Ljevica ne može ostati u granicama tzv. građanskog liberalizma, svaki oslobodilački pristup socijaldemokratije ruši klasne podjele i u građana i u nacija. I tajkuni su građani, kao i siromašni radnici, njihovi interesi su suštinski različiti. Siromašni Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju puno više zajedničkog nego što ih nacionalnosti ili vjere razlikuju. Istovremeno, bogati oligarsi Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju samo jedan, apsolutno zajednički klasni interes, a nacionalne razlike (osim kada treba nacionalistički manipulisati svojim siromasima, radnicima) ne postoje.
1. Jedan bauk kruži BiH, bauk promjene vlasti, na krilima opšteg nezadovoljstva građana i naroda. Strah od nje ujedinjuje nacionaliste, tajkune, političke vlastodršce, birokratsku hobotnicu, kompromitovane sudije i tužioce, akademske ribare ljudskih duša – svi oni što će izgubiti opljačkano bogatstvo i od naroda ukradenu moć. Svi oni Bosnu i Hercegovinu čine zarobljenom državom i društvom, zarobljenom u nacionalnim sukobima, korupciji, organizovanom kriminalu – društvom otuđenog od stvarnih potreba ljudi, u kavezu straha.
Plaše se i neke politike naših susjeda – oslobođena BiH će biti jaka i istorijski nedodirljiva.
Ni strancima nije drago – BiH oslobođena od unutrašnjih neprijatelja, stabilna, mirna, hoće suverenitet u punom vidu.
2. Kolokvijalno nazvana “ljevica”, socijaldemokratski, socijalno i građanski orijentisane partije imale su istorijsku šansu da se ideološki obnove i budu nosilac promjene vlasti. Zašto? Ljevicu u BiH danas obnavlja stvarno stanje u društvu, a ne partije koje se smatraju lijevim i građanskim (nenacionalističkim). Siromaštvo, nepravda, bespomoćnost, nasuprot nacionalnoj oligarhiji moći i bogatstva. Nije više riječ o nejednakostima, riječ je o klasnom društvu u punom značenju te riječi. Klasa eksploatisanih i obespravljenih radnika (zaposlenih i nezaposlenih), penzionera, marginalizovanih protiv klase nove buržoazije. Klasa “donjih” je lijeva, socijaldemokratski orijentisana, a klasa “gornjih” desničarski i nacionalistički.
Da li će političke partije, socijaldemokratske i socijalne orijentacije, znati i htjeti da stanu, djelom, a ne riječju, na čelo lijeve kolone oslobođenja, zavisi od njih. Imaju istorijsku šansu za “revoluciju olovkom” na izborima u oktobru 2018.
Međusobne svađe na “ljevici” nisu “dječije bolesti ljevice”, već “staračke bolesti” liderskih sujeta te stavljanja kadrovskih pitanja u centar političke pažnje. Zajedništvo lijevih, socijaldemokratskih i socijalno orijentisanih partija moguće je samo na političkim programima. Uslov za to je da se vrate svojim korijenima, borbi za oslobođenje ljudi, društvu blagostanja, dostojanstva rada, nacionalne ravnopravnosti – da imaju viziju i da gledaju preko horizonta.
3. A iza horizonta je kriza globalizacije neoliberalnog kapitalizma.
Marx je skoro prije 150 godina pisao da je kapitalizam najveće i najznačajnije dostignuće u istoriji zbog stvaranja novih proizvodnih snaga i objedinjavanja svijeta. Upravo je u tome vidio njegovu osnovnu unutarnju protivrječnost, rast proizvodnje i eksploatacije stanovništva “slomit” će ga iznutra, neće biti, danas bi rekli, kupovne moći da omogući tražnju i profit.
Nije mogao predvidjeti da će globalizacija u 20. vijeku odložiti lomljenje te protivrječnosti. Akumulacija kapitala u svjetskim razmjerama samo je mijenjala oblike od kolonijalizma, preko imperijalizma do globalizacije kretanja roba i kapitala. Time je stvoren prostor za smirivanje domaćeg radništva – najsurovija eksploatacija preselila se u zemlje trećeg svijeta.
