Evropi treba Balkan pod njihovim uslovima. Nažalost, što se Bosne i Hercegovine tiče, Strategija slijepo podrazumijeva postojanje mnogo toga što ovdje naprosto ne postoji. Od koncepta države, jasnog, preciznog, suvislog i ostvarivog. Do ljudi u vlasti koji će to da realiziraju iznutra, ne čekajući strance. Ovi sada izabrani – ma koliko izbori tehnički bili demokratski – to ili ne znaju ili ne žele da rade. Nije im u interesu a i može im se. Šutnja i letargija poraženih je pobijedila. U ogromnom čišćenju države od pameti i snage već su postignuti “impresivni rezultati”. Snaga tog poraza će služiti drugima. Generacija koja umije i hoće zamijenjena je politikantima niže srednje ili one donje, prizemne klase. Ljudima koji doista pojma nemaju kuda ide svijet, šta i kako danas u tom svijetu može a šta ne može, šta je respektabilno a šta za šprdnju. Konačno, šta su sistem, organizacija i vladavina prava.
Dok u četvrtak prije podne nastaju ovi redovi o tzv. Rezoluciji Evropske komisije o Zapadnom Balkanu, dakle nečemu što je, kako kažu, sudbinski važno za nas koji bi u Evropu, najmanje tri usputna detalja običnom Sarajliji padaju na pamet: Jedan je kako političari ovdje lebde od zadovoljstva proglašavajući se bezmalo herojima koji su uspjeli izdejstvovati “reformskim uspjesima” perspektivu učlanjenja BiH u Uniju. Naravno, jednoga dana kada bezmalo cijela današnja srednja generacija bude pred penzijom. Ako i tada. Drugo, kako se ovaj ogromni uspjeh dešava uz zaglušujuću buku sirena, truba i lupanja u razne kante i doboše onih što demonstriraju gradom jer su pokradeni, gladni i obespravljeni u raspadnutom sistemu tragom svega što “smo već napravili u reformama”, kako egzaltirano ponavlja predsjednik Vijeća ministara. To se u normalnim zemljama zove Vlada. Ovdje nije jer “to” ovdje ne vlada… I treće je sjećanje uz ogromnu nostalgiju na današnji dan prije 34 godine kada je u Sarajevu započela Olimpijada. I kada smo i kao ljudi i kao društvo bili mnogo, mnogo više od onoga čemu se nadamo da bi, eventualno, mogli biti neke tamo 2034. ili slične godine. Kada nam kao lilihip djetetu daju na poklon mjesto na novom, evropskom Balkanu. Nakon svih drugih što su već tamo.
Strategija naše buduće sreće sa pratećim zahtjevima slojevita je. I mudro smišljena.
U Bruxellesu su odlučili: U više grupica podijeljeni Zapadni Balkan, ima šansi da bude u EU! Bosna i Hercegovina se prijavila preklani a nije još ni upitnik skroz spakovan za slanje, iako u Sarajevu kažu da jeste, u Banjaluci da nije. A kada stigne gdje treba, počinje čekanje na kandidaturu. “Europejci” u BiH kažu dogodine, neki u Bruxellesu ispotiha vrte glavom. Te iste 2019. pristupne pregovore otvaraju Albanija i Makedonija. Srbija i Crna Gora već uveliko pregovaraju. Što su oni brži, Rusi su dalje od Balkana, napeto računaju i prate taj ritam u Evropi. Zato će i Beograd i Podgorica do 2023. završiti pregovore i početi dvogodišnje pripreme za slavlje prijema, 2025. godine. Gdje su tada tu ostali? Neko na pola puta, neko kao Bosna i Hercegovina, ko zna gdje. Sa Kosovom u blizini.
Ako sjećanje ne vara, Hrvatskoj je nakon kandidatskog statusa dato svega nekoliko mjeseci do početka pregovora. Crna Gora je imala nešto više od godine, a Srbija nešto manje od dvije. Bosna i Hercegovina će čekati – ako 2019. postane kandidat – četiri godine da počne pregovore. Uslov za uslovom, tema po tema. U državi ni nalik na bilo koju normalnu u svijetu.
U drugoj ravni, onoj što se zove reakcija na Strategiju, puno je toga i tužnog i jadnog. Povodom unutrašnjeg stanja, ali i povodom tvoraca Strategije. Vele, recimo, ovdašnji “lideri” da uz određene napore, “imamo kapacitete i znanje” da do te ’25. stignemo one što su sada ispred nas. “Lideri” tvrde da im je ohrabrenje što iza Strategije stoji nepokolebljiva poruka Evrope: Umjesto riječi – traže se djela. A ako smo i po čemu poznati ovdje, onda su to djela. Razna. Naravno, sreća je i što će tim našim djelima Evropa pomoći brojnim pristupnim fondovima za ekonomiju, infrastruktu, energetiku, obrazovanje…Znaju u EU i sada šta na “istoku” znači njihov automat za pare. Stimulans za dobrohotnost su u Bosni i neupitne evropske vrijednosti – građanska država i civilno društvo! Evropa će bez sumnje znati da valorizira snažnu podršku tim vrijednostima u izjavi Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH (to se u Evropi zove Predsjednik države ali to za nas ne vrijedi) koji hladno ustvrdi minulih dana kako “…u Bosni i Hercegovini građanska država znači klasičan unitarizam…a to vam znači u osnovi islamsku državu.”
