Valja se ponovo vratiti tamo za koji mjesec i vidjeti ko je istinski pobijedio. Mudri vjekovni Damask, ili nova sila koja iz business-razloga razvaljuje društva i ljudske vrijednosti, a ni moćni Saladin, sahranjen u Umayyad džamiji uz Ivana Krstitelja i šiita Husseina iz Kerbale, ne može je savladati.
Hotel Beit AlWali, mali i prelijep, sagrađen je u prastaroj bogataškoj kući s unutrašnjim dvorištima, šadrvanima i ukrasima iz bogatih vremena Sirije. U kvartu Bab Touma, prema imenu jedne od sedam kapija u zidinama Starog Damaska. Najveći broj kršćana grada živi u tom kvartu iz kojeg se uskim uličicama s raznim trgovinama, pekarama i zanatskim radionicama, za petnaestak minuta pješke stiže do kafane Nofara, u podnožju zida po mnogo čemu posebne Umayyad džamije.
Samo dvjesto metara dalje je početak Al Hamidije suka, trgovačke žile kucavice Damaska. Na više mjesta usput su male statue svetaca i krstovi uklesani po zidovima i kapijama kuća. Tu su i dvije nevelike ulične džamije s minaretom ne višim od desetak metara. U Damasku se vjera do sada nije dokazivala gabaritima onog što je sveto, niti su svetišta služila za ovjeravanje osvojenog prostora.
Preko puta hotela, iz jedne od brojnih crkava u gradu, svako popodne čuje se hor koji pjeva stare vjerske pjesme. Vježbaju za posebne prilike, ali se tako i svakoga dana okupljaju i druže. U Siriji je mnoštvo raznih crkava, pravoslavna, armenska, četiri katoličke, sirijska ortodoksna, protestantska, asirska…Računa se da je prije rata bilo 28 katedrala i više od četiri stotine crkava. Devastirano je, prema dosad utvrđenom, najmanje dvije stotine. Kršćana je u miru bilo prema najčešće pominjanim podacima nešto više od dva miliona, ili oko deset posto od ukupnog stanovništva u zemlji. Blizu pet stotina hiljada je bilo autohtonih koji govore aramejeskim ili asirskim jezikom. Najpoznatije i najstarije svetište »aramejaca« je Malula s jedinstvenom kapelicom Svete Tekle iz prvog vijeka nove ere.
To mjesto u kojem je živjelo nešto više od tri hiljade i pravoslavaca i katolika i muslimana u septembru 2013., divljački su poharali pripadnici Al Nusre i »Slobodne sirijske armije« (FSA koju je Amerika naoružavala, a Evropa priznala kao »vojsku revolucije«). Pobijeni su mnogi koji »nisu htjeli da se preobrate na islam«. Brojni jedinstveni artefakti iz ovog svetišta gdje se i danas govori jezikom Isusa Krista, aramejskim, nepovratno su uništeni. Sirijska vojska oslobodila je Malulu 2014. godine. Assad je odmah obišao grad i svetište obećavši pomoć. Obećanje je održano i razoreno svetište obnovljene je koliko je to do sada bilo moguće. U Damasku su mi kazali ovih dana da se tristotinjak izbjeglih kršćanskih familija vratilo, a ostali čekaju dan kada će se moći organizirati koliko-toliko normalan život. Tamošnji Patrijarh Grigorije III Laham ponovio je više puta jasno da je jedino rješenje za Siriju – zajedništvo! I uz potpuni poraz terorista.
Moć propagande
U Beit AlWaliju su mi pomogli izvornim informacijama o zbivanjima u kršćanskoj zajednici u gradu. Poznavao sam i odranije neke ugledne doktore, profesore i umjetnike među njima. Ubrzo su mi dogovorili susret s Vikarom Patrijaršije u Damasku i Arhiepiskopom Sirijske ortodoksne crkve Mor. Matta Al Khouriem. Bio je susretljiv, neposredan, nasmijan. U Patrijaršiji skroman ured, čaj i sirijski kolači. Kaže, menadžer hotela Edward govorio mu je o »stalnom gostu iz Bosne koji hoće o događanjima u Siriji sve da vidi i čuje lično, iz prve ruke…« Drago mu je kad sretne stranca koji razumije Siriju. Za mnoge u svijetu to ne važi. »Istine« o Siriji utvrđuju se dirigirano i nalozima!