Eksploatacija je ostala i na razvijenom Zapadu, mijenjajući oblike. Gastarbajteri iz evropskih zemalja u razvoju i bivših kolonija, radeći najniže plaćene poslove, surovo su eksploatisani. Oni koji su visoko kvalifikovani, ljekari, inžinjeri itd., diskriminisani su nižim platama, a zemlje njihovog porijekla opljačkane za troškove obrazovanja tih ljudi.
Interesantna je i eksploatacija “domaćih“, visoka plata IT stručnjaka praćena je većim procentom viška vrijednosti njegovog proizvoda koji prisvaja korporacija, nivo njegove eksploatacije viši je nego u 19. vijeku kod običnih tekstilnih radnika.
Ali, stigla je prva kriza globalizacije 2008., proizvodne mogućnosti su prevazišle mogućnosti potrošnje, kriteriji za kredite su obarani, “puklo“ je tržište nekretnina, a za njim i banke i američka privreda. Etatističkim intervencijama se spašavalo što se spasiti može. Posljedica je finansijski balon i napuštanje materijalnih sadržaja ekonomije. Finansijski papiri (krediti, obveznice itd.) devet puta su veći od godišnjeg svjetskog bruto društvenog proizvoda. To je mina sa odloženim paljenjem.
Marx nije mogao predvidjeti ni da će ratovi na periferiji biti način odlaganja loma. Od početka 21. vijeka više je lokalnih ratova nego ikada u istoriji – rat je kapitalizmu uvijek bio neophodni impuls. Istovremeno, u razvijenim zemljama jača desnica, proizvodnjom straha od drugog, da bi smanjila domaće socijalne pritiske. “Ruska opasnost” američkoj oligarhiji, ili “islamska opasnost” evropskoj oligarhiji služi za proizvodnju straha od drugog – sačuvati i uvećati postojeće bogatstvo. Kriza globalizacije, kao i mnoge druge socioekonomske krize u istoriji, polje su jačanja desnice, nacionalizma i izolacionizma. U toku je proces “globalizacije” desnice. Migracije su, danas, sjajan povod za to.
Uzroci su mnogo dublji, ekonomska i socijalna kriza “tržišnog fundamentalizma”, pokrivenog liberalnom doktrinom u ekonomiji. Socijaldemokratska ljevica u Evropi i svijetu tradicionalno kasni sa odgovorom, ne prepoznaje suštinu procesa, zaboravlja istoriju, pravi ideološke kompromise tipa “trećeg puta” te je redovni gubitnik u krizama.
Šta je lekcija za potencijalno obnovljenu ljevicu? U ekonomiji, socijalno odgovorna tržišna ekonomija, pluralizam vlasništva i reforme sa ljudskim likom, razvoj čiji cilj i sredstvo je čovjek i njegovo blagostanje. Bez toga nema ni slobode, što je valjda cilj ljudskih prava, ni demokratije koja treba da je alat slobode.
Naravno, BiH ne može protiv svijeta, ali može sa progresivnim konceptima promjene sadašnjeg svijeta. Riječ je o UN konceptu održivog razvoja, procesu koji od humanog razvoja (1990.), preko Milenijumskih razvojnih ciljeva (2000.) do Održivog razvoja (2015.) sadrži sve elemente komplementarne socijaldemokratskim ciljevima.
4. BiH je iz rata i dvostruke, što direktne što indirektne, agresije izašla ranjena iznutra, a spolja kao pastorče tzv. međunarodne zajednice. Čast svakome, veresija nikome. Na izraslom ratnom profiterstvu, ratnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala, išao je nastavak pljačkaških privatizacija te formiranje kartelske moći kapitala i političke vlasti (posebno ratne partije). Gnijezdo korupcije, nepotizma, nepravde je tu. Problem je što to gnijezdo raste dalje i postaje kavez koji zarobljava sve nas, drži BiH u kavezu od straha od drugoga, drži sve tri nacije i ostale u kavezu nacionalne neslobode čovjeka. Suština pogrešno shvaćenog nacionalnog pitanja BiH je u tome što se ne sudaraju tri nacionalna interesa, već tri nacionalna oligarhijska kapitala koje zastupaju politički karteli lažno se predstavljajući kao političke partije. To je sukob oko kontrole teritorija, svako hoće svoj dio, na kome će vlast i bogatstvo biti staljinistički branjeno. Mi ne živimo političke razlike, mi živimo američki mafijaški film.
