"Ekološka bomba" u industrijskoj zoni Tuzle
U industrijskoj zoni Tuzle nalazi se prava „ekološka bomba“, ostala nakon gašenja kompleksa postrojenja nekadašnjeg hemijskog giganta i jednog od najvećih bh izvoznika prije rata, Hloralkalnog kompleksa 1 i 2.
Radi se o nekoliko različitih vrsta opasnog otpada koji je na neprimjeren način odložen takoreći na otvorenom prostoru i, da stvar bude gora, slabo je zaštićen.
Tu se, prije svega, radi o opasnom kruksu, otpadu koji je nastao u procesu proizvodnje TDI-a, sirovine koja se koristila za proizvodnju poliuretana u ugašenom HAK-u 2, zatim, živi, hloru, te propilen oksidu.
TUZLACI TRAŽE, NIKO NE HAJE
Sve ove materije proglašene su visoko toksičnim ili zapaljivim, a neke od njih i kancerogenim. Zbog toga građani Tuzle već dugi niz godina traže da se ovaj opasni otpad trajno zbrine i skloni izvan naselja. Za sada, uzalud!
– Kruks je opasna organska materija koja je po evropskim standardima okvalifikovana vrlo toksičnom i opasnom. Dok su postrojenja HAK-a 2 radila, kruks je spaljivan u specijalnim pećima. Nakon rata, peći su uništene, a kruks je zakopan u buradima u krugu Fabrike deterdženata Dita, te na nekadašnjem odlagalištu otpada u Moluhama . kaže dr. Zvjezdan Karadžin, profesor na predmetu okolinske sigurnosti Rudarsko-geološkog i građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, i bivši ministar u Vladi TK za zaštitu okolice.
Problem je, kaže on, što mještani prekopavaju odlagalište otpada u potrazi za materijalima koje mogu prodati ili koristiti za svoje potrebe, te na taj način uništavaju burad sa kruksom. Samim tim, sebe i okoliš dovode u veliku opasnost.
UNIŠTENA TEK TREĆINA
Federalna vlada još 2010. godine pokušala je riješiti problem zbrinjavanja kruksa primjenom njemačke recepture prema kojoj se dodavanjem raznih aditiva kruks pretvara u neopasni materijal. Međutim, sanirana je tek trećina ukupno deponovanog opasnog otpada, dok su dvije trećine još zakopane u zemlji na prostoru Dite.
– Problem su i razne vrste opasnog otpada koji je neadekvatno uskladišten u krugu HAK-a 2, u vlasništvu privatne firme Organica. Radi se o bačvama sa opasnom živom, zatim, cisternama sa hlorom i propilen oksidom. Zna se koliko je opasna živa, koje u buradima ima oko 20 tona, kao i hlor, dok je propilen oksid, a ima ga oko 40 tona, zapaljiv i pun hemijskih spojeva koji su kancerogeni – navodi dr. Karadžin.
Posebno je opasna živa koja je iz nekadašnje Elektrolize HAK-a 1 sa zemljom skupljana u bačve, a sumnja se da je neadekvatnim zbrinjavanjem dio otišao u zemlju.
– Iskustva nekih njemačkih firmi pokazala su da se živa poput malih jezera zadržavala u zemlji. U pojedinim zemljama poput Gvatemale, Iraka i Pakistana dolazilo je do masovnih trovanja ljudi izazvanim korišćenjem namirnica koje su bile zatrovane fenil živom. Zato je zbrinjavanje ovog opasnog otpada specifično i zahtijeva maksimalnu pažnju – objašnjava profesor okolinske sigurnosti iz Tuzle.
NUŽNO FORMIRATI TIM EKSPERATA
Postoje zapisnici o tome da su federalni inspektori prilikom kontrole zbrinjavanja opasnog otpada još 2012. godine naložili firmi Organica da na adekvatan način zbrine ovaj otpad iz kruga sadašnje fabrike. Međutim, to se do danas nije desilo. Na taj problem i danas ukazuju otpušteni radnici HAK-a 1 (Poliolchema) koji i danas štrajkuju na tuzlanskim ulicama.