Domaćin nije krio razočarenje pa i jed što se »od početka u svjetskim medijima nametnula slika o zbivanjima bitno drugačija od samih zbivanja«. Sjeća se kako su svi oni tada na razne načine svjedočili dnevnim događanjima, a uveče potpuno zbunjeno gledali prerađene verzije tih zbivanja u vijestima i komentarima velikih i do tada uglednih medijskih tv kuća. Posebno Al Jazeere i CNN-a. Postajalo je ubrzo jasno da su stvari montirane s unaprijed određenim ciljem, mahom izvana, i servirane kao »borba protiv totalitarizma«. Nikada nismo tvrdili, kaže Al Khouri, da je režim bio tolerantan i demokratski, da nije bilo tvrde i brutalne autokracije, ali postojala je i realnost druge vrste, pozitivna za sve, i važna. Zadovoljavajuće socijalno stanje u državi, posao, ravnopravnost, sekularizam društva uz potpune slobode za vjeru i sve religije, besplatno školstvo i zdravstvo, otsustvo bijede…I Sirija koja je bila naša. Ono što je iz današnje perspektive posebno značajno, jeste da se niko od vjernika nije osjećao manje važan, zapostavljen ili potiskivan pred protežiranjem i nametanjem drugoga.
Al Khouri početak »drugih vremena« vidi u pojavi drastičnog miješanja sa strane u poslove Sirije koja se ubrzano otvarala, modernizirala i mijenjala. Ali i otkrivala nove količine nafte uz obale Mediterana. Uz važnu trasu za plin između Perzijskog zaljeva i Mediterana na kojoj se Sirija našla, i geostrateška pozicija zemlje u regionu postala je drugačija. U procjenama svega toga mnogi su se u zemlji i prevarili. Stvarana je zbunjenost, dezorijentacija, sve poticano i orkestrirano izvana. U početku, mnogima nije bilo jasno šta se zapravo dešava. Zavjera ili revolucija? Unutrašnja ili vanjska priča? I mnogi intelektualci su poklekli pa se počeli priklanjati vanjskim ciljevima kanalisanim prevashodno i lukavo kroz vjerske institucije. Izgledalo je kao da je riječ o vjerskom pitanju i problemu, a nije. Bombardovani i granatirani su bili i muslimani i kršćani, Druzi i Kurdi…Tako i pretvarani u živi štit pred ove ili one neprijatelje. Rezultat je strašan – stotine hiljada žrtava, milioni istrgnuti iz svojih korijena i ko zna gdje sada po svijetu, desetine hiljada djece koja ne znaju čija su. Mnogi sada tvrde da govore istinu, a mi još ne znamo šta je sve sakriveno. Upoređivanja s vremenima prije 2011. apsurdna su. Ali, moć propagande je nadjačala.
Manje kršćana
Kako je s kršćanima danas u Siriji? Koliko ih je ostalo i gdje su ostali? Prema procjenama koje ima »komitet« sastavljen od predstavnika različitih crkava, kaže Al Khouri, kršćana je danas u Siriji manje za oko četrdeset posto. Toliko ih je uglavnom otišlo preko granice. Najmanje polovica od toga prebačena je u druge države iz onih u koje su uspjeli doći. Njima se, najčešće, gubi svaki trag. Malo ko zna i šta je s kršćanima iz Raqqe, Idliba, Deir ez Zora i sličnih mjesta gdje su teroristi krvavo vladali. Danas u Damasku neki ne vjeruju da je kršćana tamo ikada i bilo. Nova vremena, nove teorije.