5. Nacija je istorijska kategorija, nastala buržoaskim revolucijama, a logika kapitalizma ujedinjavala je male države u centralizirane nacionalne države. Time su nastali i građani, klasno podijeljeni, ali nacionalno i vjerski homogenizirani. Građansko društvo (jednonacionalno) je proizvod kapitalizma. Stanovište socijaldemokratije treba biti ljudsko društvo ili podruštvljeno čovječanstvo. To je globalno društvo blagostanja. To nije cilj već stalni proces prevazilaženja postojećeg, sile i nepravde.
To isto važi za proces razvijanja BiH kao države blagostanja i slobodnih ljudi.
6. Nacionalno pitanje u kapitalizmu istorijski se rješavalo, ili etničkim čišćenjem manjina, ili raspadom velikih imperija na nacionalne države. Jedino je, istorijski gledano, ljevica rješavala nacionalno pitanje u višenacionalnim državama na osnovu bar formalne, ustavne ravnopravnosti. U totalitarnim “socijalističkim” zemljama praksa je bila totalno drugačija.
Višenacionalnost BiH preživjela je u zajedništvu, dvije imperije, da bi poslije sa socijalizmom ostvarila punu nacionalnu ravnopravnost. Poznati slogan ZAVNOBiH-a da BiH nije ni srpska, ni bošnjačka, ni hrvatska, nego i bošnjačka, i srpska, i hrvatska, osnov je konstitutivnosti tih nacija, njihove pune ravnopravnosti.
U preambuli Ustava BiH stoji; “Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Genevi 8. 9. 1995. godine i u New Yorku 26. 9. 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narod (u zajednici sa ostalim) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.”
Šta je u ovoj formulaciji bitno? Ustav utvrđuju, konstitutivni su, uz narode (Bošnjaci, Hrvati i Srbi zajedno sa ostalima) i građani BiH. Ne konfrontiraju se nacionalni i građanski identitet, svi oni utvrđuju Ustav. Takođe, taj stav proističe iz Opštih načela Dejtonskog sporazuma.
Kao dio predizbornog inžinjeringa, za dio uglednih profesora riječ konstitutivnost se izgubila u prijevodu. Time se otvorila Pandorina kutija promjena ne samo ustavne strukture BiH već i osnova njenog opstanka. Riječ constituent (Ustav BiH na engleskom) pogrešno se prevodi kao osnovni (sastavni) dio, što jeste prvo značenje. Drugo značenje te riječi (rječnici engleskog: Morton Benson, The Penguin, Ž. Bujas) jasno prevode tu riječ kao “ustavotvorni”, što se potvrđuje i prevodom “constituent assembly” kao ustavotvorna skupština. Kome i zašto je trebalo dokazivati nepostojanje konstitutivnosti u Ustavu BiH, to znaju samo autori. Pri tome zaboravljaju da je konstitutivnost u punoj mjeri uvedena u sve ustave (BiH, FBiH, RS, kantoni) 2002. godine, amandmanima na osnovu presude Ustavnog suda BiH. Svako osporavanje konstitutivnosti je osporavanje nacionalne ravnopravnosti.
BiH je, kao višenacionalna država, konstituisana voljom njenih građana iz tri nacije i ostalih. Istovremeno, to znači njihovu punu ravnopravnost. Uvođenje termina “manjina” i “većina” u naš politički jezik, statističko prebrojavanje je u osnovi svakog unitarizma. Pravno, to je rušenje Ustava BiH koji je najznačajniji dio Dejtonskog sporazuma i vodi u “majku svih kriza”, nekontrolisani haos koji će internacionalizirati i formalno “hrvatsko nacionalno pitanje”.
Sa druge strane je pravi problem, praksa konstitutivnosti ne postoji, ni u RS-u ni u 4 kantona FBiH, čak ni formalno. Tamo gdje su je ustavi kantona u FBiH “uveli”, u praksi je samo fatamorgana.
