Broj irvasa na Svalbardu raste zato što im se, pod uticajem zagrijavanja, mijenja ishrana
Foto: Hans-Jurgen Mager
Sa mahovine prelaze na biljke nalik travama, patuljaste grmove i polarnu vrbu koji izviruju kroz zaleđene snježne nanose
Arktik se zagrijava četiri puta brže od globalnog prosjeka, ljeta postaju toplija, a zime sve vlažnije.
Imajući u vidu koliko dramatično ove pojave transformišu nekada snježan region, utoliko je veća zabrinutost za irvase, omiljene pomoćnike Deda Mraza. Svoju svakodnevicu treba da prilagode zagrijavanju – međutim, u jednom kutku svijeta na dalekom sjeveru, aktuelne promjene klime i okruženja zapravo prijaju Rudolfovoj ekipi. Riječ je o norveškom arhipelagu Svalbard, udaljenom 800 kilometara od Sjevernog pola.
Arktički sistemi se, u odgovoru na topliju i vlažniju klimu, mijenjaju. Toplije vrijeme tamo podstiče rast vegetacije i produžava period godine kada svalbardski irvasi, inače biljojedi, mogu da se napasaju. Nasuprot mahovini koja pruža malo energije, a kojom su se u prošlosti hranili, oni sada sve više jedu uspravne biljke koje nalikuju na trave sa cvastima (graminoidi), a koje izviruju kroz snijeg, kao i patuljaste grmove i polarnu vrbu.
Naučnici sa Univerziteta Oulu iz Finske prikupljali su podatke o ovim životinjama između 1995. i 2012. kada su se povećale arktičke ljetnje temperature i ustalilo padanje kiše preko snijega. Ove promjene svalbardske životne sredine bile su praćene većim brojem jedinki irvasa u dolini Reindalen. Od kasnih devedesetih do kraja istraživanja broj ženki je skočio sa 950 na 1300.
Autori studije, koja je nedavno objavljena u naučnom časopisu Global Change Biology, naveli su da je razlog tome zapravo transformacija njihove ishrane, a evo šta ju je prouzrokovalo.
Naime, viša temperatura tla i veća količina izmeta i urina irvasa omogućili su širenje graminoida – ove biljke se probijaju kroz ledeni pokrivač, a dovoljno su hranljive da zadovolje apetite rogatih životinja čak i u najstresnijim zimskim razdobljima. Očekuje se da se ovo nastavi i u budućnosti.
Nasuprot graminoidima, mahovine su niske i zbog toga nestanu pod snježnim naslagama koje se zalede zbog kiše.
Ipak, realnost klimatske krize mnogo je kompleksnija od ovog izolovanog pozitivnog slučaja.
Primjera radi, iz Skandinavije stiže naučno upozorenje o tome kako usljed otopljavanja dolazi do pojave toksičnih mikrogljiva koje mogu da utiču na stanje i zdravlje irvasa. Životinje pretežno izbjegavaju da kopaju na mjestima gdje su one najviše prisutne. Ali istraživači su kod jedinki koje idu na ispašu primjetili mnoge simptome nalik na one izazvane mikotoksinima. Stoga je moguće da je jedan izazov samo zamijenjen drugim.
Štaviše, druge podvrste irvasa, za razliku od onih sa Svalbarda, u mnogo su nepovoljnijem položaju. Tako je na ruskom poluostrvu Tajmir 2000. bilo milion jedinki, dok je danas nekada najveća populacija irvasa svedena na četvrtinu tog broja. Svjetski fond za prirodu (WWF) navodi da su primarni razlozi krivolov i klimatske promjene.
