Kako je plastika zarazila svijet
Danas, u 2017-oj plastična pošast se dobrano udomaćila i tu, kao i u mnogim drugim zemljama koje prije nisu bile „navučene“ na jednokratnu upotrebu. Nažalost, naše drago Jadransko more najviše osjeća posljedice onečišćenja plastikom.
Prenosimo objavu Mihaele Bogeljić, voditeljice kampanje protiv plastike za jednokratnu upotrebu u Greenpeaceu Hrvatska naslovljenu Kako je plastika zarazila svijet. Greenpeace je priredio i peticiju za spas Mediterana koja se upućuje hrvatskoj Vladi koju možete pronaći ovdje, a koju je do sada potpisalo 175.832 građana.
Kad sam se 2003. godine iz Zadra preselila u New York, bila sam šokirana količinom plastike koja je najednom nahrupila u moj život. Zapravo, bila sam uvrijeđena. Zar nisam ja ljudsko biće dostojno da pije kavu iz keramičke šalice, jede ručak iz pravih tanjura i pije vodu iz staklene čaše?
Instinktivno sam odbijala plastiku za jednokratnu upotrebu kao nešto što umanjuje vrijednost mog života, a još nisam ni bila svjesna razorne štete po okoliš, ljude i životinje koju ona uzrokuje. Bila sam ponosna na Hrvatsku jer puka praktičnost i super brz stil života kojem plastika kumuje još nisu zavladali našom zemljicom. No, kad sam se nakon pet godina vratila doma, situacija se već počela mijenjati.
Danas, u 2017-oj plastična pošast se dobrano udomaćila i tu, kao i u mnogim drugim zemljama koje prije nisu bile „navučene“ na jednokratnu upotrebu. Nažalost, naše drago Jadransko more najviše osjeća posljedice onečišćenja plastikom.
Kako je, dakle, i zašto plastika zarazila svijet?
Proizvodnja plastike započela je 1930-ih i 40-ih godina, a omasovila se 1950-ih. Radi se o vrlo praktičnom materijalu; savitljivom, laganom i lako obradivom pa nije ni čudo da je vrlo brzo ušao u svakodnevnu upotrebu, pogotovo u Americi. Ubrzo, proizvodnja plastike se nezamislivo povećala, tako da je 2015. iznosila 269 milijuna tona. Glavni proizvođač plastičnih materijala je Kina (27,8%), zatim Europa (18,5%) i zemlje članice Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini ili NAFTA-e (18,5%). Većina sirovina za izradu plastike dolazi od fosilnih goriva; nafte, ugljena i plina, znači od neobnovljivih izvora koji zagađuju okoliš, ugrožavaju zdravlje ljudi i uzrokuju klimatske promjene. Sasvim dovoljno razloga da ih, bez obzira na namjenu, ostavimo pod zemljom.
Velika većina proizvedene plastike koristi se jednokratno, a najveći dio za najjednokratniju od svih upotreba – za pakiranje, tj. ambalažu. Sad je dobar trenutak za naglasiti da plastični materijali traju jako, jako dugo i da se zapravo nikad ne razgrade. Plastičnim predmetima trebaju stotine pa i tisuće godina da se raspadnu, a ni onda ne nestaju već prelaze u mikroplastiku. Zato je i više nego apsurdno što neke od njih, poput spomenute ambalaže, zatim žličica za miješanje kave ili štapića za uši, koristimo doslovno nekoliko sekundi i zatim bacamo.
Zbog masovne proizvodnje udružene s jednokratnom upotrebom, stvaraju se nezamislive količine otpada, koji nažalost vrlo često završi u morima i oceanima. Dosad je, u svijetu proizvedeno 8.300 milijuna tona nove plastike, a do 2015. velika većina toga , tj. 6.300 milijuna tona postala je otpad. Od tog otpada, čak 79% je završilo na odlagalištima, 12% je spaljeno, a samo 9% reciklirano. Plastika s odlagališta, zbog lošeg gospodarenja otpadom diljem svijeta, raznim vodenim tokovima dospijeva u mora i oceane. Tamo čini čak 60-80% svog morskog otpada od kojeg stradavaju životinje, bilo zaplitanjem, gušenjem ili zbog pothranjenosti (jer jedu plastiku misleći da je npr. meduza), a usitnjavanjem u mikro- i nanoplastiku dospijeva i u hranidbeni lanac ljudi. Recikliranje, iako nužno, ne funkcionira ni približno dovoljno dobro da se sanira značajan dio plastičnog otpada.
Zašto onda i dalje koristimo taj materijal, za koji plaćamo tako visoku cijenu? Zašto pristajemo na to? Razlog je banalan: kako bi velike korporacije zaradile jako puno novca. Kako nas uspijevaju natjerati da sudjelujemo u uništenju okoliša, posebno naših mora u koja godišnje dospijeva i do 12 milijuna tona plastičnog otpada? Nametanjem (ne)kulture bacanja, normaliziranjem i nametanjem jednokratne upotrebe i uvjeravanjem javnosti da je plastika jeftina, praktična i sigurna.
Mediteran, u koji spada i Jadran, već je jedno od najugroženijih područja što se tiče onečišćenja plastikom. Gustoća plastičnog otpada je jedan komad na svaka 4m², što ga svrstava uz bok s tzv. oceanskim vrtlozima plastike u svjetskim oceanima. Stanje je alarmantno, no rješenja postoje. Osim uvođenja veće odgovornosti proizvođača i korporacija za svoje proizvode, ponovne upotrebe materijala i puno efikasnijeg recikliranja, najvažniji korak je da odbacimo bacanje kao svakodnevni stil života. Poštujmo prirodu, poštujmo život, poštujmo sebe. Zaslužujemo kvalitetu i trajne predmete koje ćemo koristiti puno puta i uživati u njima.
Mihaela Bogeljić,
voditeljica kampanje protiv plastike za jednokratnu upotrebu