Svojevrsna rezignacija, blago kazano, u vezi sa svim ovim osjeća se kod Al Khouria, prvog čovjeka ove stare, autohtone i autentične Sirijske Crkve. Sirijci je tako svim srcem i osjećaju. Otud i gorčina pred istinom da su »svi u ratu imali svoje zaleđe, suniti Tursku, Katar, Saudijsku Arabiju, šiiti Iran i Hezbollah, Kurdi evo Amerikance, a mi kršćani nikoga…« Bez obzira na to, kaže, »mi ne mislimo biti Sirijci bez Sirije«.
Ovdje se razgovor vratio na još neke pređašnje izjave na ovu temu koje pamtimo bezmalo od početka rata. Izjave gorke, tvrde i direktno adresirane. Malo se ko u svijetu tim povodom uzbudio. Sjećam se susreta još iz 2014. godine u Bejrutu s mitropolitom Dionizijem Jean Kawakom, iz Asirske pravoslavne crkve Antiohije i Levanta. Precizno je tada kazao kako u svemu što se dešava nije u opasnosti samo njegova, Asirska crkva, već su u sličnoj situaciji i svi drugi u Siriji, kršćani i muslimani podjednako…I bio je jasan rekavši – mi smo dio ove zemlje i ostat ćemo u Siriji… Tada se svijetu i Evropi na sličan način obratio i kasnije preminuli Biskup iz Aleppa mons. Giuseppe Nazzaro. I poglavar Katoličke crkve u Siriji, sirijsko-katolički Patrijarh Ignacij Josip III Youan, u intervjuu »Le Messageru« otvoreno i direktno optužio je zapadne vlade za prevaru i potpunu i bezosjećajnu izdaju kršćana. Stajući u odbranu Assada poručio im je: »Sirija je bila raj i za kršćane, a vi ste dobro naoružali teroriste protiv te Sirije…«
U Damasku sam minulih dana, u Nacionalnom arhivu, pronašao i objavljenu izjavu jednog mladog Sirijca s početka rata koja govori mnogo. Kazao je stranim novinarima, kao poruku Zapadu, i slijedeće: »Ostavite moju zemlju na miru. Ona je vjekovima učila svijet o moći civilizacije, a ne civilizaciju o moći sile«.
Razorna poruka
Posebno razornu poruku u pismu belgijskom ministru vanjskih poslova i zapadnim vladama poslao je lani u martu otac Daniel Maes iz sirijskog samostana Mar Yakub, povodom petogodišnjice »revolucije«. Kao svećenik došao je u Siriju iz Belgije 2010. godine, pa je otud i njegovo pismo bilo adresirano ministru Belgije. Prethodnih pet godina otac Maes je u tom pismu nazvao »godinama patnje i laži«. Njegove konstatacije potpuno su oprečne svemu onome što je dominiralo (i dominira) u svjetskim političkim ocjenama i medijskom utrkivanju u potvrđivanju tih ocjena o Siriji, o zbivanjima u njoj, uzrocima tih zbivanja, životu u zemlji prije »revolucije«. Zamolio je ministra da pokuša da bude dovoljno hrabar i prizna što se zaista događa u Siriji…Na temelju brutalnih laži se i dalje radi na uništenju ovog naroda, protivno međunarodnom pravu i ljudskom dostojanstvu.
Ovu optužbu, uz razumijevanje svačije želje da spasi svoj i život porodice iz pakla, Al Khouri je imao potrebu da objasni. »Kada je sve počelo i krenuo val izbjeglica, kršćane Sirije počeli su uz razna primamljiva obećanja da zovu iz mnogih zapadnih zemalja. Prije svega iz Švedske, Njemačke, Australije, Kanade…Ne mislim da su to radili ciljano protiv nas i Sirije. Ne može se odbiti i humanost u tom gestu, ali nastojali smo da im kažemo, poručivali su im isto i iz cijele kršćanske zajednice ovdje: »Ako hoćete da nam pomognete, pomozite nam da ostanemo, a ne da idemo odavde. Ima načina za to. Ovo ja naša zemlja i ovdje je naš dom«.
Nisu ih čuli. Zašto? Kaže, pitajte njih!
