Divlje deponije na Salakovačkom jezeru
Dugačko nekih dvadesetak kilometara i duboko do 40 metara, Salakovačko jezero vještačka je hidroakumulacija stvorena u dolini rijeke Neretve početkom osamdesetih godina.
Njegova voda, kao i voda ostalih akomulacija u neretvanskom slivu jedinstvene je, pastelno zelene boje koja u sebi krije pravo bogatstvo ribljeg fonda.
Tako, uz malo znanja i sreće, ribolov na Salakovačkom jezeru može vam priuštiti susret sa potočnom, kalifornijskom i neretvanskom mekousnom pastrmkom, jezerskom zlatovčicom, ali i smuđem, somom, šaranom, klenom, strugačem, linjakom…
Za postojanje dobrog dijela ovako bogatog i raznovrsnog ribljeg fonda zaslužan je čovjek.
Pradoksalno, upravo je čovjek, osim ribom, Salakovačko jezero i njegovo neposredno okruženje “obogatio” i otpadom. Tako se na djelovima stare ceste koja je vodila od Jablanice ka Mostaru, a koje jezero nije potopilo, na nekoliko mjesta mogu naći formirane divlje deponije na kojima je odbačeno gotovo sve-od “igle do lokomotive”.
Gomile prozora i vrata sa sve staklom, neizbježne automobilske gume, najlonski i paprini džakovi sa sadržajem industrijskog porijekla, kanisteri svih vrsta, plastične i staklene flaše, konzerve, garderoba, deke, kese, građevinski otpad, velika željezna burad, ostaci starog namještaja deponovani su pedesetak metara od obale Salakovačkog jezera.
No, ništa bolja situacija nije ni uz samu ubalu gdje u najvećoj mjeri preovladavaju gomile tzv. izletničkog ili, obzirom na broj ribolovaca koji svakodnenvno okušava sreću na salakovačkim vodama, neko će reći-ribolovačkog smeća.
Šta je u čovjeku što mu neda da iza sebe pokupi, stavi u kese te na za to predviđeno mjesto odloži flaše, konzerve, ostatke hrane… pitanje je možda i za psihologe ili socijologe.
Iako je lokalna vlast na Salakovcu još od lani, kako se to može i vidjeti u video prilogu, na velikom broju mjesta postavila betonske kontejnere na kojima velikim slovima piše-OTPAD, smeća oko same vode i dalje ima u ogromnim količinama.
Očigledno je da za jedan broj onih koji dolaze da uživaju na onom što im ovo jezero pruža, to isti jezero služi kao kontejner, te su im oni betonski nepotrebni.
S obzirom na to da na Salakovačkom jezeru nema stanovništva, razgovorali smo sa ribolovcima koje smo tog julskog sunčanog dana zatekli na obali.
Jedan od njih, Denis Imamović, ukazao nam je na to da uz obalu nije samo odloženo izletničko smeće.
“Evo, trebali vam dalje od ovog pogleda ovdje”, započeo je rezignirano svoje izlaganje Imamović pokazujući na veliko željezno bure koje je ležalo u plićaku jezera, odmah pored mjesta na kojem je pecao.
“To vam pokazuje svijest. To je svijest građana BiH. Ovako lijepa voda, ovako lijepo sve. Imamo predivno prirodu ali ne možemo joj prići od ovakvih stvari”, nastavio je naš prvi sagovornik dodajući da za ovakvo stanje krivi opštinu, ali i ribolovce:
“Naravno da su i ribari krivi mada ovo nisu bacili ribari. Bure nisu donijeli ribari. Bure je neko donio i ostavio. Ono smeće tamo su ostavili ribari i izletnici” dodaje pokazujući na gomilu otpada koja se šarenila u hladovini smokvinog drveta.
“To jeto. Svijest građana plus vlast i rezultat i imamo-ovo sve što vidimo okolo” kaže Imamović, te podsjeća na način na koji je, kako je rekao, “civilizovani svijet” to riješio:
“Komplet svijet civilizovani ima kazne za sve. Znači izvolite, zaposlite 50 ljudi i neka hoda 50 ljudi svaki dan po jezerima i neka kažnjavaju 100 maraka svagoga koga vide da je ostavio limenku, da je ostavio kesu, da je ostavio flašu, da je bacio bilo šta. 100 KM po džepu! Naš narod drugačije ne funkcioniše.”
U varaličarenju pastrmke prekinuli smo i Hadžić Ahmeda, našeg drugog sagovornika koji o svijesti građana Bosne i Hercegovina po pitanju odnosa spram svoje okoline nije imao ništa lijepo za reći:
“Ja mislim da građani BiH uopšte nemaju svijest kada je u pitanju odnos prema prirodi. Mislim da rade sve protiv prirode.”
Hadžić za ovakvo stanje na Salakovcu odgovornim smatra žitelje opštine, ribolovački savez, ali i same ribare, dok na pitanje kako natjerati ljude da se drugačije ponašaju odogovara.
“Pa ima jednostavno pravilo. To je edukovanje i kažnjavanje. To je najefikasnija metoda. Zaposliti veći broj ljudi, da kontroliše ove naše prirodne ljepote i da se sankcioniše svaka pojava odlaganja smeća i bacanja bio čega.“
Koliko je Salakovačko jezero lijepo, toliko su i tužne slike oko njega. U rano proljeće kada je nivo jezera dostigne svoj maksimum te voda “pokupi” sa obala svu silu odbačenih plastičnih flaša i drugog plutajućeg otpada, stvar zna biti i gora. Tada ogromna ostrva plutajućeg smeća, osim što zagađuju vodu, ugrožavaju i mnogobrojne ribnjake na Salakovačkom jezeru a time i one koji od ove privredne
grane žive.
Uz pozdrav “bistro” ribolovcima, odlazeći sa Salakovca još jednom smo se, bacajući pogled na predivnu vodu i uz nju gomile smeća zapitali- zašto smo takvi prema ovoj ljepoti, zašto smo takvi prema sebi...