Sa treće strane, zloupotreba konstitutivnosti, za sada u tome vodi HDZ, sa svojim prijedlozima Izbornog zakona je ukidanje izborne ravnopravnosti dijela Hrvata koji nisu pod njihovom jednopartijskom vlašću. Time se ukida konstitutivnost dijela Hrvata unutar “konstitutivne” hrvatske nacije.
Ta, unutarnacionalna diskriminacija se zove “legitimno predstavljanje naroda” (Čović). Odgovor na to je jednako loš “proporcionalni udio u vlasti”, na osnovu procenta učešća, nekog od konstitutivnih naroda u ukupnom stanovništvu. Ne može 12% Hrvata u BiH imati 33% vlasti u zajedničkim institucijama (Izetbegović). Kuda vodi komplementarnost između “proporcionalnog udjela u vlasti” na osnovu proporcionalnog učešća nekog naroda u stanovništvu i “jedan čovjek, jedan glas” što je “građanski” ideal? Time se dobija “legitimni unitarizam” koji vodi nacionalnim jednopartijskim ili bespartijskim sistemima.
Teško je izbjeći cinična pitanja. Ako je konstitutivnost prepreka građanskom društvu, onda je problem bio riješen, na primjer, u Repubilici Srpskoj koja je bila “građanska” država sve do 2002. godine.
Dakle, sa “prljavom vodom ne izbacuje se i dijete”. A “prljava voda” je implementacija konstitutivnosti u ustavima FBiH i RS-a. Ne mogu, npr., u FBiH Zastupnički dom i Dom naroda imati potpuno iste nadležnosti, a 2/3 kluba jednog naroda u Domu naroda mogu blokirati sve odluke Zastupničkog doma te i samo funkcionisanje FBiH. Uz nužne promjene u tom pogledu, treba otvoriti oči i vidjeti suštinu problema. To je karakter političkih subjekata koji “popunjavaju” neki ustavni okvir. Riječ je o nacionalnim oligarhijama sa političkim predznakom koje će svaki, pa i najbolji ustavni okvir u praksi, upropastiti shodno svojim interesima.
Sa druge strane, po Ustavu BiH konstitutivnost naroda odnosi se na teritoriju cijele BiH i ne može biti ograničena entitetskim granicama, tj. mjestom prebivališta. Dakle, nije prepreka sprovođenju odluke Suda u Strasbourgu u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav. Prepreka je Izborni zakon BiH.
Pozicija ljevice, preciznije socijaldemokratije, mora biti odlučno na odbrani ZAVNOBiH-a, nacionalne ravnopravnosti, dakle konstitutivnosti. To je tačka odsutne odbrane BiH kao suverene države. Nisu je konstituisali ni susjedi, ni garanti Dejtonskog sporazuma, već ljudi koji žive u njoj, sve tri nacije i ostali.
7. Pogrešno je suprotstavljanje građanskog nacionalnom identitetu, bar zato što su identiteti višestruki. Sa druge strane, logično je suprotstavljanje građanskog nacionalizmu, sa porukom da smo svi mi ljudi nezavisno od nacionalne pripadnosti.
Ali pogibeljno je (vidi tezu 6) od notorne činjenice da svaku naciju čine građani graditi apstraktnu ideologiju “građanizma”.
Da li je konstitutivnost u suprotnosti sa pravnom stečevinom i standardima EU? Ako se poštovala istorijska specifičnost unutrašnjeg uređenja i Ustava nekoliko članica EU koje su monarhije sa kraljicom ili kraljem kao šefom države (položaj nije izborni nego nasljedni), ne znam zašto se ne bi poštovala mnogo važnija specifičnost višenacionalne države kao što je BiH. Lako je degmatizirati praksu jednonacionalnih država, ali je opasno to prenositi na one koje to nisu, ustanoviti diskriminaciju manjine (bivše konstitutivne) od većine (koja više nije konstitutivna nego samo vladajuća). Građanin nije apstraktna kategorija, on je i Bošnjak i Hrvat i Srbin u našoj zemlji. Koji će indentitet u svakom od njih pobijediti na izborima po sistemu “jedan čovjek, jedan glas” u realnostima BiH kod “manjinaca” i “većinaca”, lako je predvidljivo.
