Kartagenski protokol

Prvotno je u Rio de Janeiru na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju 1992. godine otvorena za potpisivanje Konvencija o biološkoj raznolikosti s ciljem očuvanja biološke raznolikosti, održive upotrebe sastavnica biološke raznolikosti te poštene i ravnopravne raspodjele dobara dobivenih iskorištavanjem genetičkih resursa.

Nakon toga, u siječnju 2000. godine je usvojen Kartagenski protokol – protokol o biološkoj sigurnosti, koji je u skladu s članom 28. spomenute konvencije stupio na snagu 8.9.2003. godine za sve zemlje potpisnice.

Kartagenski protokol nastoji zaštititi biološku raznolikost od potencijalnih rizika koje predstavljaju rezultati moderne biotehnologije, poput živih modificiranih organizama (LMO).

Kako bi se osiguralo da sve zemlje imaju potrebne informacije za donošenje osviještenih odluka prije suglasnosti o uvozu takvih organizama na svoj teritorij, Protokol uspostavlja proceduru sporazumnog informiranja unaprijed AIA (advance informed agreement procedure).

S ciljem da se olakša razmjena informacija o živim modificiranim organizmima i pomogne zemljama u provođenju Protokola, njime je također ustanovljena distribucija podataka o biološkoj sigurnosti.

Kartagenski protokol se posebno usredotočio na regulaciju prekograničnog prijenosa svakog živog modificiranog organizma koji može imati štetne posljedice na očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti.

Protokolom se promovira biološka sigurnost tako što su određena pravila i procedure za siguran prijenos, rukovanje i korištenje živih modificiranih organizama. Poseban naglasak je stavljen na međugranični prijenos živih modificiranih organizama i određeni su vremenski rokovi u kojima se odluke moraju donijeti.

Dužnosti zemalja potpisnica Kartagenskog protokola

Zemlje koje su potpisale Kartagenski protokol dužne su osigurati sigurno pakiranje, rukovanje i transportiranje LMO-a. Takve pošiljke koje idu preko granice moraju biti popraćene odgovarajućom dokumentacijom u kojoj, osim drugih podataka, stoji i o kojoj vrsti LMO-a je riječ i kontakt osoba od kojih se mogu dobiti dodatne informacije.

Procedure i zahtjevi koje nalaže ovaj protokol stvoreni su kako bi se zemljama uvoznicima omogućilo dobivanje nužnih informacija pomoću kojih mogu donijeti konačnu odluku o dozvoli ili zabrani uvođenja određenog LMO-a.

Zemlja uvoznica odluku treba donijeti na osnovu procjene rizika, a u Protokolu su određeni principi i metodologija za izradu procjene rizika.

Zemlje koje su potpisale Kartagenski protokol također moraju izgraditi sustav koji će osigurati mjere uklanjanja štetnih posljedica od mogućeg rizika kao i mjere koje je potrebno poduzeti ako dođe do nekontroliranog širenja određenog LMO-a u okoliš.

S ciljem da se olakša provođenje Protokola, osnovan je Međunarodni mehanizam za razmjenu informacija o biološkoj sigurnosti.

Pogodnosti Protokola za zemlje potpisnice

Protokol zemljama koje su ga potpisale donosi sljedeće pogodnosti:

• poboljšan pristup relevantnim podacima i tehnologijama  te korist od izmjene informacija
• uspostavljanje sustava kojima vlade zemalja koje su potpisale Protokol surađuju s vladama drugih zemalja, civilnim društvima i privatnim sektorom na jačanju biološke sigurnosti
• mogućnost sudjelovanja u usklađivanju procedura, pravila i provođenja međugraničnog prijenosa živih modificiranih organizama
• dokazivanje predanosti u održivom korištenju i očuvanju biološke raznolikosti provođenjem mjera biološke sigurnosti

Zemlje potpisnice obavezne su promicati i razvijati javnu svijest o sigurnom prijenosu, upotrebi i rukovanju modificiranim živim organizmima, a u postupku donošenja odluka vezanih uz modificirane žive organizme trebaju javnosti objaviti rezultate odluka.

Autor: A.V., Foto: ejaugsburg/Pixabay