Brexit bi mogao radikalno promijeniti Veliku Britaniju. Mogući su neovisnost Škotske i odvajanje Sjeverne Irske od Britanije. Vlada Borisa Johnsona ima pune ruke posla u pregovorima o budućim odnosima s EU, dok u isto vrijeme mora konkretizirati obećane prednosti ovakve neovisnosti.
Piše: Douglas Webber
Što se tiče EU, Brexit predstavlja manje-više povratak na staro. Moguća šteta trajat će kraće i bit će manje dramatična. U vrijeme referenduma (o izlasku Britanije iz EU, op. prev.) iz 2016. postojala je rasprostranjena bojazan da bi Brexit mogao zaraziti i druge zemlje članice i dovesti do raspada EU. Istraživanja javnoga mnijenja provedena u to vrijeme sugerirala su da EU ima jako malu popularnost među građanima u mnogim drugim zemljama članicama, te da bi ishodi takvog referenduma u nekima od njih – poglavito u dvjema najvećim državama osnivačima, Francuskoj i Italiji – bili vrlo neizvjesni.
Tri i pol godine kasnije ti su se strahovi pokazali neutemeljenima. Građani preostalih 27 država članica vidjeli su destabilizirajući utjecaj Brexita na britansku politiku. To ih je odvratilo od želje za odcjepljenjem. Populističke stranke izvan Britanije ublažile su svoju antieuropsku retoriku i danas tvrde da EU žele promijeniti iznutra a ne uništiti je.
Koliko dugo će to potrajati u određenoj mjeri ovisi o načinu na koji će Brexit biti sproveden u djelo i kako će utjecati na britansko gospodarstvo, društvo i politiku. Što veći bude uspjeh Brexita u očima građana i elita u preostalim zemljama članicama, to je vjerojatnije da će rasti broj onih koji žele izlazak iz EU.
Međutim, na privlačnost ideje o izlasku iz EU-a ne utječe samo percipirani učinak Brexita, nego i koliko je EU dobra u rješavanju najvećih problema s kojima se susreće. Referendum u Velikoj Britaniji održan je 2016., u sjeni krize eurozone i izbjegličke krize, kada je popularnost EU-a među njezinim građanima već bila dosegla najnižu točku. U međuvremenu su ove krize obuzdane i popularnost EU se oporavila.
Stabilno za sada
Iako je EU stabilizirala gore navedene krize, nije uspjela stvoriti prave instrumente za postizanje trajnog rješenja. Ako do kriza ponovno dođe (a što je vjerojatno) ili ako počnu nove krize, probudit će se antieuropski osjećaji i odcjepljenje od EU-a moglo bi se vratiti na dnevni red u nekim državama članicama. Najvjerojatniji kandidati tada bi bile veće države članice čiji se građani osjećaju manje ovisnim o EU-u zbog svoje ekonomske i fizičke sigurnosti. Odnosno države koje nisu dobro prošle u izbjegličkoj krizi ili u krizi eurozone i u kojima se EU već politički osporavala. To su Francuska i, prije svega, Italija.
U međuvremenu, Brexit neće u većoj mjeri utjecati na opću političku orijentaciju i svakodnevno funkcioniranje EU-a. Britanija nije uvela euro, nije bila dio schengenske zone i nije bila dio glavnih mehanizmima EU-a. U prošlosti Britanija je bila jedan od pokretača važnih EU inicijativa poput jedinstvenog tržišta, proširenja na istok te sigurnosne i obrambene politike. Međutim, u vrijeme referenduma o Brexitu ona se već povukla na margine. U posljednje vrijeme nijedna država članica Britaniju nije smatrala najvažnijim partnerom u EU. Za 18 od 27 članica to je bila Njemačka, za tri Francuska.
Sigurno je da će nekim državama članicama Britanija nedostajati više nego drugima. To su države koje su joj najbliže u svojoj ukupnoj političkoj orijentaciji, poput Nizozemske i skandinavskih zemalja članica, ili bivših britanskih kolonija poput Malte i Cipra. Međutim, EU se nakon Brexita vjerojatno neće značajno promijeniti. Osim toga, zemlje članice sa sjeverozapada Europe organizirale su se u novu koaliciju sličnu staroj Hanseatskoj ligi kako bi ispunile vakuum koji je Velika Britanija ostavila u gospodarskim i fiskalnim pitanjima.
Ostaju duboke pukotine
Ipak, bilo bi pogrešno misliti da će odlazak Velike Britanije EU učiniti kohezivnijom. Problemi u eurozoni i migracijska kriza, u kojima Britanija nije bila važan sudionik, pokazali su koliko su duboke političke pukotine (sjever-jug i istok-zapad) koje mogu podijeliti države članice. Kao i prije, učinkovitost rješavanja kriza i sposobnost da ih EU prebrodi ovisit će o spremnosti i mogućnostima ključnih članova, Njemačke i Francuske, da ostalim državama članicama pruže vodstvo koje im je prihvatljivo i koje EU drži na okupu.
Još za vrijeme kriza u prošlom desetljeću (uključujući Brexit), francuska i njemačka vlada nisu uvijek bile voljne ili sposobne osigurati takvo vodstvo. Političke promjene u Parizu i u Berlinu mogle bi takvo što još dodatno umanjiti. Njemački parlamentarni izbori sljedeće godine i francuski predsjednički izbori 2022. bit će u tom smislu iznimno važni.
U jednom ključnom smislu EU više nikada neće biti ista nakon Brexita. Teleološke ideje o “sve dubljoj uniji” i neizbježnom procesu europske integracije (drage mnogim akademicima i pobornicima europskih integracija ) odlučno su pobijene. Nitko ne može sa sigurnošću pretpostaviti da je EU zadnji stadij procesa uređivanja međusobnih odnosa europskih država.
Autor je profesor političkih zannosti na INSEAD-u.
Foto: Reuters
