Hoće li Kina sada spasiti klimu?
Dok Trump ne želi više ni čuti o zaštiti klime, Kina uprkos tome najavljuje kako želi ekološku energiju. No, stručnjaci upozoravaju: Kina je još veoma, veoma daleko da ikome bude uzor u zaštiti klime.
Deutsche Welle je tom prilikom intervjuirao profesora Ottmara Edenhofera, jednog od svjetskih stručnjaka u sektoru zaštite klime.
Na svjetskoj konferenciji o zaštiti klime, koja se održava u Marakešu, nakon najava novog američkog predsjednika o povratku uglju i fosilnom gorivu, upravo Narodna Republika Kina ubire pohvale zbog svojih napora.
Kina je u svakom slučaju zainteresirana da na međunarodnoj pozornici bude prihvaćena kao Soft Power (prikrivena sila) i da poveća svoj ugled koji bi onda mogla iskoristiti na drugim područjima međunarodne politike. Već se na konferenciji UN-a o klimi u Parizu Kina pokazala kao veoma konstruktivna. Sada je jasno rekla: čak i ako SAD odustane od sudjelovanja u zaštiti klime, mi ćemo nastaviti.
Kako je u samoj Kini?
Tu se pokazuje veliko proturječje: sa jedne strane, Kina je naveliko proširila svoje kapacitete u korištenju energije vjetra i pretvaranju sunčeve u električnu energiju. Kina je jedno od najvećih, ako ne i doista najveće tržište obnovljive energije. Ali sa druge strane, i u 2015. u Kini su se u prosjeku svake sedmice gradile po dvije nove termoelektrane na ugalj. Na pitanju korištenja uglja će biti odlučeno da li se Kina može ozbiljno shvatiti kada najavljuje mjere zaštite klime u slijedećim godinama, dok se u Indiji tek vidi renesansa korištenja uglja.
Može li se Kina odreći uglja?
Kina mora prestati koristiti ugalj već i zbog toga što je zagađenje zraka u Pekingu toliko da je postalo nedostatak u tržišnoj utakmici. Ali usprkos tome ne vjerujem da je Kina već počela napuštati korištenje uglja. Još nije jasno, da li je tamo ekonomski rast prestao ovisiti o još većoj emisiji ugljendioksida. Nije nemoguće da Kina u tome uspije. Ali zato su joj potrebni golemi napori. Još je svakako previše rano najavljivati da je Kina počela napuštati ugalj.
Da li tu nedostaje političke volje?
Da, i vlada mora pokazati da želi prave instrumente (prema tom cilju): u Kini još nije uvedena razmjena prava za emisiju (ugljendioksida) i još uvijek nije zabranjeno graditi nove termoelektrane na ugalj. Isto tako, ne može se vidjeti kako će ubrzo to pravo za emisiju CO2 biti dovoljno skupo. Lično mi ulijeva nadu da Kina planira uvođenje takvog tržišta emisijom ugljendioksida. Bilo bi još važnije da se tu odmah uvede i minimalna cijena.
Da li Evropa treba potaći Kinu da učini više u zaštiti klime?
Emisija ugljendioksida u Evropi u 2015. je narasla. Evropa, dakle, nema nikakvog razloga da se ponaša kako je u toj zadaći nekakav primjeran učenik. Najvažniji instrument evropske politike zaštite klime, njeno tržište emisijom CO2 ne funkcionira jer je cijena tog prava za emisiju previše niska.
Šta Kina od toga može naučiti?
Kina ne smije ponoviti greške europske trgovine emisijom ugljendioksida. Odmah se treba uvesti minimalna cijena. Jer ako dođe do pada ekonomskog rasta, onda će i emisija plinova pasti ispod maksimalne granice. Tako dolazi do viška tog prava za emisiju CO2 što onda vodi do pada cijene na tržištu gdje se razmjenjuju ta prava. Inače, Evropa ima razvijeni sistem te razmjene i tu se može vidjeti da minimalna cijena može funkcionirati.
Koliko je važan angažman Kine ako SAD doista napuste projekat zaštite klime?
Kina je uputila jasnu poruku: čak i ako SAD napuste program, Kina će ostati. Ipak, pogrešno je misliti kako se praznina koju će ostaviti Amerika ako napusti program zaštite klime može tako lako popuniti, čak niti sa Kinom. Amerikanci bi nam bili itekako potrebni.
Što će se događati u SAD-u?
U SAD-u će ova revolucija u eksploataciji plina iz naslaga škriljaca dovesti do toga da će tamošnja emisija ugljendioksida vjerovatno smanjivati. Jer nije vjerojatno da će Donald Trump u SAD-u poticati gradnju termoelektrana na ugalj, ali, naravno, da bi mogao nastojati podstaći izvoz američkog uglja. A ako u ostatku svijeta ne postoji nekakva ozbiljna politika zaštite klime, onda bi i SAD bile potaknute postati izvoznik uglja. Utoliko Sjedinjene Države uveliko mogu smetati u međunarodnim naporima.
Profesor Ottmar Edenhofer je predsjednik jedne od radnih grupa Svjetskog vijeća za klimu (IPCC), zamjenik direktora Instituta za istraživanje klime (PIK) u Potsdamu i profesor za ekonomiju klimatskih promjena na Tehničkom univerzitetu u Berlinu. Na čelu je Instituta Mercator za istraživanje globalnih trendova i klimatske promjene (MCC).
Deutsche Welle
