo zagađenje okoliša ima nemjerljivo veliku cijenu po živote stanovništva.

Usprkos brojnim globalnim političkim upozorenjima i analizama tržišta koje ulaganja u fosilne izvore energije sve češće prikazuju kao izrazito rizične projekte (zbog očekivanih promjena zakona diljem svijeta koji bi trebali početi naplaćivati porez na ugljik) ovog je mjeseca trebalo početi iskapanje najvećeg afričkog cjevovoda za prijevoz sirove nafte, od Ugande do Tanzanije. Početak radova navodno je odgođen za mjesec dana zbog nedavne smrti predsjednika Tanzanije koji je bio ključan za projekt, no zapravo, pritisak javnosti je toliko snažan da su si investitori ovime kupili vrijeme za promišljanje o povlačenju iz projekta.

Istočnoafrički naftovod za sirovu naftu (East African Crude Oil Pipeline, EACOP) planira se kao cjevovod dug 1.443 kilometra, a prevozio bi naftu od nalazišta na području jezera Albert (Mobutu Sese Seko), sedmog najvećeg jezera u Africi, i drugog najvećeg jezera u Ugandi, preko prostora nacionalnih parkova do obalnog grada Tanga, druge najveće luke u Tanzaniji. Dio nafte napajat će lokalne potrebe za gorivom, a dio bi se izvozio na međunarodno tržište. Bez ovog potonjeg, ne ide nikako, a udjeli u vlasništvu cjevovoda svjedoče nešto i o raspodjeli kolača. Čak 45 posto vlasništva nad cjevovodom nalazi se u vlasništvu francuskog naftnog diva Totala, još 35 posto u vlasništvu je kineske naftne kompanije China National Offshore Oil Corporation, što ukupno iznosi 80 posto vlasništva nad projektom, dok je preostalih 20 posto podijeljeno između Uganda National Pipeline Company koja posjeduje 15 posto vlasništva, i u konačnici, Tanzania Petroleum Development Corporation ima 5 posto vlasničkog udjela. No, međunarodnom utjecaju tu nije kraj. Budući da se cjevovod financira na dug težak 2.5 milijardi američkih dolara, Uganda i Tanzanija računaju na kredite Standard Banka iz Južnoafričke Republike a Total na uloge japanskog Sumitomo Mitsui Banking Corporationa.

Premda se ovaj cjevovod planira već 15 godina, potpisan je tek u oktobru 2020. godine, a zbog sve većeg pritiska javnosti, trenutno visi o koncu, budući da se čini kako je južnoafrički Standard Bank pred povlačenjem kako možda negativnog publiciteta projekta, tako vjerojatnije zbog sve izglednijih poreza i taksi za daljnje zagađenje klime. Pritisak na europske kompanije koje djeluju izvan matičnog kontinenta postaje sve veći i kod kuće, budući da Europska unija planira različite oblike ugljičnih financijskih penala i nameta. Premda se o tome priča već neko vrijeme, stvar postaje dovoljno ozbiljna da se i investitori u globalne projekte zapitaju o budućoj vrijednosti investicije. Ako se negativni doprinos klimi pretvori u financijske penale, onda potencijalne investicije u naftu, dobivaju negativni predznak u računovodstvenim tablicama.

U međuvremenu, i narod odrađuje svoje, štiteći javni interes. Gotovo milijun ljudi potpisalo je peticiju za zaustavljanje Istočnoafričkog cjevovoda, a aktivisti “bijesno” lobiraju pri međunarodnim bankama da ne odobravaju kredite za projekt. Aktivisti ističu kako stanovnici Ugande i do sto posto ovise o prirodi i odnosom s njom jer priroda diktira njihovu društvenu i okolišnu strukturu, pa prolaz cjevovoda preko nacionalnih parkova strahovito ljuti lokalce. Bilo kakvo zagađenje okoliša ima nemjerljivo veliku cijenu po živote stanovništva. Konačna odluka o tome ide li projekt dalje navodno će se donijeti do kraja mjeseca marta.

Dvostruki europski kriteriji

Procjenjuje se da je u bazenu jezera Albert, na granici između Ugande i Demokratske Republike Kongo, otkriveno 1,7 milijardi barela obnovljive nafte. Prema trenutnim planovima, vađenje nafte trebalo bi se odvijati na dva polja kojima upravljaju Total i kineska državna naftna kompanija CNOOC, u partnerstvu, piše Climate Change News. Istočnoafrički naftovod za sirovu naftu (EACOP) trebao bi prevoziti 216.000 barela teške sirove nafte dnevno od naftnih polja Ugande do luke Tanga u Tanzaniji, i to preko “ekološki osjetljivih područja”. Ako ikada bude dovršen, bit će to najduži grijani naftovod na svijetu. Zbog malog sadržaja sumpora, nafta će se zagrijavati iznad 50 ° C. Toplinske stanice i visokonaponski vod za opskrbu električnom energijom planiraju se uz cjevovod, koji će iz sigurnosnih razloga biti zakopan. U tijeku su i planovi za rafineriju. Kad izgori, nafta koja se prevozi cjevovodom emitirat će 33 milijuna tona CO2 godišnje, prema izračunima nevladinih organizacija. To je više od emisija stakleničkih plinova koje Uganda i Tanzanija trenutno proizvode zajedno.