Ljevica ne može ostati u granicama tzv. građanskog liberalizma, svaki oslobodilački pristup socijaldemokratije ruši klasne podjele i u građana i u nacija. I tajkuni su građani, kao i siromašni radnici, njihovi interesi su suštinski različiti. Siromašni Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju puno više zajedničkog nego što ih nacionalnosti ili vjere razlikuju. Istovremeno, bogati oligarsi Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju samo jedan, apsolutno zajednički klasni interes, a nacionalne razlike (osim kada treba nacionalistički manipulisati svojim siromasima, radnicima) ne postoje.
Ljevica tu lokalnu oligarhijsku internacionalu treba razbiti artikulišući interes radnika, osiromašenog stanovništva, domaće lijeve internacionale.
8. Šta da se radi, kako da se BiH oslobodi lokalne oligarhijske internacionale? Redefinisanjem pozicije ljevice, preciznije socijaldemokratije (vidi Manifest ujedinjenja socijaldemokratskih partija BiH, grupa za sada anonimnih autora, 1. maj 2018., portal Prometej.ba i dr.)
Mora se definisati sopstvena ideologija, vizija moderne socijaldemokratije koja počiva na korijenima klasnog oslobođenja obespravljenih.
Dakle, neophodan je temeljan i cjelovit lijevi zaokret postojećih socijaldemokratskih partija. To znači artikulisati na konkretan način interese radnika, penzionera, nezaposlenih, siromašnih, marginalizovanih i svih drugih žrtava sistemske nepravde i diskriminacije.
Za to je potrebno dobiti povjerenje. Ono se dobija sopstvenom dekontaminacijom od postojeće političke prakse, korupcije i nepotizma. Dobija se sa novim ljudima čistog obraza i kredibilitetom u onome što su radili. Hoće li postojeća socijaldemokratija imati pameti i snage za to, to samo oni znaju. Ako budu imali, dobit će izbore oktobra 2018., a ako ne budu, nestat će sa političke scene.
9. Za razliku od liderskih sujeta te falš pokušaja ujedinjenja socijaldemokratskih partija, suština je na drugom mjestu. Politička snaga, pa i rezultat na izborima, nije organizaciono pitanje već pitanje političkog programa, dizanja na izborne noge obespravljenih, jasne ideologije koja garantuje stabilnost politike na dug rok. Zajednička programska opredjeljenja formirat će i de facto Front oslobođenja BiH od mračnih sila sadašnjosti. To znači i netehnokratski i neelitistički pristup kampanjama, razgovor sa ljudima, mirne protestne šetnje, prisustvo u štrajkovima, borbu za sindikat koji nije istureno odjeljenje i pomoćni organ vlada, definisanje konkretnih politika (progresivno oporezivanje, povećanje minimalne cijene rada itd.). Osnovni klasni neprijatelj je oligarhijski postavljena vlast i njena birokratija, preskup javni sektor, posebno administracija. Sa poslovnim realnim sektorom brojne su dodirne tačke borbe protiv takve vlasti.
10. Jedino ljevica, sa novim politikama, može sačuvati BiH, njenu suverenost i teritorijalni integritet. Još 4 godine vlasti nacionalne oligarhije, u sve gorim geopolitičkim okolnostima, vodiće teritorijalizaciji nacionalnih, opljačkanih kapitala, koji su subjektivni nosioci naših nacionalizama. Čitava istorija svijeta pokazuje da je kapital stvarao ili razbijao državne zajednice shodno svojim interesima.
Poenta jeste dramatična, košmarna. Ako postojeći ostanu na vlasti, uz postizbornu “krizu svih kriza”, u BiH će se otvoriti Pandorina kutija teritorijalnih podjela, koje mogu biti uvod u dezintegraciju naše domovine, sa najgorim krajem.
11. Analitičari su Bosnu i Hercegovinu do sada samo različito tumačili, ali stvar je u tome da se ona promjenama oslobodi. “Budimo realni, tražimo nemoguće (1968.)”. Svi na izbore! S. F. – S. N.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala TIP.ba.
(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Žarko Papić/Foto: Ilustracija)