– Ne znam zašto je inspekcija tako popustiljiva i ne insistira na rješavanju ovog problema, ali znam da će u slučaju i najmanjeg incidenta i curenja opasnih materija iz cisterni ili buradi posljedice snositi građani Tuzle i okoline – upozorava dr. Karadžin.
Dok je bio ministar za zaštitu okoliša u Vladi TK, tražio je, a i sada to smatra nužnim, da se hitno oformi tim stručnjaka iz ove oblasti koji će izraditi elaborat o opasnom otpadu deponovanom na spomenutim lokacijama, utvrditi tačne količine opasnih materija, te predložiti njihovo konačno zbrinjavanje.
Dok se to ne uradi, „ekološka bomba“ iz industrijske zone Tuzle izazivat će zabrinutost stanovnika ovog dijela BiH.
OVDJE NEMA ZMIJA
Sindikalna aktivistica Dite, Emina Busuladžić, omogućila nam je da u krugu ovog kolektiva vidimo šta je kruks. Znatne količine ovog opasnog otpada zakopane su u bačvama pod zemljom. No, dio koji je metodom soldifikacije sa zeolitima od strane ovlašćenih firmi pretvoren u “bezopasni” materijal, korišćen je za posipanje puteva.
Ostatke i jednu veliku hrpu tog materijala vidjeli smo u krugu Dite.
– Koliko je ovaj materijal bezopasan, teško je reći, ali na ovom prostoru, gdje se ostaci kruksa mogu vidjeti golim okom, nema zmija, poljskih miševa i komaraca. Pa i to nešto govori – kaže Emina Busuladžić.
ŽIVA I HLOR
Dr. Zvjezdan Karadžin je svojevremeno u pismu koje je objavio i na svom Facebook profilu, napisao, među ostalim, i ovo:
“Osim kruksa, postoji potencijalno veliki broj opasnih materija koje su neprimjereno odložene ili netretirane u krugu nekadašnje fabrike Polihem. Tu se radi prevashodno o reziduumima žive koja je trenutno neadekvatno odložena u plastičnu burad, kao i zagađenju tla živom oko pogona Elektrolize, potencijalnim ostacima hlora u tankerima, za koje se navodi da su isprani i neutralisani azotom, a radnici tvrde da nije tako; o propilen oksidu koji je vrlo zapaljiva materija koja je smještena u velikim tankovima i drugim materijama koji bi se morali zbrinuti na poseban način na odlagalištima predviđenim za opasni otpad”.
Unošenjem alkalnih spojeva žive u ljudski organizam, živa pomoću krvotoka dolazi do moždanih ćelija onemogućavajući mozgu dotok krvi i izazivajući poremećaje u nervnom sistemu.
Što se hlora tiče, nadražuje nervni sistem za disanje i sluzne žlijezde, u većim količinama izaziva smrt. U zraku se može osjetiti već u količinama od 3,5 ppm, ali je opasna koncentracija tek preko 1000 ppm. Zbog tih osobina korišćen je kao bojni otrov u I svjetskom ratu, a možda i u nekim kasnijim ratovima.
ŠTETA ZA BEOGRAD
Nakon izgradnje HAK-a 1 u Tuzli zapamćen je početkom osamdesetih godina incident, kada je prilikom pretakanja hlora iz cisterne u tankove oštećeno “crijevo” i dobar dio hlora otišao je u atmosferu. Veliki broj Tuzlaka potražio je ljekarsku pomoć, a građani su masovno bježali ka Ilinčici i Majevici, nakon obavještenja da hlora nema u visinskim dijelovima Tuzle.
Da li zbog toga ili ne, kolala je anegdota koja je, otprilika, glasila ovako:
“Beograd je lijep grad, samo je šteta što je blizu Tuzle”, aluzija je bila na hemijsku industriju u Tuzli i opasne materije koje su se koristile u proizvodnji. (Istraživački tim Tuzlalive.ba)