U toj i takvoj državi “evropska” realnost je i da se presuđeni ratni zločinci dočekuju i slave cvijećem i minutama šutnje, a imenima fašista iz svjetskog rata protiv fašizma kite se ulice, škole, obdaništa… Realnost je i kada jedan entitet prijeti drugom da će mu ukinuti dovod plina iz svijeta za grijanje usred zime, kada se odlukama ministra obrazovanja i kulture polovine države zabranjuje svaka dalja naučna saradnja sa institucijama i pojedincima iz druge polovine države. O tome ni slova niotkud. Realnost je i što u mnogim opštinama/općinama, u istom naseljenom mjestu drugog imena postoje dvije administracije. Različita im “nacionalnost”. Hladno se prelazi i preko toga kad član Predsjedništva ove države egzaltirano uzvikne predsjedniku druge države “vi ste i naš predsjednik…” itd. itd.
Za prevaspitavanje ovakve BiH treba puno vremena. Sa nekim drugim ljudima i jasnim konceptom zemlje, moglo bi i mnogo kraće. Čudi neshvatanje da će ponovno ostavljanje Bosne kao praznog prostora izvan Evrope, kao i nakon minulog rata, do tih dalekih tridesetih, sigurno biti napadnuto starim ili novim neevropljanima. Praznog prostora u svjetskoj otimačini nema. A ovdje je za sitne i krupne lopove svejedno ko su gazde. Služit će im odano za piljarske dobitke. Uz protjerivanje iz zemlje boljih od sebe.
Ni priča o specifičnim sivim nijansama u pozadini koncepta Strategije za Balkan nije posebno suptilna. Dokumenat je rezultat hladne logike koju baštine zemlje takozvane stare Evrope. Prosto kazano, to su red, rad, sistem, disciplina uz “njih” koji će nam pomoći onoliko koliko budemo dobri u poslovima što nam daju. Kad sve naučimo otvaraju nam se vrata. Ogromna većina iz sadašnjih ovdašnjih garnitura neće nikada sve naučiti. Onda se kriterij reducira na “lidere” koji Evropi garantiraju miran san što se naših navika sa pucanjem tiče. Da bi se oni okrenuli novim planetarnim opasnostima. Slušam prije neko veče europarlamentarku sa ovih prostora koja nas već sada naučeno ne plaši samo Rusijom, već evo i Kinom i dalje… Zato je njima važno da evropski mir ovdje i dalje osiguravaju jaki i sigurni momci. Demokracija baš i ne mora biti prirodni ambijent za takve ali, pod njom se odavno smiješta puno toga dubioznog. Samo interesi, biznis i sigurnost, to su nove zakletve. A narod se u sve to mora uklopiti. Ako su branitelji velikih interesa na lokalnom terenu malo korumpirani, malo nacionalisti, malo nesposobni i neskloni sistemu, ali neupitno poslušni, nije greda. Ljudi smo.
Dirljivo je, otud, što se povodom Strategije i načina na koji su rangirani potezi u njoj, neki intelektualci, dobri ovdašnji ljudi, istinski zgražavaju nad nekim logikama i potezima međunarodne zajednice koja “negira univerzalne i evropske vrijednosti”. Taman kao da se sve ovo radi zbog nas i vrijednosti, a ne onih koji su odavno u Evropi. Balkan im postaje opasnost i treba ga usisati.
Interes je dvostran. Balkanu treba Unija kao obrazac za nepostojeći sistem. Jedino se tako može izlaziti iz lopovluka, prevara, nacionalizma i svakog zla kao dominantnog interesa manjine. Evropi treba Balkan pod njihovim uslovima. Nažalost, što se Bosne i Hercegovine tiče, Strategija slijepo podrazumijeva postojanje mnogo toga što ovdje naprosto ne postoji. Od koncepta države, jasnog, preciznog, suvislog i ostvarivog. Do ljudi u vlasti koji će to da realiziraju iznutra, ne čekajući strance. Ovi sada izabrani – ma koliko izbori tehnički bili demokratski – to ili ne znaju ili ne žele da rade. Nije im u interesu a i može im se. Šutnja i letargija poraženih je pobijedila. U ogromnom čišćenju države od pameti i snage već su postignuti “impresivni rezultati”. Snaga tog poraza će služiti drugima. Generacija koja umije i hoće zamijenjena je politikantima niže srednje ili one donje, prizemne klase. Ljudima koji doista pojma nemaju kuda ide svijet, šta i kako danas u tom svijetu može a šta ne može, šta je respektabilno a šta za šprdnju. Konačno, šta su sistem, organizacija i vladavina prava.
Uz ona sjećanja na dirljive olimpijske dane kada smo bili veliki, pa više nismo, ostali su u raji, ipak, poneki tragovi. Nešto od onog nekadašnjeg šarma, duha i lukavosti. Pa se tako Sarajevom ovih dana čude: “Ne razumijem zašto je kod nas kriminal bolje organizovan nego država, a vode ih isti ljudi”.
Neki kažu da je vic, neki da baš i nije. Eto pitanja i za evropske stratege našeg, kobajagi, vraćanja u olimpijska vremena. Sluti na “Mission impossible”.
