Na izgled hirovite optužbe američkog predsjednika Trampa, posebno one koje se odnose na Njemačku i EU u cjelini, imaju sasvim racionalne ekonomske motive. Najjači američki adut nije ni gola vojna sila, niti tehnološka dominacija, već činjenica da je dolar jedina istinski globalna valuta i ko kontroliše tu valutu, efektivno kontroliše i svijet. Sa jačanjem EU, euro je postao veća prijetnja američkim interesima od Kine i Rusije. Zato se na udaru SAD našla EU, jer bez integrisane Evropske unije nema ni eura kao ozbiljne valute, pa samim tim ni prijetnje globalnoj dominaciji dolara.
Inicijalne optužbe američkog predsjednika Donalda Trampa da evropski NATO saveznici ne izdvajaju dovoljno novca za troškove odbrane i da time eksploatišu SAD koja ih „besplatno štiti“, bile su otpisane kao jeftini populizam neiskusnog američkog političara. Kada je nova američka administracija, što javno što privatno, nastavila da pritiska Evropljane da povećaju izdvajanja za odbranu na minimalno dva posto bruto društvenog proizvoda, što je gotovo duplo više nego što većina NATO članica trenutno izdvaja, postalo je jasno da u pitanju nije više samo jeftina retorika namijenjena domaćoj publici, već da SAD misle ozbiljno.
Istine radi, američko nezadovoljstvo evropskim izdvajanjima za odbranu traje mnogo duže i kompromisno rješenje da će svi podići izdvajanja na dva posto BDP – ali tokom narednih deset godina – postignuto je u vrijeme Obamine administracije. Evropljani nisu baš oduševljeni ovom idejom, a u politici je deset godina vječnost, pa su evropski političari kalkulisali da za to vrijeme ni oni ni tadašnji američki predsjednik neće više biti na vlasti, te da je moguće da će Amerikanci jednostavno zaboraviti na ovo obećanje, kao što se već više puta desilo u prošlosti. Na žalost Evropljana, Trampova administracija ne samo da nije zaboravila nego je i udvostručila pritisak, pa su glavni akteri, prije svega Njemačka, obećali da će ubrzati povećanja budžeta za odbranu, ne čekajući daleku 2025. godinu.
Duga ruka američkog zakona
Verbalni i konkretni ekonomski napadi na EU su se nastavili, a uvođenjem carina i na evropski čelik, na meti se našla ekonomija najvećih članica EU. Obrazloženje SAD je da je postojeći trgovinski deficit SAD sa ostatkom svijeta, prije svega Kinom i EU neodrživ, te da je to rezultat „varanja“ naivnih Amerikanaca od strane prevejanih Evropljana i da to mora biti ispravljeno.
Zarad spašavanja vlastitog obraza, EU je odgovorila uvođenjem ciljanih carina na manji broj američkih proizvoda, što se Amerikancima nije svidjelo. Za sada postignuto je primirje, kako bi se izbjegao totalni trgovinski rat, pa postojeće carine ostaju a nove ne bi trebale biti uvođene.
Poslednji i najozbiljniji udar na EU je ponovno američko jednostrano uvođenje ekonomskih sankcija Iranu. Na udaru su ne samo američke kompanije, već i bilo koja kompanija u svijetu koja nastavi poslovati sa Iranom. U praksi ovo ne pogađa previše kompanije koje nemaju poslovanje sa SAD, ali za velike svjetske i posebno evropske kompanije i banke ovo znači da će morati izabrati: ili će dići ruke od poslovanja sa Iranom, ili odustati od američkog tržišta.
EU je odgovorila aktiviranjem posebnih zakonskih odredbi, koje evropskim kompanijama nominalno daju imunitet u odnosu na potencijalne američke kazne za kršenje embarga i poslovanje sa Iranom. I ova kontra mjera je uglavnom simbolična, jer neće pomoći evropskim kompanijama i bankama koje su prisutne i na američkom tržištu, gdje dolaze pod direktan udar američkih zakona.
Američka ekonomska ofanziva nije se zadržala samo na ovim mjerama, već je uporedo pojačan pritisak na EU, prvenstveno Njemačku, da odustane od kupovine ruskog gasa, te da ga zamijeni uvozom američkog gasa, koji je uzgred barem 30 posto skuplji. Da se Evropljani, a pogotovu Nijemci ne bi previše opustili ponovo se pobrinuo Tramp, prijeteći, za sada samo verbalno, da će uvesti dodatne carine na uvoz njemačkih automobila u SAD, što bi ozbiljno pogodilo njemačku auto industriju.
