I oceani umiru, a krivi su opet ljudi

No, kako to biva u ekosustavima, ni manjak kisika nije jedini problem s kojim se oceani suočavaju zahvaljujući čovjeku. Zakiseljenje oceana, povećana koncentracija CO2, je identificirano i kao jedna od ključnih planetarnih granica, koje ako se prijeđu vode stabilnost čovjekova opstanka na Zemlji u veliko nepoznato. Zakiseljenje oceana i osiromašenje kisikom su dva fenomena koji jedan drugi ubrzavaju.

Nakon što smo nedavno pisali o zabrinjavajućem padu populacije insekata i kolapsu koji prijeti ekosustavu, znanstvenici su upozorili na još jedan dio ekosustava koji posrće pod teretom čovjekova utjecaja. Dijelovi oceana doslovno su umrli, a drugi su na izdisaju. Sve je više površina svjetskih oceana koji ostaju bez kisika pretvarajući se u zone u kojima ništa živo ne može stanovati, upozorio je tim znanstvenika pod vodstvom Denise Breitburgiz Okolišnog istraživačkog centra Smithsonian iz SAD-a u članku objavljenom u Scienceu 5. siječnja.

Razina kisika i na otvorenom oceanu i u priobalnim vodama pada od sredine 20. stoljeća. To je jedna od najvažnijih promjena koja se događa u oceanima, a koja je uzrokovana ljudskim aktivnostima. Osim zagađenja, najvažniji uzrok ovom fenomenu su klimatske promjene, zatopljenje oceana koje se događa s porastom razine ugljičnog dioksida, ističu znanstvenici.

Porast temperature pak smanjuje topljivost kisika u vodi, povećavajući količinu kisika koja se troši disanjem. Kako je istaknuto u Scienceu, u ušćima rijeka i drugim priobalnim sustavima, padu kisika pridonosi i povećani priljev dušika i fosfora te organskih tvari, primarno iz poljoprivrede i kanalizacijskih sustava.

Sve to dovelo je do toga da su danas znanstvenici izbrojali čak 500 mrtvih zona u oceanima svijeta, u usporedbi s manje od 50 prije 1950. godine. Danas te zone pokrivaju područje veličine Europske unije, a razina kisika u oceanima općenito je pala za 2 posto.

Kako će osiromašenje oceana kisikom utjecati na kopno i ljudski život je i znanstvenicima i dalje velika nepoznanica, ali je razlog za veliku zabrinutost.

“Znamo za brojne lokalne primjere negativnih utjecaja na riblji fond i školjkaše koji su važni za lokalne ekonomije i sigurnost hrane, ali nemamo još mogućnosti predviđanja na globalnoj razini. Isto vrijedi i za učinke na kemijske cikluse. Dušikov oksid N2O, moćni staklenički plin, se proizvodi u uvjetima ekstremno niske koncentracije kisika. Kako se te zone s niskom razinom kisika šire, proizvodi se i sve više N2O. Ali mi danas još ne znamo koliko se toga oslobodi natrag u atmosferu gdje može pogoršati globalno zatopljenje”, istaknula je za H-Alter voditeljica istraživanja Breitburg.

Mapa oceana bez kisika, izvor: Science

No, kako to biva u ekosustavima, ni manjak kisika nije jedini problem s kojim se oceani suočavaju zahvaljujući čovjeku. Zakiseljenje oceana, povećana koncentracija CO2, je identificirano i kao jedna od ključnih planetarnih granica, koje ako se prijeđu vode stabilnost čovjekova opstanka na Zemlji u veliko nepoznato. Zakiseljenje oceana i osiromašenje kisikom su dva fenomena koji jedan drugi ubrzavaju.

“Ugljični dioksid CO2 uzrokuje globalno zatopljenje što pogoršava manjak kisika i također se otpušta u oceane gdje uzrokuje zakiseljenje. Dodatno, aerobno disanje, koje koristi kisik i ispušta CO2 je bitni mehanizam koji smanjuje razinu kisika u oceanima i obalnim vodama. Kako bi stvari bile još gore, povećane temperature generalno povećava razinu respiracije, te tako povećava i osiromašenje kisikom i zakiseljenje oceana”, kaže Breitburg.

Kisik je ključan za život u oceanima i trebao bi biti značajan dio debata o klimatskim promjenama, željeli su upozoriti znanstvenici iz cijelog svijeta okupljeni u timu koje je vodila Breitburg. Naime, ukoliko ne učinimo nešto hitno, u ekstremnom je scenariju je moguće masovno izumiranja vrsta, a smanjenje bioraznolikosti je još jedna planetarna granica koja je po ocjeni drugog tima znanstvenika već prešla u zonu visoke nesigurnosti.

“Veliko izumiranje je ekstremna mogućnost koju smo istaknuli kako bismo ilustrirali što se može dogoditi ako emisije stakleničkih plinova nastave ubrzano rasti. Trenutno imamo mogućnost smanjiti priljev zagađivača i nutrijenata u obalne vode na razinu koja neće uzrokovati pad razine kisika. Također, znamo što treba učiniti da bi se smanjile emisije stakleničkih plinova, a u razvoju su i tehnologije koje će nam omogućiti da zadržimo dobar životni standard istovremeno smanjujući štetu koju činimo planet. Ja sam optimistična bez obzira na druge aspekte političkih filozofija, jer vjerujem da nam je svima stalo kakav svijet ostavljamo djeci i unucima,” izjavila je.

I Breitberg dodaje da imamo li vremena u potpunosti ovisi o akcijama koje ćemo poduzeti da smanjimo ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu. Dok je ovo prvo ovakvo veliko istraživanje o oceanima, znanstvenici su već upozoravali na slične efekte drugih fenomena u ekosustavu.

A ono što je bitno napomenuti, je da čovjek nema kapacitete izračunati zajednički utjecaj svih tih fenomena, koje su te sve točke preokreta kada se utjecaji raznih fenomena spoje, kojom brzinom će zakotrljati ključne promjene u ekosustavima i hoće li se čovjek moći dovoljno brzo adaptirati na te fenomene. No, sasvim je sigurno da vremena za djelovanje ima sve manje.

A kako u Hrvatskoj često pokazujemo premalo interesa za globalne teme, iako smo nesumnjivo dio planetarne zajednice živih bića, bitno je istaknuti da su znanstvenici i u Mediteranskom moru i Jadranu pronašli brojna područja sa smanjenim razinom kisika.

“Da, našli smo brojna područja i u tim morima gdje su smanjene razine kisike posljedica utjecaja poljoprivrede, kanalizacije i paljenja fosilnih goriva”, zaključuje Breitburg.