U Damasku su mnogi odavno uvjereni da se cijela ova priča gura prema zamisli Zapada s Amerikom i nekim arapskim i susjednim režimima kao pokretačima. Cilj je podijeliti, odvojiti, »humano preseliti«, usitniti i obesmisliti. Ideja je, uočljivo, namijenjena drevnim bliskoistočnim državama koje nose u sebi genetski kod moćnog društva, države, organizaciju i dugu tradiciju zajedništva multireligioznosti, multietničnosti. Tamo »brat« iste vjere s druge strane planete nije bio bliži od vjekovnog susjeda, ma koje vjere bio. Tako nije u arapskom svijetu Zaljeva, a odskora ni na Balkanu gdje je sila uredila razne »sporazume« koji su miješana društva doveli do jada, duhovne i egzistencijalne bijede. Žrtve ove logike na Bliskom istoku, u Siriji, Egiptu, Iraku danas su prije svega kršćani. Uz bolnu svijest da im vjerska veza s »njihovima« na Zapadu nije pomogla da sačuvaju svoj dom do kojeg im je stalo. Naprotiv, treba ga napustiti trajno jer je to koncept koji služi »važnijim« interesima od istinske rodne grude. Al Khouri pominje kako se neki vraćaju, ne i većina. Nude mnogima i besplatne avionske karte, pomoć u obnovi kuća, ali teško ide.
Obnova čovjeka
Patrijarh Matta Al Khouri danas je tamo gdje su bili mnogi uoči i u vrijeme drama u Iraku, Bosni, sada u Jemenu…On zna da je čovjek kriv za ovo što se desilo. Naravno da podrazumijeva moć i volju božju nad svim što se dešava, ali nije ni jednom riječju oslobađao čovjeka odgovornosti za ovu zbilju. Zato je za njega jedini izlaz iz situacije duhovnog i fizičkog poraza – obnova čovjeka. Nakon svega, i prije svega. Obnova ljudskih vrijednosti, samopouzdana i vjera u Siriju. Kuće će se lakše opet podizati. Muka je, veli, što »sve strane primaju jednostrane direktive, naloge i pomoć izvana. A oni tamo imaju svoje interese i ciljeve.
Taj interes nije da Sirijci sami urede svoju zemlju. Ima ih koji hoće malu Siriju, onih koji hoće islamsku državu, ima ih koji hoće i rasturenu. Mi, većina Sirijaca, siguran sam, hoćemo samo ujedinjenu, a takva se Sirija ne može praviti izvana«. Kaže, Sirija prolazi kroz »političku prazninu«, a to može pomoći samo strancima da je podijele. I da održe stanje u kojoj vlada korupcija i vlasti i politike, gdje šanse za sve nisu jednake. To veže ruke i odmaže. Ipak, i za njega je sada najvažnije definitivno poraziti teroriste. »Puno toga je pred nama, mnogo je krvi palo, a najgore je što su Sirijci ubijali Sirijce. Tragovi toga su trajni. Uzdam se, ipak, u mudrost koja ovdje nije kratkog vijeka«.
Tako je, eto, izgledala slika o sirijskoj realnosti kroz misli i osjećanja jednog od kršćanskih lidera u Damasku. Istine su poražavajuće, svijest o tome realna, ali i uvjerenje da »supstanca« koja se zove zajednička Sirija ipak nije uništena.
Teško je bilo, na kraju, ne sjetiti se vozača, Sirijca, inače srednjoškolskog profesora, izbjeglice iz Idliba koji me vozio iz Damaska prema granici s Libanonom. Uz razgovor o svemu ovome i pogled na mitsko brdo Kasjun iza nas, kazao je znakovito: »…Uostalom, gore je svojevremeno brat ubio brata, Kain Avelja, pa je ovaj grad opet sve nadživio i živio pet hiljada godina u civilizaciji i sreći. Sve je do čovjeka!«
Valja se ponovo vratiti tamo za koji mjesec i vidjeti ko je istinski pobijedio. Mudri vjekovni Damask, ili nova sila koja iz business-razloga razvaljuje društva i ljudske vrijednosti, a ni moćni Saladin, sahranjen u Umayyad džamiji uz Ivana Krstitelja i šiita Husseina iz Kerbale, ne može je savladati.