U međuvremenu, SAD je agresivno krenuo u otvoreni trgovinski rat sa Kinom, koja brzopotezno odgovara po principu „tuk na utuk“. Ali vrlo brzo bi Kinezi mogli ostati bez „municije“, jer američki izvoz u Kinu je znatno manji od kineskog izvoza u SAD, što ne znači da Kina nema drugih protivmjera u svom arsenalu.
Vašington između „globalista“ i „nacionalista“
Ono što postaje očigledno je da bez obzira na moć koju uživa američki predsjednik ovdje nisu u pitanju hirovi jedne osobe, nego dio šire strategije. Generalno, unutar američke administracije postoje dvije struje, globalisti i ekonomski nacionalisti, koji su u konstantnoj međusobnoj borbi za prevlast. Globalisti su predvođeni bankarima i finansijskom industrijom, kojima status savršeno odgovara i koji mirno prihvataju žrtvovanje realnog sektora u zamjenu za unosno poslovanje finansijske industrije i kontrolu globalnih finansija.
Na drugoj strani su ekonomski nacionalisti, koji kao najveći problem vide rastući spoljno-trgovinski deficit i desetkovanje američke proizvodnje, a kao rješenje smatraju sve vidove ekonomskog protekcionizma koji bi išli na ruku američkim kompanijama, od auto industrije, prehrambene industrije pa do energetskog sektora. Njihova strateška bojazan je da bi američka ovisnost o kineskim i ostalim uvoznim proizvodima na kraju ozbiljno ugrozila moć i položaj SAD kao globalne supersile, te da je poslednji trenutak da se tu nešto uradi prije nego što bude prekasno.
Iako je zalaganje za normalizaciju odnosa između SAD i Rusije, nakon izbora postao najjači argument Trampovih političkih protivnika da je on slijepi Putinov poslušnik, čitava ideja o normalizaciji i nije bila tek pitanje ličnog hira i simpatija, već dio logične strategije „zavadi pa vladaj“. Kao posljedica sankcija uvedenih Rusiji od strane Zapada i pod snažnim pritiskom administracije tadašnjeg predsjednika SAD, Baraka Obame, nakon aneksije Krima, Rusija i Kina našle su se u čvrstom zagrljaju, što baš i nije bio cilj igre. Rusija jeste nuklearna i energetska supersila, ali na globalnom nivou nije ključni igrač poput Kine. Sa druge strane, Kina je ranjiva zbog ovisnosti o uvozu energije a njena vojna moć još uvijek je u fazi izgradnje, tako da je rusko-kinesko partnerstvo dobrodošlo i jednima i drugima.
Ideja, da se kroz otopljavanje odnosa između Rusije i SAD i istovremeno zaoštravanje ekonomskog rata sa Kinom olabavi novo savezništvo Rusa i Kineza, čime bi se na kraju sa svakom od ovih država pojedinačno SAD lakše nosile, i nije bila tako loša, ali je propala zbog američkih unutrašnjopolitičkih razmirica, a nije baš sigurno ni da bi Rusi i bez toga prihvatili ovakvu ponudu. Američka namjera da po svaku cijenu zadrže globalnu dominaciju i spriječe, ili barem uspore uzdizanje Kine kao globalnog takmaca, logična je i razumljiva.
Ko kontroliše dolar, kontroliše svijet
Ipak, najjači američki adut nije ni gola vojna sila, koja je još uvijek bez premca i koristi se kao posljednje rješenje, niti je to tehnološka dominacija, već činjenica da je dolar jedina istinski globalna valuta i ko kontroliše tu valutu, efektivno kontroliše i svijet. U globalizovanom svijetu dolar je neizbježan i bez njega nema ni globalne trgovine. U međusobnoj trgovini između, recimo, Brazila i Ugande plaćanje se vrši u dolarima, bez obzira o čemu se radi. Čak iako se pokušaju koristiti druge finansijske kombinacije, u čitavom lancu neizbježno je da će u jednom trenutku dio transakcije biti obavljen u dolarima i preko američkih banaka, i upravo tu stupa na scenu američki globalni uticaj. Teoretski, američki zakoni važe samo za američke kompanije i banke i transakcije u dolarima, ali kako su dolar i američke banke neizbježna karika u globalnoj trgovini, tako i američki zakoni postaju globalni.
