Bogatstvo, razvoj i klimatska odgovornost: tko crpi najviše planetarnih resursa?

Izvor fotografije: NASA / ARC

Studija kvantificira povijesnu odgovornost svake zemlje u trenutnoj ekološkoj krizi, uzimajući u obzir korištenje resursa Zemlje u posljednjih pola stoljeća. Ne uništavaju svi Zemlju jednako. SAD i Europska unija prednjače na ljestvici 

Od 12. maja Španjolska živi na ekološkom dugu. Već je odavno prevazišla svoje ekološke kapacitete. Neke zemlje, poput Katara ili Luksemburga te su kapacitete prekardašile već u februaru, dok su ih druge europske države, Australija, SAD, Kanada, Južna Koreja i Japan prekardašile već u martu i maju. Na globalnoj razini, dan ekološkog duga ove godine će biti dostignut u mjesecu julu. Drugim riječima, od tada ćemo trošiti više resursa nego što je Zemlja sposobna proizvesti u jednoj godini.

Mjera prekomjernog kapaciteta vrlo je jasna na komunikacijskoj razini: ona savršeno ilustrira neravnotežu između potreba naših društava i resursa na jednoj strani te ravnoteže planetarnog sustava na drugoj. Tu se, međutim, previše odgovornosti prebacuje na pojedinca (argumenti kao: konzumiramo više nego što proizvodi Zemlja) što skriva probleme kao što je onaj nejednakosti između Globalnog sjevera i juga. Uostalom, jasno je da ne pridonosimo svi na isti način pretjeranoj eksploataciji zemlje.

Odliv resursa

Zemljin sustav ima niz granica koje ne bismo smjeli prijeći ako želimo nastaviti održavati njegovu dugoročnu stabilnost. Staklenički plinovi, kemijska i plastična onečišćenja ili uništavanje biološke raznolikosti čine neke od ovih crvenih linija. Gotovo svi planetarni limiti povezani su, na ovaj ili onaj način, sa našom rastućom upotrebom resursa. Svake godine se iz našeg planeta izvuče 90 milijardi tona sirovina.

„Industrijski ekolozi procjenjuju maksimalnu sigurnosnu razinu na oko 50 milijardi tona godišnje. Drugim riječima, moramo prepoloviti količinu korištenja globalnih resursa“, kaže Jason Hickel, istraživač na Institutu za nejednakost Londonske škole ekonomije iz Ujedinjenog Kraljevstva, također povezanog sa Institutom za znanost i okolišnu tehnologiju Autonomnog Univerziteta u Barceloni. Zajedno sa drugim ekonomistima i antropolozima, Hickel je objavio studiju koja kvantificira historijsku odgovornost svake zemlje u aktualnoj ekološkoj krizi, uzimajući u obzir korištenje resursa u posljednjih pola stoljeća.

I tu iznenađenja nema (iako su podaci šokantni). Nejednakost između bogatih i siromašnih je očigledna. Između 1970. i 2017. bogate zemlje bile su odgovorne za 74% prekomjerne potrošnje resursa diljem svijeta. SAD sa 27% i Europska unija (uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo) sa 25% predvode ovu ekstraktivnu ljestvicu. Potrošnja Kine, koja je do kraja 20. stoljeća ostala unutar planetarnih limita, u posljednja je dva desetljeća naglo porasla. Azijski div odgovoran je za 15% prekomjerne potrošnje resursa u proučavanom razdoblju.

Postotak odgovornosti po regijama za prekomjerno korištenje resursa između 1970. i 2017. THE LANCET

S druge strane ljestvice, takozvani Globalni jug (tj. zemlje sa niskom i srednjom razinom dohotka u Latinskoj Americi i Karibima, Africi, Bliskom istoku i Aziji) odgovoran je za 8% viška potrošnje resursa. Nejednakost je tu još očitija kada se gledaju podaci po glavi stanovnika. U Australiji svaka osoba za godinu dana potroši 27 tona resursa više nego što bi smjela ukoliko bismo gledali parametre ekološke održivosti. To je četiri puta više od stanovnika Kine i sedam puta više od jednog stanovnika Brazila. Na ovom linku možete konzultirati potrošnju sirovina u svakoj zemlji i usporediti odgovornost Globalnog sjevera i juga.

Prosječna godišnja prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa po stanovniku – u tonama (1970.-2017.)

Ta neravnoteža se ne završava ovdje, jer dobar dio resursa koje danas troše najbogatije zemlje ne dolazi sa njihovog teritorija već se crpi iz siromašnih zemalja. Druga studija, koju je također vodio Hickel, procijenila je – s podacima iz 2015. – da Globalni sjever godišnje prisvaja 12 milijardi tona sirovina, 822 milijuna hektara zemlje ili 21 eksadžula energije Globalnog juga, među ostalim elementima. Vrijednost toga veća je od 10 biliona dolara. Na djelu imamo neprekidan odliv resursa koji je zacementirao razvoj nekolicine zemalja nauštrb ostatka svijeta i ekološke stabilnosti planeta.

Vrijeme je da se zakoči

Iščitavanje klimatske krize i biološkog diverziteta u kolonijalnom ključu je bitno, jasno – i prema autorima – ne može se zanemariti u traganju za rješenjima za izlazom iz ekološkog labirinta u kojemu smo se našli. „Fizički je nemoguće da svi ljudi na planetu konzumiraju resurse na razini bogatih zemalja. Bogate zemlje moraju smanjiti korištenje resursa planeta kako bi napravile prostor za razvoj siromašnih zemalja. Potrebna nam je radikalna konvergencija u svjetskoj ekonomiji“, kaže Hickel.

Za ovog ekonomista i antropologa, rasprava o rješenjima za klimatske promjene ne bi se trebala vrtjeti toliko oko energetskih tranzicija i tehnoloških rješenja, već oko potrebe za drugačijom redistribucijom razvoja. „Jasno da nam je potrebna čista energija, i potrebna nam je brzo. Ali obnovljivi izvori energije ne dolaze niotkuda. Potrebni su nam materijali za izradu baterija, solarnih panela, vjetroturbina koji imaju ekološki pozitivan utjecaj“, dodaje Hickel.

„Što više ekonomija raste, to se više energije koristi, što znači da čak i ako budemo imali 100% obnovljivu energiju, to će podrazumijevati sve veću upotrebu resursa i imat će utjecaj na planetarni ekosustav. Ne bismo trebali težiti stalnom rastu, trebali bismo ograničiti potrošnju energije na ono što je potrebno za zadovoljavanje ljudskih potreba kako bismo svi mogli živjeti pristojnim životom“, navodi istraživač.

Izlaz se dakle, sastoji u tome da razvijene zemlje krenu putem odrasta kako bi ostalim zemljama ostavile određen prostor za razvoj. Ova studija nas navodi na zaključak da bogate zemlje moraju smanjiti korištenje resursa za više od 70% kako bi dosegle razinu ekološke održivosti. „Dokazi kojima raspolažemo pokazuju nam da se to ne može postići ukoliko se nastavi lov za ekonomskim rastom“, zaključuje Jason Hickel. „Znamo da je moguće osigurati dobar život za sve s mnogo manje resursa nego što ih trenutno koriste bogate zemlje, ali to zahtjeva transformaciju trenutne ekonomije u ekonomiju koja bi bila usredotočena na ljudske potrebe i dobrobit, a ne na rast poslovanja.“

Autor: Juan F. Samaniego, climatica.lamarea.com

Prijevod sa španjolskog: D. Vujica/Prometej.ba