CZZS: Upoznaj invazivne biljke – različiti aspekti biljke amorfe
Daljnji podsticaj za širenje amorfe bile su nepristupačne minirane površine nekadašnjih pašnjaka tokom rata od 1991. do 1995. godine. Najpogođenije područje bilo je Poganovo polje u blizini Mlake, gdje amorfa i danas pokriva mnogo hektara kao ujednačena šikara do četiri metra visoka.
Amorfa ili bagremac (Amorpha fruticosa) jedna je od petnaest vrsta roda Amorpha. Sve rastu u Sjevernoj Americi i pripadaju porodici mahunarki (lat. Papilionaceae). Ime „amorpha“ znači „bezoblično“ jer sve vrste ovog roda imaju cvijeće sa samo jednom laticom umjesto pet poput većine drugih mahunarki. Ova latica je tamno ljubičaste boje i daje živopisan kontrast s jarko žutim polenskim vrećicama kada je biljka u punom cvatu. To je bio razlog njenog unosa u Evropu početkom 18. vijeka (oko 1724.) kao vrtnog grmlja.
Američki Indijanci koristili su grančice amorfe kao posteljinu, a evropski doseljenici iskušali su je kao Indigo (rod mahunarki starog svijeta) kao mogući izvor plave boje. Naizgled rezultat nije bio uvjerljiv pa su ovaj grm nazvali i “Bastard Indigo”.
Već više od 200 godina biljka se prodaje i koristi za uređenje vrtova, a u prvoj polovini 20. vijeka željeznički inženjeri počeli su je saditi na nagibima u močvarnim područjima. To se takođe praktikovalo kod Novske, gdje željeznička pruga prema Bosni prelazi Veliki Strug, Savu i Unu, područje poznato po velikim i neredovnim poplavama. Plan je bio da se na taj način učvrste labava tla novih željezničkih trasa, ali upravo je ovdje Amorpha fruticosa pokazala svoju ekstremnu invazivnu sposobnost. Vrlo brzo su sićušne mahune (plodovi) ispunjene brojnim malim sjemenkama, pronašle put do drugih mjesta izrovanog zemljišta i pune osvjetljenosti površine pogodne za rast. Na novim cestama i šumskim stazama amorfa je počela stvarati šikare poput živice i odatle se proširila na prostore gdje je savremeno šumarstvo stvorilo velike blokove posječenih šuma. Puno prije nego što bi prirodna slavonska hrastovina mogla ponovno izrasti, amorfa je prekrila šumske površine i učinila ih izuzetno teškim i skupim za obnovu slavnih šuma hrasta lužnjaka.
Daljnji podsticaj za širenje amorfe bile su nepristupačne minirane površine nekadašnjih pašnjaka tokom rata od 1991. do 1995. godine. Najpogođenije područje bilo je Poganovo polje u blizini Mlake, gdje amorfa i danas pokriva mnogo hektara kao ujednačena šikara do četiri metra visoka.
Usprkos svemu, amorfa je pokazala neočekivanu novu stranu: postala je izvor vrlo aromatičnog meda koji se izuzetno dobro prodaje! Već više od 10 godina veliki kamioni s više od 100 pčelinjih košnica dovoze se u amorfske šikare na cijelom području Lonjskog polja, Mokrog Polja i Sunjskog polja krajem proljeća i početkom ljeta. Zajedno s medom od mente (lat. Mentha pulegium) i ukusnim bijelim vinom „Škrlet“ danas je dio kulinarskih specijaliteta Parka prirode Lonjsko polje.
Još jedna pozitivna stavka za amorfu je njena korist za određene vrste ptica, npr. divlja grlica (lat. Streptopelia turtur) i rusi svračak (lat. Lanius collurio) koje se mogu naći u gotovo svakoj šikari amorfe. Dakle, odnos između dobrih i loših, opasnih ili korisnih svojstava ovog invazivnog američkog imigranta nije lako definisati.
Autor teksta: Prof. dr. Hartmut Ern