Činjenica da je dolar globalna valuta omogućuje SAD da se, praktično, beskonačno zadužuje, obezbjeđujući tako i finansiranje najveće svjetske vojne mašinerije, domaće socijalne programe i diskretno subvencioniranje američkih visoko-tehnoloških kompanija. Bez dolara kao svjetske valute, sve ovo se ruši kao kula od karata.
Euro veća prijetnja od Kine i Rusije
Upravo zato na meti SAD našla se Evropska unija i njene članice. Kao politička tvorevina, EU je dragocjen saveznik SAD i ovakva kakva je trenutno ne predstavlja prijetnju globalnoj dominaciji SAD, te je stoga decenijama rast i jačanje EU bilo u američkom interesu.
Ultimativni zahtjev SAD da sve članice NATO, što znači gotovo sve članice EU, drastično povećaju svoje vojne budžete više je poslovni potez da se pomogne američkom vojno-industrijskom kompleksu, nego što postoji realan bojazan da bi Rusi mogli iznenada krenuti sa invazijom od Poljske do Normandije. Visoko sofisticirano oružje je skupo i uglavnom, za NATO članice, nema druge alternative osim američkih proizvoda.
Isto tako, „zabrinutost“ zbog evropske ovisnosti o ruskom gasu ima sasvim prozaičan cilj: otvoriti novo tržište za plasman američkog gasa. Za američke izvoznike gasa prostor je sužen. Afrika i Južna Amerika nemaju nekih velikih potreba za gasom, a uglavnom nemaju ni para. Rusija, Azija, Bliski i Srednji istok i sami su izvoznici, a Kinezi nisu baš toliko naivni da sebe učine energetski zavisnim od SAD. Tako da jedina opcija američkim izvoznicima ostaje Evropa, gdje samo treba otjerati rusku konkurenciju.
Stvari su se, ipak, počele izmicati američkoj kontroli, sa postepenom transformacijom EU iz labave ekonomske zajednice suverenih država u nešto znatno čvršće, a ključni problem postao je euro, koji jedini ima šanse da bude globalno prihvaćen barem kao djelimična zamjena za dolar. Kineski juan vjerovatno će jednog dana imati status globalne valute, ali do toga neće doći tako brzo. Rusija nema dovoljno veliku i jaku ekonomiju da bi rublja postala globalna valuta, a japanski jen i britanska funta imali su svojih pet minuta slave i sada su druga liga. U praksi, jedino što preostaje kao adekvatna zamjena za dolar u međunarodnoj trgovini je euro.
Zato se na udaru SAD našla EU, jer bez integrisane Evropske unije nema ni eura kao ozbiljne valute, pa samim tim ni prijetnje globalnoj dominaciji dolara.
Stoga, nije iznenađenje sa koliko je entuzijazma dio američkog establišmenta dočekao odluku Velike Britanije da napusti EU i otvorena nadanja da će se taj val proširiti i na ostale članice EU, Italiju, Francusku, Švedsku i niz drugih.
U tom kontekstu Trampova ponuda francuskom predsjedniku Makronu da će Francuska dobiti puno bolji ugovor o slobodnoj trgovini sa SAD sama, nego kao članica EU sasvim je logična, pa ako upali odlično, ako ne, nikome ništa.
Istovremeno glavni ideolog iza programa „Amerika na prvom mjestu“ i bivši Trampov glavni savjetnik, Stiv Banon, najavljuje da će se fokusirati na podršku populističkim partijama širom Evrope, a para za ovu igranku neće faliti. Cilj je očigledan: oslabiti EU pa samim tim i euro, kako bi dolar zadržao status neprikosnovene i neizbježne svjetske valute.
EU će i dalje ostati meta SAD, bez obzira na promjene američkih predsjednika i zvanično proklamovanu politiku. Jedino što je neizvjesno je da li će pritisci biti kroz otvorene ekonomske prijetnje i ucjene, ili suptilnije finansijske mehanizme. To će zavisiti koja od američkih frakcija, „globalisti“ ili „nacionalisti“, u datom trenutku ima premoć u Vašingtonu.
Dražen Simić
