U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!« Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ
Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.
Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.
Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.
Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.
“Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira”
Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.
U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!« Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.
Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!
Proizvođači svekolikog jada postigli su svoj cilj. Lopovlucima je uzeto sve što se moglo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.
Samo još naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa…
Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika…«
Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan. Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.
Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.
Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.
Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori »iskustva s njima…«.
Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima?!
Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.
Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.
Logika je da mandati ovise o »gazdama«
Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički mandat na raspolaganje.
Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.
Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.
Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.
Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.
Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog…«
Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.
Samo nek’ nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.
Sve je već istrenirano i rutina.
Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju…«
U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.