Osim stravičnih emisija stakleničkih plinova na mjestu iskapanja, cjevovod prijeti zaštićenom području nacionalnog parka Murchison Falls u Ugandi velikog 2000 kilometara kvadratnih gdje se nalaze staništa zaštićenih divljih životinja presudnih za očuvanje slonova, lavova i čimpanzi. U tom se nacionalnom parku planira čak 10 naftnih bušotina. Premda će ova informacija većini zvučati izrazito začudno, francuski Total šalje priopćenje u kojem objašnjavaju da oni „dobrovoljno ograničavaju svoje aktivnosti u parku na svega 1 posto njegove površine, unatoč dozvolama koje pokrivaju 10 posto zaštićenog područja. Ipak, javnosti ovo više nije dovoljno, pa s obzirom na klimatske posljedice s kojima se suočavaju zemlje globalne periferije, informiranim stanovnicima napokon je prekipjelo. Ne čudi stoga što je peticiju potpisalo više od milijun ljudi. No, devastacija zaštićene prirode cjevovodom ne staje na jednom nacionalnom parku, već je plan da on prolazi ispod rijeke Nil i da zadre na područje šumskog rezervata Bugoma, zatim sliv jezera Victoria o kojem (za vodu i hranu) ovisi 40 milijuna ljudi, a ima i međunarodni ekološki značaj. Kako bi se cjevovod realizirao, također je potrebno raseliti 723 kućanstva kojima se planira dati nova kuća ili financijska naknada, međutim, pet godina od početaka priprema za izgradnju cjevovoda, kućanstva čije su parcele već pribilježene, još nisu dobili nikakvu naknadu, a bilo kakva promjena namjene zemlje je zabranjena dok se čeka početak projekta. Budući da ljudi na tom području ovise o usjevima koje uzgajaju za svoju prehranu, frustracija raste. Čak ni obećanja novih radnih mjesta koje bi cjevovod donio ne nose utjehu lokalnim vlastima koje kažu kako sumnjaju u realizaciju toga, budući da lokalno stanovništvo nema kvalifikacije potrebne za rad u naftnoj industriji.

Na opisnu trenutnu situaciju priključile su se početkom mjeseca i 263 ekološke organizacije koje su poslale apel na adrese 25 banaka da ne financiraju cjevovod. U otvorenom pismu napominje se da je projekt “nespojiv” s ciljevima Pariškog klimatskog sporazuma i “očito neodgovoran” u vrijeme pojačavanja klimatskih utjecaja. Nekoliko banaka već se ogradilo od projekta. Barclays i Credit Suisse ne podržavaju EACOP, dok Afrička razvojna banka kaže da plinovod nije dio njezinog programa kreditiranja i da je predana obnovljivoj energiji. No, južnoafrička Standard banka – koja daje kredite Ugandi i Tanzaniji – kaže da čeka cjelovitu socijalnu i ekološku procjenu prije nego što donese odluku. Njihovo povlačenje moglo bi zadati konačan udarac za obustavu projekta. No, jednako je važno i povlačenje europskih kreditnih institucija, koje pronalaze razne načine da sudjeluju makar posredno u raspodjeli ovog kolača, pa tako Britanci grade međunarodnu zračnu luku na području cjevovoda. Aktivisti ističu da bi sudjelovanje bilo kakvih europskih institucija u izgradnji cjevovoda razotkrilo europske dvostruke kriterije: čist okoliš kod kuće, ulaganja u zagađenje u Africi. Dvojbe oko ovog projekta pojačane su u posljednjih godinu dana zbog globalnog kretanja cijene nafte, i značajnog pada potražnje uzrokovanog karantenama diljem svijeta. Hoće li projekt ići dalje ili ne u konačnici će vjerojatno ovisiti odlukama vlada Ugande i Tanzanije, a na njihove stavove uveliko će utjecati mogućnost da dobiju iduće izbore, posebno u Tanzaniji s obzirom na nedavnu smrt predsjednika. Konsenzus javnosti protiv cjevovoda nikad nije bio važniji, no isto tako, sloboda medija i stanje civilnog društva u Tanzaniji, daleko je od onoga koje može proizvesti takav konsenzus.

Andrea Milat, Bilten